Ben Saunders skija do Sjevernog pola

Ovo sam ja, Ben Saunders. Bavim se vučom teških stvari po hladnim mjestima.

11. svibnja prošle godine stajao sam sam na Sjevernom zemljopisnom polu. Bio sam jedino ljudsko biće na području jedan i pol puta većem od Amerike, tj. 8850 kvadratnih kilometara. Više od 2000 ljudi popelo se na Everest. 12 ljudi bilo je na Mjesecu. Uključujući mene, samo četvero ljudi samo je skijalo do Sjevernog pola. Mislim da je razlog tome -- (Pljesak) -- hvala -- mislim da je to zato što je to, kako je Chris rekao, ludost. To putovanje na granici je ljudskih sposobnosti. Odskijao sam duljinu 31 uzastopnog maratona. 1287 km u 10 tjedana. Vukao sam svu potrebnu hranu, zalihe, opremu, vreću za spavanje, jedne rezervne gaće -- sve što mi je trebalo za gotovo tri mjeseca. (Smijeh) U ovih 16-ak minuta koje su mi ostale pokušat ćemo odgovoriti na tri pitanja. Prvo je: Zašto? Drugo je: Kako ići na zahod na -40? "Bene, negdje sam pročitao da na -40 gola koža dobiva ozebline za manje od minute, pa kako odgovaraš na zov prirode?" Neću sad odgovarati. Vratit ću se na to na kraju. Treće: Kako to nadmašiti? Što dalje?

Sve je započelo 2001. Na prvu ekspediciju išao sam s Penom Hadowom, jednim veoma iskusnim tipom. To je bilo nešto poput moje polarne prakse. Pokušali smo odskijati od ove skupine otoka nazvanih Severnaja Zemlja do Sjevernog pola. Kod Sjevernog zemljopisnog pola fascinira me to što se nalazi usred mora. Ne postoje bolje karte. Da biste došli do njega morate doslovno skijati preko zaleđene kore, plutajućeg ledenog prekrivača Arktičkog oceana. Razgovarao sam s mnogo stručnjaka, pročitao mnogo knjiga, proučio mape i karte. Ali ujutro prvog dana shvatio sam da nemam pojma u što sam se upustio.

Imao sam 23 godine. Nitko moje dobi nikad nije pokušao ništa slično i vrlo brzo gotovo sve što je moglo poći po zlu, pošlo je po zlu. Drugog dana ekspedicije napao nas je polarni medvjed. Imao sam ozebline na lijevom nožnom palcu. Počelo nam je nestajati hrane. Obojica smo bili jako gladni, gubili smo mnogo na težini. Vremenski uvjeti bili su vrlo neobični, jako teški uvjeti na ledu. Svojom odlukom imali smo jednostavne komunikacijske uređaje. Nismo si mogli priuštiti satelitske telefone pa smo imali visokofrekventni radio. Vide se dvije skijaška štapa koja strše iz krova šatora. Žica je visila s obje strane. To je bila naša antena za radio. Tijekom dva mjeseca imali smo manje od dva sata dvosmjerne komunikacije s ostatkom svijeta. Naposljetku nam je isteklo vrijeme. Odskijali smo 643 km. Ostalo nam je preko 320 km do pola, a vrijeme nam je isteklo. Bilo je već poodmaklo ljeto i led se počeo topiti. Preko radija smo razgovarali s pilotima ruskog helikoptera koji su nam rekli da nam je vrijeme isteklo te da moraju doći po nas. Osjećao sam se kao da sam podbacio. Bio sam promašaj.

Jedini cilj, jedino o čemu sam sanjao otkada pamtim -- nisam došao ni blizu tome. Skijajući na tom prvom putovanju, imao sam dva filmića koja sam vrtio u glavi kada je put postao težak, kako bih se motivirao. Prvi je bio stizanje na sam pol. Živopisno sam to vidio, valjda snimljeno s vrata helikoptera, u pozadini je svirala rock glazba, a ja sam imao skijaški štap s britanskom zastavom koja se vijorila na vjetru. Vidio sam se kako zabijam zastavu u pol -- ah, sjajnog li trenutka -- a glazba dostiže vrhunac. Drugi filmić koji sam vrtio bio je povratak na zračnu luku Heathrow i opet sam živopisno vidio bljeskove fotoaparata, novinare, lovce na autograme, agente kako dolaze dogovoriti pisanje knjige. Naravno, ništa od toga nije se dogodilo. Nismo stigli do pola, a nismo imali novca da platimo promociju pa nitko nije ni čuo za ovu ekspediciju.

