Benjamin Zander o glazbi i strasti

Vjerojatno većinom poznajete priču o dva trgovca koji su otputovali u Afriku 1900-ih. Poslani su tamo kako bi pronašli postoji li mogućnost prodaje cipela. I poslali su telegrame natrag u Manchester. I jedan je napisao: "Situacija beznadna. Stop. Oni ne nose cipele." A drugi je napisao: "Veličanstvena mogućnost. Oni još nemaju nikakvih cipela." (Smijeh)

Slična je situacija i u svijetu klasične glazbe, jer neki ljudi misle da klasična glazba umire. A postoje i neki od nas koji misle kako još ništa niste vidjeli. I umjesto upuštanja u statistike i trendove i govora o svim orkestrima koji se zatvaraju, i snimateljskim kućama koje prestaju s radom, pomislio sam kako bismo večeras mogli napraviti jedan pokus. Zapravo, to nije baš pravi pokus jer ja znam rezultat.

Ali jest poput pokusa. Pa, prije nego -- (Smijeh) -- prije nego počnemo, trebam napraviti dvije stvari. Prvo, želim vas podsjetiti kako sedmogodišnje dijete zvuči dok svira klavir. Možda takvo dijete imate kod kuće. Zvuči poput ovoga. (Klavir) Vidim da neki od vas prepoznaju ovo dijete. Sad, ako vježba i uči godinu dana, sada ima osam godina i zvuči poput ovoga. (Klavir) Onda vježba i uči još jednu godinu, sada je devetgodišnjak. (Klavir) Onda vježba i uči još godinu dana, sada mu je deset. (Klavir) U tom trenu obično odustanu. (Smijeh) (Pljesak) No, da ste čekali, da ste čekali još godinu dana, čuli biste ovo: (Klavir)

E sad, ono što se dogodilo možda nije ono što ste mislili, a to je, da je on odjednom postao strastven, angažiran, uključen, dobio novog nastavnika, ušao u pubertet, što već. Ono što se zapravo dogodilo je da se količina naglašavanja smanjila. Vidite, kada je prvi puta svirao imao je naglasak na svakom tonu. (Klavir) Drugi puta na svakom drugom tonu. (Klavir) Možete to vidjeti prateći moju glavu. (Smijeh) Devetogodišnjak, devetogodišnjak stavljao je naglasak na svake četiri note. stavljao je naglasak na svake četiri note. Desetogodišnjak na svakih osam nota. Desetogodišnjak na svakih osam nota. A jedanaestgodišnjak, po jedan naglasak na cijelu frazu. A jedanaestgodišnjak, po jedan naglasak na cijelu frazu.

Ne znam kako smo došli do ovog položaja. Ne znam kako smo došli do ovog položaja. Nisam rekao da ću pomaknuti svoje rame, svoje tijelo. No, glazba me pogurala, i zato ju zovem sviranje "na pola guze". (Klavir) Može biti i na drugoj polovici. (Klavir) Jedan gospodin je gledao moju prezentaciju dok sam radio s mladim pijanistom. Bio je predsjednik tvrtke u Ohiou. I radio sam s tim mladim pijanistom i rekao, "Tvoj problem je da sviraš s cijelom guzom. Trebao bi svirati s jednom polovicom." I dok je svirao, ovako sam mu pomaknuo tijelo. I odjednom je glazba krenula. Poletjela. Publika je uzdahnula kada je čula razliku. I tada sam dobio pismo od tog gospodina. Rekao je, "Bio sam toliko dirnut. Vratio sam se i preokrenuo cijelu svoju tvrtku u tvrtku na pola guze." (Smijeh)

Druga stvar koju sam htio napraviti je pričati vam o vama. Vjerujem da je ovdje 1600 ljudi. Moja procjena je da vjerojatno vas 45 strastveno voli klasičnu glazbu. Obožavate klasičnu glazbu. Vaš je radio uvijek na stanici klasične glazbe. Imate CD-e u svom autu, odlazite slušati simfonije. Vaša djeca sviraju. Ne možete zamisliti svoj život bez klasične glazbe. To je prva grupa, prilično je mala. Onda postoji druga, veća grupa. To su osobe kojima ne smeta klasična glazba. (Smijeh) Znate, dođete doma nakon dugog dana uzmete čašu vina i stavite noge na stol. Malo Vivaldija u pozadini ne škodi. (Smijeh) To je druga grupa. Sada slijedi treća grupa. To su ljudi koji nikad ne slušaju klasičnu glazbu. Jednostavno nije dio njihovog života. Možda ju čujete kao što osjetite tuđi dim cigarete na aerodromu, ali -- (Smijeh) -- i možda malo marša iz Aide kada uđete u dvoranu. No inače, nikad ju ne čujete. To je vjerojatno najveća grupa.

