Bill Gates o energiji: Inovacijama do nule!

Danas ću govoriti o energiji i klimi. To se može činiti malo iznenađujuće jer se moj glavni posao u fondaciji uglavnom vrti oko cjepiva i sjemena, oko stvari koje trebamo izmisliti i dostaviti da bismo pomogli da dvije najsiromašnije milijarde žive bolje živote. Ali energija i klima su izuzetno važni tim ljudima, u stvari, važniji su njima nego ikome drugome na planetu. Klima se pogoršava, to znači da mnogo godina njihovi usjevi neće roditi. Biti će previše kiše, ili premalo kiše. Stvari će se promijeniti na načine kakve njihov krhki okoliš jednostavno neće moći podnijeti. I to vodi ka gladovanju. To vodi u nesigurnost. To vodi u nemire. Znači, klimatske promjene za njih će biti strašne.

Također, za njih je jako važna cijena energije. U stvari, ako biste mogli izabrati samo jednu stvar kojoj ćete sniziti cijenu da bi smanjili siromaštvo, to je uvjerljivo energija. Ipak, cijena energije se snizila tijekom vremena. Zaista, napredna civilizacija je bazirana na napredku u energetici. Parna revolucija temeljena na ugljenu pokrenula je industrijsku revoluciju, i, čak i u 1900-tima vidjeli smo veoma nagli pad u cijeni električne energije, i zbog toga mi imamo hladnjake, klima uređaje, možemo stvarati moderne materijale i činiti toliko mnogo stvari. I tako, imamo predivnu situaciju sa električnom energijom u bogatom svijetu. Ali, kako ona postaje jeftinija, recimo da postane dvaput jeftinija, trebamo upoznati novo ograničenje, a to ograničenje ima veze sa CO2.

CO2 zagrijava planet, a jednadžba o CO2 je zapravo prilično jednostavna. Ako zbrojite sav CO2 koji se ispušta, to vodi do porasta temperature, a taj porast temperature vodi do nekih veoma negativnih učinaka. Učinaka na vrijeme i, možda još i gore, neizravnih učinaka, u tome da se prirodni ekosustavi ne mogu prilagoditi ovim naglim promjenama, i tako dolazi do kolapsa ekosustava.

Sada, točan način kako doći od određenog porasta koncentracije CO2 do koje temperature će to voditi i gdje će biti pozitivni učinci, postoji neka nesigurnost oko toga, ali ne prevelika. Sigurno da postoji i nesigurnost o tome koliko loši će biti ovi učinci, ali biti će ekstremno loši. Nekoliko puta sam pitao vrhunske znanstvenike, trebamo li zbilja ići dolje do oko nulte emisije? Ne možemo li ju samo smanjiti na polovicu ili na četvrtinu? A odgovor je bio, dok ne dođemo oko nule, temperature će nastaviti rasti. I to je taj veliki izazov. Nije da smo 4 m visok kamion koji pokušava proći ispod 3.5 m visokog mosta pa se možemo takoreći provući ispod. Ovo je nešto što mora doći do nule.

E sad, mi svake godine ispuštamo mnogo ugljičnog dioksida, preko 26 milijardi tona. To je oko 20 tona po svakom Amerikancu. Za ljude u siromašnim zemljama taj broj iznosi manje od 1 tone. U prosjeku to iznosi oko 5 tona po svakoj osobi na planetu. Nekako moramo napraviti promjene koje će to smanjiti na nulu. Emisija danas stalno raste. Samo su ju razne ekonomske promjene uspjele malo usporiti, tako da moramo doći od naglog rasta do pada, i to pada sve do nule.

Ta jednadžba ima četiri faktora. I malo množenja. Znači, na lijevoj strani imamo CO2 kojeg želimo dovesti do nule i koji ovisi o broju ljudi, uslugama koje svaka osoba prosječno koristi, prosječnoj energiji po usluzi, i količini CO2 koja se ispušta po jedinici energije. Idemo pogledati svaki od ovih faktora da vidimo kako ih možemo dovesti do nule. Vjerojatno će jedan od ovih brojeva trebati doći poprilično blizu nuli. Znam da je to matematika još iz srednje škole, ali pogledajmo.