I tako sam se vratio na Heathrow. Moja majka je bila ondje, kao i moj brat; moj djed je bio ondje -- imao je malu zastavu -- (Smijeh) -- i to je bilo to. Vratio sam se živjeti s mamom. Bio sam fizički izmoren, psihički u potpunosti slomljen, smatrao sam se promašajem. Osobno sam bio u velikom dugu zbog te ekspedicije, ležao sam na maminom kauču, po cijele dane, gledao televiziju. Brat mi je poslao SMS -- bio je to citat iz Simpsona. "Dao si sve od sebe i u potpunosti podbacio. Pouka je da ne treba ni pokušati." (Smijeh)

Tri godine kasnije. Naposljetku sam ustao s kauča i počeo planirati još jednu ekspediciju. Ovog puta htio sam sam prijeći put od Rusije, na vrhu karte, do Sjevernog pola, gdje je malo zeznuto, i onda do Kanade. Nitko nije sam prešao cijeli Arktički ocean. Dva Norvežanina učinila su to 2000. godine kao tim. Nitko to nije sam učinio. Veoma poznat i veoma uspješan talijanski planinar, Reinhold Messner, pokušao je 1995., ali morali su ga spasiti nakon tjedan dana. Opisao je tu ekspediciju 10 puta opasnijom od uspona na Everest. Iz nekog razloga htio sam se u tome okušati, ali znao sam da riskiram povratak doma u jednom komadu, ako uopće uspijem doći do Kanade. Morao sam naći radikalan pristup. To je uključivalo sve od usavršavanja prepiljene četkice za zube lakše od dva grama, do rada s vodećim svjetskim nutricionistima na kompletnom razvoju potpuno nove, revolucionarne nutricionističke strategije: 6000 kalorija na dan.

Ekspedicija je započela u veljači prošle godine. Veliki prateći tim. Imali smo filmsku ekipu, nekoliko ljudi za logistiku, moju djevojku, fotografa. Početak je razumljiv. Odletjeli smo British Airwaysom do Moskve. Sljedeći dio puta u Sibiru do Krasnojarska letjeli smo domaćom ruskom kompanijom KrasAir, piše se K-R-A-S (engl. crash - sudar). Zatim smo unajmili postariji ruski avion da nas odveze do grada Khatange, koji je bio kraj civilizacije. Naš kamerman, koji je bio poprilično živčan pri letu, pitao je pilota, prije no što smo se ukrcali, koliko će let trajati, a ruski je pilot mrtav-hladan odgovorio: "Šest sati -- ako preživimo." (Smijeh) Stigli smo u Khatangu. Khatanga ipak nije kraj svijeta, ali možete ga vidjeti odande. (Smijeh) Trebali smo samo prenoćiti, a zapeli smo ondje 10 dana. Bila je tu neka votkom natopljena svađa oko plaće između pilota helikoptera i njegovih vlasnika pa smo zapeli. Nismo mogli otići. Konačno, ujutro 11. dana, dobili smo znak za kretanje, nakrcali helikoptere -- dva helikoptera koji lete u tandemu -- ostavili su me na rubu polarne kape. Imali smo 45 minuta mahnitog snimanja, fotografiranja; dok je helikopter još bio ondje, obavio sam intervju preko satelitskog telefona; i tad su se svi osim mene popeli u helikopter, vrata su se zatvorila i ostao sam sam.

Ne znam je li moguće riječima dočarati taj trenutak. Samo sam htio otrčati natrag, lupati po vratima i reći: "Čujte, nisam ovo baš dobro promislio." (Smijeh) Da bi stvar bila još gora, vidite samo bijelu točku u desnom gornjem kutu ekrana; to je pun mjesec.