I onda postoji jedna vrlo mala grupa. To su ljudi koji misle da nemaju sluha. Nevjerojatan broj osoba misli da nemaju sluha. Zapravo, često čujem, "Moj muž nema sluha." (Smijeh) Zapravo, ne možete biti bez sluha. Nitko to nije. Kada ne biste imali sluha, ne biste mogli promijeniti brzine u autu s ručnim mjenjačem. Ne biste razlikovali govor nekoga iz Teksasa i nekoga iz Rima. I telefon. Telefon. Ako vaša majka nazove na taj jadni telefon, nazove i kaže "Halo", ne samo da znate tko zove, već i kakvog je raspoloženja. Imate fantastično uho. Svatko ima fantastično uho. I nitko nije bez sluha.

No reći ću vam. Nema svrhe ovako nastaviti s tako velikim ponorom između onih koji razumiju, strastveno vole klasičnu glazbu, nemaju nikakve veze. Ljudi bez sluha, oni više nisu ovdje. No čak i između ostalih triju kategorija, razlika je prevelika. Zato neću nastaviti dok svaka pojedina osoba u ovoj dvorani, dolje i gore, i svatko tko ovo gleda, ne zavoli i ne počne razumijevati klasičnu glazbu. To ćemo napraviti.

Naravno, primjećujete da u mojim mislima ni na mome licu nema ni najmanje sumnje da će ovo upaliti, zar ne? To je jedno od svojstava vođe: da ne posumnja, ni jedan trenutak, u mogućnosti osoba koje vodi kako bi ostvario bilo što o čemu sanja. Zamislite da je Martin Luther King rekao, "Ja sanjam. Naravno, nisam siguran da će biti tome dorasli." (Smijeh)

U redu. Uzet ću jedno Chopinovo djelo. Ovo je prekrasan Chopinov preludij. Neki od vas ga znaju. (Glazba) Znate li što mislim da se vjerojatno dogodilo u ovoj sobi? Kada sam počeo, pomislili ste, "Kako divno ovo zvuči." (Glazba) "Mislim da ne bismo trebali ići na isto mjesto na ljetovanje iduće godine." (Smijeh) Smiješno je, zar ne? Smiješno je kako te misli nekako dolepršaju u naš um. I naravno -- (Pljesak) -- i naravno, ako je djelo dugačko i imali ste težak dan, doista biste mogli odlutati. Tada će vas vaša pratnja gurnuti laktom u rebra i reći, "Budi se! To je kultura!" I tada se osjećate još gore.

No je li vam ikad palo na pamet da razlog što se osjećate pospano uz klasičnu glazbu niste vi, već mi? Je li itko pomislio da dok sam svirao, "Zašto toliko naglašava tonove?" Da sam to radio pokretima glave sigurno biste to pomislili. (Glazba) I do kraja života, svaki puta kada čujete klasičnu glazbu znat ćete čujete li ta naglašavanja.

Pa da vidimo što se zapravo ovdje događa. Imamo ton H. Ovo je H. Sljedeća nota je C. Posao note C je učiniti notu H tužnom. To i čini, zar ne? (Smijeh) Skladatelji to znaju. Ako žele tužnu glazbu oni samo odsviraju ta dva tona. (Glazba) No u osnovi, to je samo H s tužnim uvodom. (Smijeh) E, sad se spušta na A. Pa na G, pa na F. Tako imamo H, A, G, F. I ako imamo H, A, G, F, što sljedeće očekujemo? Oho, pa to bi mogla biti puka sreća. Probajmo opet. O, TED zbor. (Smijeh) I primijetili ste da svi imate sluha, zar ne? Svi. Znate, svako selo u Bangladešu i svako seoce u Kini. Svi znaju: da, da, da, da -- da. Svi znaju tko očekuje taj E.