Za početak imamo stanovništvo Danas svijet ima 6.8 milijardi ljudi. Predviđa se da će taj broj rasti do negdje oko 9 milijardi. E sad, ako napravimo dobar posao sa novim cjepivima, zdravstvenom skrbi, poboljšanjem reproduktivnog zdravlja, mogli bi smanjiti taj broj za možda 10 ili 15 posto, ali ipak vidimo porast od oko 1.3.

Drugi faktor su usluge koje koristimo. Ovo obuhvaća sve, hranu koju jedemo, odjeću, televiziju, grijanje. To su sve jako dobre stvari, a rješiti se siromaštva znači omogućiti ove usluge gotovo svima na planetu. Zato je odlična stvar podizanje ove vrijednosti. U bogatom svijetu, možda u najvišoj milijardi, vjerovatno možemo nešto srezati i koristiti manje, ali svake godine će ovaj broj, u prosjeku, rasti, i tako će se, na kraju svega više nego udvostručiti usluge dostupne po osobi. Ovdje imamo jednu osnovnu uslugu. Imate li struju u Vašoj kući da možete raditi svoju domaću zadaću, ova djeca je nemaju, pa idu vani i pišu svoje školske zadaće pod uličnim lampama.

Znači učinkovitost, E, energija po svakoj usluzi, ovdje napokon imamo neke dobre vijesti. Ovdje imamo nešto što neće rasti. Kroz razne izume i druge načine za poboljšanje rasvjete, kroz drugačije tipove automobila, druge načine gradnje zgrada. Postoje mnoge usluge gdje se može prilično smanjiti energija za nju, u nekim slučajevima je čak spustiti za 90 posto. Postoje druge stvari, na primjer način na koji radimo gnojivo, ili kako provodimo zračni transport, gdje je prostor za poboljšanje puno, puno manji. I tako, ukupno gledajući, ako smo optimistični možemo postići smanjenje tri do čak šest puta. Ali za ova tri prva čimbenika, otišli smo od 26 milijardi do, u najboljem slučaju, 13 milijardi tona, i to jednostavno neće proći.

Pogledajmo, znači, ovaj četvrti čimbenik- on će biti ključan- a to je količina CO2 ispuštena po svakoj jedinici energije. Pitanje je, na kraju, možemo li zaista spustiti to na nulu? Ako izgaramo ugljen, ne. Ako izgaramo prirodni plin, ne. Gotovo svaki način na koji danas proizvodimo električnu energiju, izuzev nuklearnih i rastućih obnovljivih izvora, ispušta CO2. Znači da ćemo na globalnoj razini morati stvoriti novi sustav. I tako, trebaju nam energetska čuda.

Ipak, kada koristim izraz "čudo", ne mislim na nešto nemoguće. Mikroprocesor je čudo. Osobno računalo je čudo. Internet i njegovi servisi su čudo. Ljudi ovdje sudjelovali su u stvaranju mnogih čuda. Obično nemamo rok na način da moramo smisliti čudo do nekog određenog datuma. Obično samo čekate i neka dođu, a neka ne. Ovo je slučaj kada zapravo moramo ići punom brzinom i doći do čuda u prilično kratkom vremenskom roku.

I tako sam pomislio, kako to zbilja možemo postići? Postoji li neka vrsta prirodne slike, neka demonstracija koja bi zaokupila ljudsku maštu? Otišao sam u mislima prije godinu dana, kada sam donio komarce, i ljudi su na neki način uživali u tome. (Smijeh) To ih je zbilja unijelo u ideju da, znate, zbilja postoje ljudi koji žive s komarcima. Što se tiče energije, sve što sam mogao smisliti je ovo. Odlučio sam da će puštanje krijesnica biti moj doprinos okolišu ove godine. Ovdje imamo prirodne krijesnice Rečeno mi je da ne grizu, u stvari mogle bi čak i ostati u staklenci. (Smijeh)