Zadržali smo se u Rusiji, a pun mjesec donosi najjače plime i oseke; kada stojite na smrznutoj površini mora, plima i oseka obično znače da će se dogoditi zanimljive stvari -- led će se pomalo početi micati uokolo. Kao što vidite, vukao sam dvoje saonice. Sveukupno 95 dana hrane i goriva, 180 kilograma tereta. Kada je led bio ravan ili donekle ravan, jedva sam mogao vući oboje. Kad led nije bio ravan, nisam imao šanse. Morao sam povući jedne, ostaviti ih i vratiti se po druge. Doslovno sam se penjao kroz ledene gromade -- led se zdrobio pod pritiskom struja u oceanu, vjetra i morskih mijena. NASA je rekla da su uvjeti na ledu prošle godine bili najgori otkad se bilježe. I led uvijek nose struje. Ledene gromade uvijek plutaju. Skijao sam uz vjetar 9 od 10 tjedana kojih sam prošle godine bio sam i većinu vremena plutao sam unatrag. Moj rekord bio je minus 4 km. Ustao sam ujutro, sklopio šator, sedam i pol sati skijao sjeverno, podigao šator i bio sam 4 km dalje unatrag nego kad sam krenuo. Nisam mogao držati korak s plutanjem leda.

(Video): 22. dan je. Ležim u šatoru, pripremam se za pokret. Vrijeme je odvratno -- noćas sam otplutao oko 8 km unatrag. Kasnije u ekspediciji problem više nije bio led, već nedostatak leda -- otvorena voda. Znao sam da se to događa. Znao sam da se Arktik zagrijava. Znao sam da ima sve više otvorene vode. Ali imao sam tajno oružje. Bilo je to malo biomimikrije. Polarni medvjedi s Arktičkog oceana kreću se u posve ravnim linijama. Kada dođu do vode, uđu u nju i preplivaju je. S jednim timom iz Norveške radio sam na razvoju ronilačkog odijela, sličnog odijelu za preživljavanje -- kakvo bi, pretpostavljam, piloti helikoptera nosili -- koje sam mogao obući. Ide preko mojih čizama, rukavica, prevuče se preko lica i čvrsto se zakopča. To je značilo da mogu skijati preko vrlo tankog leda, a ako bih propao, ne bi to bio kraj svijeta. To je također značilo, kada bih morao, da mogu uskočiti u vodu i preplivati je te povući saonice za sobom. Radikalna tehnologija, drastičan pristup -- ali savršeno je funkcioniralo.

Prošle godine smo učinili još jednu uzbudljivu stvar, s komunikacijskom tehnologijom. 1912. godine, jedan od članova Shackletonove ekspedicije na brodu Endurance bio je Thomas Orde-Lees. Rekao je: "Istraživači će 2012., ako budu imali što istraživati, sigurno nositi bežične džepne telefone opremljene bežičnim teleskopima." Pa, Orde-Lees pogriješio je za otprilike 8 godina. Ovo je moj bežični džepni telefon, Iridiumov satelitski telefon. Bežični je teleskop digitalni fotoaparat koji sam spremio u džep. Svaki od 72 dana koje sam proveo sam na ledu, pisao sam blog iz svog šatora, slao maleni dio dnevnika, podatke o udaljenosti koju sam prešao, uvjetima na ledu, temperaturi -- i sliku svakog dana. Sjećate se, 2001. godine imali smo manje od dva sata radijske veze s ostatkom svijeta. Prošle godine uživo sam pisao blog s ekspedicije koja je ocijenjena deset puta opasnijom od Everesta. Nije sve bila najnovija tehnologija. Ovo je navigacija tijekom "whiteouta". Kad je magla jaka, a oblaci niski, vjetar počne dizati snijeg. Ne može se baš mnogo vidjeti. Možete samo vidjeti žutu vrpcu vezanu za moj skijaški štap. Navigirao sam pomoću smjera vjetra. Dakle, jedna čudna kombinacija visoke i niske tehnologije.