E sad, Chopin nije htio tu doći do tona E, jer što bi se dogodilo? Bio bi kraj, kao u Hamletu. Sjećate se Hamleta? 1. čin, 3. prizor: otkriva da je njegov ujak ubio svog oca. Sjećate se kako nastavlja ići svom ujaku i skoro ga ubija. I tada se povlači i odlazi opet i ponovno ga zamalo ubija. I kritičari, koji svi sjede tamo u zadnjem redu, oni moraju imati mišljenje, kažu, "Hamlet odugovlači." (Smijeh) Ili kažu, "Hamlet ima Edipov kompleks." Ne, jer inače bi predstava bila gotova, glupani! Zato Shakespeare stavlja sve te stvari u Hamleta. Znate, Ofelija koja ludi i predstava unutar predstave, i Yorikova lubanja, kopači grobova. To je radi zavlačenja -- do 5. čina kada ga može ubiti.

Isto je i sa Chopinom. Taman se sprema doseći E, kada kaže, "Oops, bolje da se vratim gore i ponovno to napravim." Pa to ponovi. Sad se zanese -- to je uzbuđenje, ne trebate se brinuti oko toga. Sada konačno dođe do F# i krene na E, no to je krivi akord. Jer akord kojeg traži je ovaj, i umjesto toga on napravi ... sad, mi to nazivamo deceptivnom kadencom jer nas je prevarila. Uvijek kažem svojim studentima, "Ako imate deceptivnu kadencu obavezno podignite svoje obrve kako bi svi to znali." (Smijeh) (Pljesak) U redu. Tako on dođe do E, no to je krivi akord. Sada pokuša E ponovno. Taj akord nije dobar. Sada pokuša ponovno s E. Taj akord ne valja Sada pokuša E ponovno, to nije dobro. I tada konačno ... U prvom je redu gospodin napravio, "Mmm". To je ista gesta koju napravi kada dođe kući nakon dugog dana, izvadi ključ iz auta i kaže, "Aah, stigao sam doma." Jer svi znamo gdje nam je dom.

Tako je ovo djelo koje ide izdaleka do doma. I odsvirat ću ga cijelog a vi ćete slijediti. H, C, H, C, H, C, H -- dolje na A, dolje na G, dolje na F. Skoro na E, no u tom slučaju svirka je završena. Ide natrag na H, vrlo se uzbudi. Dolazi na F#. Dolazi na E. Krivi akord. Krivi akord. Krivi akord. I konačno dođe do E, i doma je. A vi ćete vidjeti - sviranje na pola guze. (Smijeh) Jer za mene, kako bih združio ton H s E, moram prestati razmišljati o svakoj noti na putu i početi razmišljati o dugom nizu od H do E.

Znate, upravo smo bili u Južnoj Africi, i ne možete otići u Južnu Afriku bez da mislite na Mandelu 27 godina u zatvoru. O čemu je razmišljao? O ručku? Ne, razmišljao je o viziji za južnu Afriku i za ljudska bića. To ga je držalo -- radi se o viziji, o dugom nizu. Kao ptica koja leti preko polja i ne zamara se ogradama ispod sebe, u redu? I sad ćete slijediti niz cijelim putem od H do E. Imam posljednju molbu prije nego odsviram ovo djelo od početka do kraja Hoćete li zamisliti o nekoga koga volite, a tko više nije ovdje? Voljenu baku, ljubav, nekoga u vašem životu koga volite svim srcem, no ta osoba nije više s vama. Donesite ju u misli, i u isto vrijeme slijedite niz cijelim putem od H do E, i čut ćete sve što je Chopin imao reći. (Glazba) (Pljesak)

Sad, možda se pitate, možda se pitate zašto ja plješćem. Pa, napravio sam to u školi u Bostonu s oko 70 sedmaša -- 12-godišnjaka. Napravio sam isto što i ovdje, i rekao sam im i objasnio sam im cijelu priču. I na kraju su poludjeli, plješćući. Oni su pljeskali. Ja sam pljeskao. Oni su pljeskali. Konačno, rekao sam, "Zašto ja plješćem?" A jedan od klinaca je rekao, "Zato jer smo mi slušali." A jedan od klinaca je rekao, "Zato jer smo mi slušali." Razmislite. 1600 osoba, zaposlenih osoba, bave se svim mogućim stvarima. Slušaju, shvaćaju i dirnuti su Chopinovim djelom. To je već nešto. E sad, jesam li siguran da je svaka osoba to slijedila, shvatila i bila dirnuta. Naravno, ne mogu biti siguran. No reći ću vam što mi se dogodilo.