Danas postoji velik broj ovakvih varljivih rješenja, ali oni zbilja ne pomažu puno. Nama trebaju rješenja, jedno ili više njih, koja imaju nevjerovatnu veličinu i nevjerovatnu pouzdanost. i, unatoč tome što ljudi tragaju u mnogim smjerovima, ja vidim samo pet smjerova koji mogu postići ovako velike brojeve. Izostavio sam energiju plime, geotermalnu energiju, fuziju i biogoriva. Oni možda mogu dati neki doprinos, i ako budu bolji od mojih očekivanja, tim bolje, ali moja je poanta u tome da ćemo morati raditi na svakom od ovih pet, i ne možemo odustati od bilo kojeg od njih jer izgleda obeshrabrujuće, jer svi oni imaju značajne izazove.

Pogledajmo prvo izgaranje fosilnih goriva, bilo da ložimo ugljen ili prirodni plin. Ono što trebate učiniti ovdje, čini se jednostavno, ali nije, je uzeti sav CO2 ispusten nakon izgaranja, stlačiti ga, pretvoriti u tekućinu, spremiti ga negdje i nadati se da će ostati ondje. Danas imamo neke pilot projekte koji čine ovo do 60 ili 80 posto, ali podizanje toga na puni postotak, to će biti jako zeznuto, i dogovaranje o tome gdje bi te količine CO2 trebale biti smještene biti će teško, ali najteži dio ovdje je dugoročni problem. Tko će biti siguran? Tko će garantirati za nešto što je doslovno milijardu puta veće nego bilo koji tip otpada na koji mislite kad govorite o nuklearnom i drugom otpadu? To je veliki obujam. Znači to je težak problem.

Sljedeća bi bila nuklearna energija. Ona također ima tri velika problema. Cijena, osobito u zemljama sa strogo uređenim pravilima, je velika. Pitanje sigurnosti, da se zbilja osjećamo dobro i da ništa ne može poći krivo, da, čak i ako imamo ove ljudske operatore, da gorivo ne bude iskorišteno kao oružje. I na kraju, što uraditi sa otpadom? i, iako to nisu velike količine, postoji velika zabrinutost oko toga. Ljudi se trebaju osjećati dobro u vezi toga. Znači tri veoma teška problema koja mogu biti rješiva, i zato bi se trebalo raditi na njima.

Grupirao sam zajedno, ovo zadnje troje od pet. Ovo je ono što ljudi često spominju kao obnovljive izvore. A oni zapravo-iako je odlično to što ne trebaju gorivo- oni imaju neke nedostatke. Jedan je da je gustoća energije prikupljene ovim tehnologijama dramatično manja nego ona elektrane. Ovo je tzv."energy farming", govorimo o mnogo četvornih milja, područja tisuću puta većem od onoga o čemu mislite kao o normalnoj elektrani. Također, ovi izvori su nepredvidivi. Sunce ne sjaji cijeli dan, i ne sjaji svaki dan, i, slično, vjetar ne puše cijelo vrijeme. I tako, ako ovisite o ovim izvorima, morate imati neki način dobivanja energije tijekom tih perioda u kojima nije dostupna. Znači, ovdje imamo velike izazove glede cijene. Imamo izazove u prijenosu energije. Na primjer, recimo da je taj izvor energije izvan vaše zemlje, onda vam ne treba samo tehnologija, nego se morate nositi sa rizikom zbog energije koja dolazi izvana.

I na kraju, problem skladištenja. Da vam prikažem ovo, prošao sam i pogledao sve vrste baterija koje proizvodimo, za automobile, za računala, za mobitele, za baterijske svjetiljke, za sve; usporedio sam to sa količinom električne energije koju svijet koristi i shvatio sam da sve baterije koje sada proizvodimo mogu spremiti manje od 10 minuta te energije. I tako, zapravo, trebamo veliko otkriće u ovom području, nešto što će biti sto puta bolje nego pristup koji danas imamo. To nije nemoguće, ali nije tako jednostavno. Ovo se javlja kad probate upotrijebiti nepredvidive izore da budu, recimo, 20 ili 30 posto onoga što koristite. Ako računate na njih za sto posto, trebate nevjerojatnu čudesnu bateriju.