Na pol sam stigao 11. svibnja. Trebalo mi je 68 dana od Rusije do ondje, a ondje nema ničega. (Smijeh) Na polu nema ni pola. Nema ničega, zato što je to morski led koji pluta. Zabodite zastavu ondje i uskoro će otplutati dalje, obično prema Kanadi ili Grenlandu. Znao sam to, ali ipak sam očekivao nešto. Čudna je to mješavina osjećaja: bilo je iznimno toplo u tom razdoblju, mnogo otvorene vode. Naravno, bio sam ushićen što sam onamo dospio vlastitim snagama, ali počeo sam shvaćati da su izgledi da stignem skroz do Kanade, udaljene 643 km, veoma slabi. Jedini dokaz da sam bio ondje bila je mutna slika mog GPS-a, malog satelitskog navigacijskog uređaja. Jedva se može vidjeti devetka i niz nula nakon nje. 90 stupnjeva sjeverno -- to je točno na Sjevernom polu. Slikao sam uređaj, sjeo na saonice i napravio snimku za dnevnik. Slikao sam par slika. Izvadio sam satelitski telefon. Zagrijao sam bateriju pod pazuhom. Nazvao sam tri broja. Nazvao sam svoju mamu, djevojku i direktora svog sponzora. I dobio sam tri govorne pošte. (Smijeh) (Video): Devedeset. Poseban je to osjećaj. Cijeli planet okreće se pod mojim nogama. Ispod mene je cijeli svijet. Konačno sam dobio mamu. Čekala je u redu u trgovini. Zaplakala je. Zamolila me da je kasnije nazovem. (Smijeh)

Tjedan dana skijao sam dalje od pola. Želio sam doći što bliže Kanadi prije nego postane preopasno za nastavak. To je bio moj posljednji dan na ledu. Moj tim za vođenje projekta rekao mi je: "Bene, uvjeti postaju preopasni. Južno od tebe ogromna su područja otvorene vode. Želimo doći po tebe. Možeš li naći mjesto za slijetanje?" Ovo je bio pogled iz šatora kad sam obavljao ovaj sudbonosni poziv. Nikad nisam pokušao sagraditi pistu za slijetanje. Tony, voditelj ekspedicije, rekao je: "Bene, moraš pronaći 500 metara ravnog, debelog sigurnog leda." Jedini komadić leda koji sam pronašao, skijajući uokolo 36 sati kako bih pronašao pistu, bio je dug točno 473 m. Izmjerio sam ga svojim skijama. Tonyju to nisam rekao, kao ni pilotima. Mislio sam da će morati biti dovoljno dobro. (Video): Oh, oh, oh, oh, oh, oh.

Taman. Dosta dramatično slijetanje -- zrakoplov je 4 puta preletio teren i malo sam se zabrinuo da neće ni sletjeti. Znao sam da se pilot zove Troy. Očekivao sam da će netko tko se zove Troy i bavi se ovime biti dosta žilav tip. Plakao sam kao kišna godina kad je zrakoplov sletio -- veoma emocionalan trenutak. Pomislio sam da se moram smiriti za Troya. Trebao bih biti macho istraživač. Zrakoplov se dorulao do mjesta gdje sam stajao. Vrata su se otvorila i iskočio je taj tip. Ovoliko je visok. Rekao je: "Bok, ja sam Troy.". (Smijeh) Kopilot je bila žena, Monica. Sjedila je obučena u ručno pleten džemper. Nikad nisam upoznao manje macho ljude od njih, ali uljepšali su mi dan. Troy je na ledu pušio cigaretu; snimili smo par slika. Popeo se na ljestve i rekao: "Samo uskoči iza." Bacio je cigaretu van dok je ulazio u prednji dio, a ja sam se popeo iza. (Smijeh) Rulao je niz pistu nekoliko puta, kako bi je malo poravnao, i rekao: "U redu, pokušat ću." I tada je -- saznao sam da je to uobičajeno, ali tada sam bio zabrinut. Stavio je ruku na regulator. Možete vidjeti da je regulator za motore zapravo na krovu kokpita. To je ona mala poluga. Stavio je ruku na regulator. Monica je nježno stavila svoju ruku na njegovu. Pomislio sam: "Bože, krećemo. Sve ili ništa." Gurnuo ju je naprijed. Poskakivao je niz sletište. Samo je poletio. Jedna od skija zahvatila je ledeni greben na kraju piste. Vidio sam kako se u kokpitu Troy bori s komandama, a onda je maknuo jednu ruku, posegnuo unatrag. upalio prekidač na krovu kokpita. Upalio je znak za vezanje pojaseva koji možete vidjeti na zidu. (Smijeh) I tek sam iz zraka vidio cjelokupnu situaciju. Naravno, kad ste na ledu, vidite samo jednu po jednu prepreku, bio to ledeni greben ili malo vode. Zato nisam shvaćao problem oko duljine moje piste. Mislim, stvarno se počela raspadati.