Bio sam u Irskoj tijekom nereda prije deset godina, i radio sam s katoličkom i protestantskom djecom na rješavanju sukoba. I napravio sam ovo s njima. Riskantan potez za napraviti jer su to bila djeca s ulice. I jedan mi je od njih došao sljedeće jutro i rekao, "Znate, nikad u životu nisam slušao klasičnu glazbu, ali kad ste odsvirali to djelo od shoopinga..." (Smijeh) Rekao je, "Moj brat je ubijen prošle godine, a ja nisam plakao za njim. Ali zadnje noći, kad ste to odsvirali, on je bio onaj o kome sam razmišljao. I osjetio sam kako mi suze teku niz lice. I znate, osjećao sam se doista dobro plaćući zbog brata." U tom sam trenutku odlučio da je klasična glazba za svakoga. Svakoga.

E sad, kako biste vi hodali -- jer, znate, moja profesija, glazbena profesija to ne gleda na taj način. Oni kažu da 3% populacije voli klasičnu glazbu. Kada bismo to samo mogli povećati na 4%, naši bi problemi nestali. Ja kažem, "Kako biste vi hodali? Govorili? Živjeli kada biste mislili da 3% populacije voli klasičnu glazbu? Kada bismo to pomaknuli na 4%. Kako biste hodali? Govorili? Kako živjeli kada biste pomislili da svi vole klasičnu glazbu -- samo što to još ne znaju." (Smijeh) Vidite, to su potpuno različiti svjetovi.

Imao sam nevjerojatno iskustvo. Bilo mi je 45 godina, dirigirao sam 20 godina, i odjednom shvatio. Dirigent orkestra ne proizvodi zvuk. Moja se slika pojavi na naslovnici svakog CD-a -- (Smijeh) -- ali dirigent ne proizvodi zvuk. Njegova snaga ovisi o njegovoj mogućnosti da druge osobe učini snažnima. I za mene se sve promijenilo. Bila je to potpuna promjena života. Osobe u mom orkestru su mi došle i rekle, "Bene, što se dogodilo?" Eto, to se dogodilo. Shvatio sam da je moj posao probuditi mogućnost u drugim ljudima. I naravno, htio sam znati činim li to. I znate kako to saznate? Pogledate u njihove oči. Ako se njihove oči sjaje, znate da vam to uspjeva. Mogli biste osvijetliti selo s očima ovog čovjeka. Mogli biste osvijetliti selo s očima ovog čovjeka. Točno. Dakle, ako oči sjaje, znate da vam to polazi za rukom. Ako oči ne sjaje, trebate si postaviti pitanje. A pitanje je: Tko sam ja sada da oči mojih svirača ne sjaje? Možemo to primijeniti i na našu djecu. Tko sam ja sada da oči moje djece ne sjaje? To je potpuno drugačiji svijet.

Pri kraju smo ovog čarobnog tjedna na planini, i vraćamo se natrag u svijet. I kažem, prikladno je da se zapitamo ovo pitanje: Tko smo mi dok se vraćamo u svijet? Znate, imam definiciju uspjeha. Za mene je to vrlo jednostavno. Ne radi se o bogatsvu, slavi i moći. Već o tome koliko sjajnih očiju imam oko sebe.

Imam zadnju misao, koja glasi ono što govorimo doista čini razliku. Riječi koje izlaze iz naših usta. Naučio sam to od žene koja je preživjela Auschwitz, jedna od rijetkih preživjelih. Odvedena je u Auschwitz kada joj je bilo 15 godina, njenom bratu 8, a roditelji su nestali. I rekla mi je ovo, "Bili smo u vlaku koji je vozio u Auschwitz, pogledala sam i vidjela da moj brat nema cipele. I rekla sam mu, "Kako si tako glup, zar se ne možeš brinuti za svoje stvari, za Boga miloga?" -- na način kako starija sestra razgovara s mlađim bratom. Nažalost, bile su to zadnje riječi koje mu je ikad rekla jer ga nikada više nije vidjela. Nije preživio. Kad je izašla iz Auschwitza, zavjetovala se. Povjerila mi je to. Rekla je, "Izašla sam iz Auschwitza u život i zavjetovala se. Zavjet je bio, nikad neću reći ništa što ne bi mogle biti posljednje riječi koje ću ikad reći." E sad, možemo li to? Ne. I činit ćemo zlo sebi i zlo drugima. No to je mogućnost koju možemo živjeti. Hvala vam. (Pljesak) Sjajne oči, sjajne oči. Hvala vam, hvala. (Glazba)