Znači, kako ćemo ići dalje; koji je pravi pristup? Je li to Manhattan project? Što je to što nas može odvesti tamo? Pa, trebamo mnogo kompanija koje će raditi na ovome, stotine. Za svaki od ovih pet pristupa trebamo barem sto ljudi. I za mnogo njih, pogledat ćete ih i reći da su ludi. To je dobro. Ja mislim da, ovdje u TED grupi, imamo mnogo ljudi koji veće teže ovome. Bill Gross ima nekoliko tvrtki, uključujući jednu zvanu eSolar koja ima odlične solarno-termalne tehnologije. Vinod Khosla ulaže u desetke kompanija koje rade velike stvari i imaju zanimljive mogućnosti, i pokušavam podržati to. Nathan Myhrvold i ja zapravo podržavamo kompaniju koja, možda iznenađujuće, ide na nuklearni pristup. Postoje neke inovacije na polju nuklearne energije: na primjer modularna, tekuća . A inovacije u ovoj industriji stale su prije dosta vremena, tako da ideja da neke dobre ideje leže okolo i nije toliko iznenađujuća.

Ideja iz Terrapower-a je da, umjesto da izgaramo dio urana, onaj jedan posto koji je U235, odlučili smo, idemo izgarati 99 posto, uran 238. To je pomalo luda ideja. U stvari, ljudi pričaju o tome već dugo vremena, ali nikad nisu mogli točno simulirati bi li to radilo ili ne, i tako se kroz uspon modernih superračunala sada to može simulirati i vidjeti da bi, sa pravim materijalima i pristupom, ova ideja izgleda radila.

I zbog toga što izgarate tih 99 posto, značajno ste poboljšali cijenu. Zapravo izgarate otpad, i možete koristiti kao gorivo sve ostatke iz današnjih reaktora. I tako, umjesto da se brinete zbog toga, koristite ga. To je odlična stvar. Udiše ovaj uran dok djeluje. Kao neka vrsta svijeće. Možete vidjeti ovaj valjak ovdje, često se spominje kao reaktor putujućih valova. Ako govorimo o gorivu, ovo zbilja rješava problem. Ovdje imam sliku mjesta u Kentuckyu. Ovo je ostatak goriva, 99 posto, iz kojeg su izvukli dio koji danas troše, pa se zove osiromašeni uran. Ovo bi pokretalo SAD stotinama godina. I samo kroz filtriranje morske vode u jeftinom postupku, dobili biste dovoljno goriva za cijeli preostali vijek planeta.

Znate, ovo ima mnoge izazove pred sobom, ali je primjer mnogih stotina i stotina ideja koje trebamo da krenemo naprijed. Razmislimo, kako da se ocjenimo? Kako bi naš izvještaj trebao izgledati? Dođimo do te točke do koje trebamo doći i onda pogledajmo sredinu. Čuli ste mnoge ljude kako govore o tom 80% smanjenju do 2050. To je zbilja važno, da dođemo do toga. A onih 20 posto biti će korišteno za zbivanja u siromašnim zemljama i nešto zemljoradnje. Nadamo se da ćemo do tada rješiti problem šumarstva, cementa. Znači, da bi došli do tih 80 posto, razvijene zemlje, uključujući i zemlje poput Kine, će morati promijeniti svoju cjelokupnu električnu generaciju. Druga stvar je razvijamo li mi tu tehnologiju nulte emisije, jesmo li je razvili u svim razvijenim zemljama i jesmo li u procesu širenja te tehnologije. To je jako važno. To je ključni element u izradi tog izvještaja.

Znači, da se vratimo natrag, kako bi izvještaj iz 2020. trebao izgledati? On bi, također, trebao imati dva elementa. Trebali bismo proći kroz mjere učinkovitosti da dođemo do ušteda. Što manje ispuštamo, manja će biti količina CO2, i, uslijed toga, temperatura će biti niža. Ali na neki način, ocjena koju dobijemo ovdje, čineći stvari koje nas ne dovode do konačne velike uštede, je jednako, ili čak i malo manje važna, od druge ocjene, one za inovacije koje će postići napredak.