Zašto? Ja nisam istraživač u tradicionalnom smislu riječi. Ne skijam prema kartama; svi znaju gdje se Sjeverni pol nalazi. Na Južnom je polu velika znanstvena baza. Ondje je pista. Kao i kafić i suvenirnica. Za mene ovo predstavlja istraživanje ljudskih ograničenja, ograničenja fiziologije, psihologije i tehnologije. Te me stvari uzbuđuju. Osobno, radi se i o potencijalu. Za mene je to prilika za istraživanje ograničenja -- za pomicanje granica vlastitog potencijala, vidjeti dokle mogu ići. Zbilja me čudi kako ljudi žive samo grebući po površini svog potencijala, iskorištavajući samo 3, 4 ili 5 % onoga za što su sposobni. Nadam se da ću ovim putovanjem nadahnuti druge ljude da razmisle o onome što žele učiniti sa svojim potencijalom i s ono malo vremena koje svatko od nas ima na ovom planetu. To je najbolje što vam mogu prepričati.

Sljedeće je pitanje kako odgovoriti na zov prirode na -40. Naravno, odgovor na to je tajna zanata. Posljednje pitanje: Što dalje? Ukratko, ako budem imao minutu viška, reći ću vam detaljnije. Što dalje: Antarktika. To je najhladniji, najviši, najvjetrovitiji i najsuši kontinent na Zemlji. Krajem 1911. godine, početkom 1912. održala se utrka do Južnog pola, srca Antarktike. Ako pribrojite obalne ledene šelfove, ovdje vidite šelf Ross Ice, ovaj veliki dolje, veličine Francuske. Antarktika, ako pribrojite ledene šelfove, dvaput je veća od Australije -- velika je. U utrci do Južnog pola sudjelovao je Amundsen, Norvežanin koji je imao pseće saonice i haskije, i kapetan Scott, Britanac. Scott je imao ponije i traktore i nekoliko pasa, a sve je to otkazalo pa su Scott i njegov četveročlani tim morali ići pješice. Stigli su na pol krajem siječnja 1912. godine i vidjeli da je norveška zastava već ondje. Bio je ondje i šator i pismo norveškom kralju. Okrenuli su se i krenuli prema obali, ali svih petero umrlo je na povratku. Ovo je bilo prije 93 godine i otada nitko nije odskijao od obale Antarktike do pola i natrag. Svaka ekspedicija na Južni pol za koju ste čuli vrati se zrakoplovom s pola ili koristi vozila ili pse ili zmajeve za prijelaz -- nitko se nikad nije vratio sam. To je plan. Dvojica ćemo ga odraditi. To je manje-više to.

Jedna završna misao prije nego spomenem zahod -- mislio sam ovo skenirati, ali zaboravio sam. Imam školsko izvješće koje stoji uokvireno iznad mog stola. Imao sam 13 godina. Piše: "Ben nema dovoljan poriv za postizanje bilo čega bitnog." (Smijeh) (Pljesak) Ako sam išta naučio, to je onda ovo: nitko drugi nema moć nad vašim potencijalom. Vi jedini odlučujete koliko ćete daleko ići i za što ste sposobni. Dame i gospodo, to je moja priča. Puno vam hvala.