Trebamo taj napredak da krenemo punom brzinom, a to možemo mjeriti u broju kompanija, novih projekata, regulacija koje su se promjenile. Mnoge su sjajne knjige napisane o ovome. Al Gore - "Our choice" ("Naš izbor") knjiga Davida McKaya "Sustainable Energy Without the Hot Air" ("Održiva energija - bez brbljanja") One zbilja ulaze u taj problem i kreiraju okvir o tome da možemo govoriti o ovome u širokim krugovima, jer nam za ovo treba velika potpora. Mnoge se stvari moraju posložiti.

Tako da je ovo želja. Veome stvarna želja je da izumimo ovu tehnologiju. Da imam samo jednu želju za sljedećih 50 godina, mogu izabrati tko će biti predsjednik, mogu izabrati cjepiva, a to je nešto što volim, ili mogu izabrati da ova stvar, a to je smanjenje cijene energije za pola bez izbacivanja CO2, bude izmišljena, to je želja koju bih odabrao. To je želja sa najvećim utjecajem. Ako ne dobijemo ovu želju rascjep između ljudi koji misle na duge i kratke staze biti će strašan, između SAD-a i Kine, između bogatih i siromašnih zemalja, a najgore je da će život one najsiromašnije dvije milijarde biti značajno lošiji.

Onda, što trebamo učiniti? Što vam nudim da istupite i pokrenete se? Treba nam više novca za financiranje istraživanja. Kada se zemlje skupe na skupovima poput Kopenhagena ne bi trebali raspravljati samo o CO2. Trebali bi raspravljati o ovom inovativnom pokretu, a bili biste zapanjeni koliko je smješno mala potrošnja na ove inovativne pristupe. Trebamo burzovne poticaje, poreze na CO2, ograničenja i trgovinu, nešto što će pokazati tu cijenu uspjeha. Trebamo proširiti poruku. Potreban nam je racionalniji dijalog, dijalog koji se lakše razumije, uključujući i korake koje poduzima vlada. To je važna želja, ali mislim da je to želja koju možemo ispuniti.

Hvala Vam. (Pljesak) Hvala Vam.

Chris Anderson: Hvala. Hvala. (Pljesak) Hvala ti. Samo da malo bolje shvatim ovaj Terrapower projekt, znači - Mislim, za početak, možeš li nam dati neku procjenu o veličini ove investicije?

Bill Gates: Sam program, kupnja superračunala, zapošljavanje svih sjajnih znanstvenika, što smo već učinili, to je samo desetak milijuna, i čak kad testiramo naš materijal u ruskom reaktoru da se uvjerimo da radi ispravno, onda ćemo govoriti samo o stotinama milijuna. Težak dio je gradnja probnog reaktora, prikupljanje nekoliko milijardi, traženje pravila, lokacije na kojoj će se zapravo izgraditi prvi takav reaktor Jednom kad se taj prvi izgradi, ako bude radio kao što je planirano, onda je sve jasno kao dan, jer su ekonomičnost i gustoća energije znatno drugačiji od onih nuklearki koje znamo.

CA: Znači, da vidim jesam li shvatio, to uključuje kopanje duboko u zemlju, gotovo nešto kao okomiti stupac nuklearnog goriva, tog potrošenog i osiromašenog urana, a potom postupak počinje na vrhu i napreduje prema dnu?

BG: To je točno. Danas stalno punite reaktore, tako da imate mnogo ljudi i mnogo stvari koje mogu poći krivo, to kada otvarate reaktor i mičete stvari van i unutra. To nije dobro. Tako da ako imate veoma jeftino gorivo koje možete staviti unutra na 60 godina - mislite o tome kao o cjepanici - stavite ga dolje i nemate svu tu složenost. I ono samo tamo stoji i izgara šezdeset godina dok nije gotovo.

CA: To je nukleana elektrana koja je svoje vlastitio rješenje za zbrinjavanje otpada.

BG: Da. Mislim, što se događa s otpadom, možete ga pustiti da stoji tamo - mnogo je manje otpada na ovakav način - onda zapravo možete uzeti to i staviti ga u drugi reaktor i iskoristiti. A počinjemo zapravo uzimajući otpad koji postoji danas, koji je u tim bazenima za hlađenje ili suhim skladištima uz reaktore. To je gorivo s kojim počinjemo. Znači stvar koja je bila problem tih reaktora je ono što zapravo pogoni naše, i prilično dramatično smanjujete količinu otpada kako prolazite kroz ovaj postupak.

CA: U svojim razgovorima sa raznim ljudima diljem svijeta o mogućnostima ovog postupka, gdje su najviše zainteresirani da stvarno naprave nešto ovakvo?

BG: Pa, nismo izabrali određeno mjesto, a tu su i sva ta zanimljiva pravila o razotkrivanju svega što se naziva nuklearnim, tako da imamo mnogo interesa, ljudi iz tvrtke bili su u Rusiji, Indiji i Kini. Bio sam kod ovdašnjeg tajnika za energiju, govoreći o tome kako se ovo uklapa u energetsku politiku. Tako da sam optimističan. Znate da su Francuzi i Japanci napravili nešto posla. To je varijanta za nešto što je već napravljeno. To je važan napredak, ali je poput brzog reaktora, a mnoge zemlje su ih izgradile, tako da je svatko tko je napravio brzi reaktor kandidat za gradnju prvog reaktora.

CA: Znači, po tvom mišljenju, vremenska skala i vjerojatnost da se nešto ovakvo zbilja poduzme su dobre?

BG: Pa, recimo, za jednog od tih naprednih elektro-generatora koji moraju biti veoma jeftini, imamo 20 godina da ih izumimo i onda 20 godina da ih stavimo u upotrebu. To je neka vrsta krajnjeg roka koji su nam modeli okoliša pokazali da ih se moramo držati. I, znate, Terrapower, ako stvari prođu u najboljem redu, što svi jako želimo, bi lako mogao zadovoljiti taj rok. Danas, srećom, postoje deseci kompanija, ali nama trebaju stotine kompanija, koje će se, također, ako njihove ideje prođu dobro, ako bude uspješnog financiranja njihovih probnih projekata, moći natjecati u postizanju tog cilja. Najbolje bi bilo ako više njih uspije, zato jer onda možete koristiti mješavinu svih tih stvari. Definitivno nam treba jedna koja će uspjeti.

CA: Ako govorimo o velikoj promjeni u "načinu igre", je li ovo najveća moguća koja postoji, a za koju Vi znate?

BG: Veliki napredak u energetici je najvažnija stvar. Bilo bi tako i bez ekoloških problema, ali ekološki problemi samo uvećavaju njegov značaj. Postoje i druge inovacije, ako govorimo o nuklearnoj energiji. Znate, ne znamo njihov rad tako dobro kao ovaj ovdje, ali modularni tip reaktora, to je drugačiji pristup. Postoji i tekući tip reaktora, koji se čini malo teži, ali možda to oni govore za nas. I tako, postoje mnogi pristupi, ali ljepota svega je u tome da molekula urana ima milijun puta više energije nego recimo molekula ugljena, i na taj način, ako se možemo nositi sa negativnim stranama, koje su u osnovi zračenje, utjecaj na okoliš i cijena; potencijal na razini učinka na okoliš i ostalim stvarima jest gotovo klasa za sebe.

CA: A ako ovo ne bude radilo, što tada? Trebamo li početi sa izvanrednim mjerama da pokušamo održati temperaturu Zemlje stabilnom?

BG: Ako dođe do te situacije, to je kao da ste se prežderavali i sada vam prijeti srčani udar. Gdje onda idete? Tada trebate operaciju srca ili nešto drugo. Postolji polje koje se zove geoinžinjering koje se sastoji od raznih tehnika koje bi odgodile zagrijavanje te nam kupile 20 ili 30 godina da se saberemo. Ipak, to je tu samo za osiguranje. Nadamo se da to nećemo trebati koristiti. Neki ljudi govore da ne bi trebali uopće raditi na tom osiguranju jer nas može učiniti lijenima, na način da ćete nastaviti jesti jer znate da će vas operacija spasiti. Nisam siguran koliko je to mudro ako uvidimo važnost problema, ali danas postoji rasprava među geoinžinjerima o tome treba li ovaj pristup biti u pričuvi za slučaj da se stvari ubrzaju, ili će taj pristup ići mnogo sporije nego što mi očekujemo.

CA: Skeptici u vezi klimatskih promjena: ako im možete reći rečenicu ili dvije, kako bi ih mogli uvjeriti da su u krivu?

BG: Nažalost, skeptici dolaze sa različitih strana. Vrlo je malo onih koji daju znanstvene argumente. Govore li oni da postoje negativni povratni efekti koji utječu na oblake i remete stvari? Postoji malo, jako malo stvari za koje oni mogu uopće reći da postoji jedan u milijun šansa da se dogode. Glavni problem koji imamo je nešto poput AIDS-a. Pogriješite danas i platite za to mnogo kasnije.

I tako, kada govorimo o svim oblicima hitnih problema, ideja je prihvaćanje žrtve danas koja vodi do dobitka kasnije - još k tome i nesigurne žrtve. U stvari, u izvještaju Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) to nije najgora stvar, i postoje ljudi u bogatom svijetu koji gledaju IPCC i kažu, dobro, to nije tako velik problem. Stvar je u tome da nas je ovaj nesigurni dio trebao gurati naprijed. Ali moj san je da, ako ga možemo učiniti ekonomičnim, i biti unutar ograničenja CO2, skeptici će reći, u redu, nije me briga što ne ispušta CO2, čak bi i htio da ispušta CO2, ali mislim da ću ga prihvatiti jer je jeftiniji nego ono što je bilo prije. (Pljesak)

CA: Znači to bi bio Vaš odgovor na izjavu Bjorna Lomborga da ćete, ako ulažete sve svoje napore u pokušaje rješavanja poblema sa CO2, zaboraviti sve druge ciljeve poput iskorjenjivanja siromaštva, malarije i tako dalje; te da je glup gubitak Zemljinih resursa ulagati novac u to kad postoje bolje stvari koje možemo učiniti.

BG: Zapravo, trošak na istraživanje i razvoj - recimo da bi SAD trebale trošiti 10 milijardi na godinu više nego danas - to nije toliko dramatično. Ne bi trebalo uzimati drugim stvarima. Stvar u koju ulažete mnogo novca, razumni ljudi se ne moraju složiti, je kada imate nešto što nije ekonomski isplativo i vi to pokušavate financirati. Po meni to je, ugalvnom, besmisleno. Osim ako niste jako blizu rezultatu i financirate samo razvoj znanja koje će postati jeftinije. Vjerujem da trebamo iskušavati više stvari koje imaju potencijal da budu daleko jeftinije. Ako je razmjena u koju uđete - učinimo energiju super skupom, onda bogati to mogu priuštiti. To što želim reći je, svi mi mogli bi platiti pet puta više za našu energiju i ne promijeniti naš stil života. Katastrofa je za one dvije milijarde.

Čak se je i Lomborg promjenio. Sada je njegovo razmišljanje zašto se ne raspravlja više o istraživanju i razvoju. Još je uvijek, zbog ranijih stvari, povezan sa taborom skeptika, ali je shvatio da je to prilično osamljen kamp, i zato govori o istraživanju i razvoju. Mislim da tu ima nečega prikladnog. Istraživanje i razvoj, ludo je kako malo novca dobiva.

CA: Bill, mislim da govorim u ime većine ljudi ovdje kad kažem da se zbilja nadam da će se tvoja želja ostvariti. Hvala ti puno.

BG: Hvala vama. (Pljesak)