Beeban Kidron: Zajedničko čudo filma

Dokazi pokazuju da ljudi svih starosti i iz svih kultura stvaraju svoj identitet kroz neku vrstu pripovijedanja. Od majke do kćeri, propovjednika do vjernika, učitelja do učenika, pripovjedača do publike. Bilo spiljskim crtežima ili najmodernijim mogućnostima Interneta, ljudi su uvijek prenosili svoju povijest i istinu kroz poučne priče i bajke. Mi smo nezasitini pripovjedači.

No gdje u našem sve više i više sekularnom i fragmentiranom svijetu dozvoljavamo zajedničku izmjenu iskustva u neposrednom dodiru s našim bijesnim konzumerizmom? I koju priču, koju povijest, koji identitet i koji moralni kod predajemo svojoj mladeži?

Vrlo je mogue da je kino najutjecajniji oblik umjetnosti dvadesetog stoljeća. Filmski redatelji su uspjeli prenijeti pripovijesti preko državnih granica koristeći toliko jezika, žanrova i filozofskih učenja koliko možemo samo zamisliti. Doista je teško naći temu koja je jos neiskorištena u filmu. U proteklom desetljeću svjedočili smo potpunoj integraciji globalnih medija kojima danas dominira kultura hollywoodskih blockbustera. Sve više i više nam se nude filmovi čija je primarna svrha spektakl, a ne sami zaplet filma. Ono što je prije 40 godina bio dio naše svakodnevice - prenošenje pripovijesti s generacije na generaciju - sada je rijetkost. Kao filmsku redateljicu to me je jako zabrinulo. Kao ljudsko bice to me cini bogobojaznom. Kakvu će budućnost nasa mladež moći izgraditi imajući tako malo povezanosti sa svojim porijeklom i tako malo priča o tome sto je moguće? Ironija je vidljiva; pristup omogućen tehnologijom nikad nije bio lakši, dok pristup kulturi nikad nije bio slabiji.

I zato smo 2006. godine osnovali FILMCLUB, organizaciju koja omogućava tjedna prikazivanja filmova u školama praćena raspravom. Kada bismo proučili stogodišnje anale filma, mozda bismo mogli stvoriti priču koja bi prenijela značenje fragmentiranom i nemirnom svijetu mladih. Uzevši u obzir pristup tehnologiji, čak bi i škole u malim zaseocima imale mogućnost projicirati DVD na platno.

Tijekom prvih devet mjeseci održali smo 25 klupskih sastanaka u Ujedinjenom Kraljevstvu u sklopu kojih su djeca od 5 do 18 godina gledala film 90 minuta bez prekida. Filmovi su bili objašnjeni i stavljeni u širi kontekst. Ali izbor je bio njihov i nasa publika je ubrzo počela birati najraskošniji i najraznolikiji izbor koji smo im mogli ponuditi. Rezultat je bio trenutni. Bilo je to obrazovanje vrlo potpune i transformativne prirode. U grupama cija je veličina varirala od čak 150 do 3, ovi su mladi ljudi otkrili nova mjesta, nove misli, nove perspektive. Do završetka probne verzije projekta imali smo imena tisuću škola koje su se željele uključiti.

Film koji je promijenio moj život je film Vittoria De Sice: "Čudo u Milanu" snimljen 1951. Film izvanredno opisuje slamove, siromaštvo i ljudske težnje. Pogledala sam ovaj film na očev pedeseti rođendan. Tadašnja tehnologija je zahtijevala da unajmimo kino gdje ga možemo pogledati, pronađemo i platimo filmsku vrpcu i projekcionista. No za moga oca, emocionalna i umjetnička važnost De Sicine vizije je bila toliko velika da je odlučio proslaviti svoj 50. rođendan sa svoje troje tinejdžera i njihovih 30 prijatelja. "Kako bih," rekao je, "predao palicu brižnosti i nade sljedećoj generaciji."

U zadnjoj sceni "Čuda u Milanu" stanovnici slamova otplove k nebu na letećim metlama. 60 godina nakon što je film napravljen i 30 godina nakon što sam ga prvi put vidjela, još uvijek vidim mlada lica kako se uzdižu od zanesenosti, njihova nevjerica ista kao i moja. I brzina kojom oni povezuju taj film s filmom "Milijunaš s ulice" ili s favelama u Riu signalizira trajnost.

U sezoni FILMCLUB-a o demokraciji i vladi, prikazali smo "Gospodin Smith ide u Washington". Snimljen 1939., ovaj film je stariji od djedova i baka većine naših članova. U ovom klasiku Franka Capre cijene se neovisnost i pristojnost. Film pokazuje kako se ponašati na pravi način, kako biti herojski nespretan. No on je također i izraz vjere da je politički stroj časna sila.

Ubrzo nakon sto je "Gospodin Smith" postao klasik FILMCLUB-a, u Domu Lordova (Britanski parlament) održavao se tjedan obilježen cjelonoćnim govorima radi odugovlačenja glasovanja, a mi smo s velikim zadovoljstvom našli mlade ljude diljem zemlje kako objašnjavaju autoritativno sto je parlamentarni proces i zasto Lordovi odgađaju odlazak na spavanje zbog svojih načela. Pa ipak je Jimmy Stewart to isto radio 20-tak minuta u filmu.

Kada su pak odabrali "Hotel Rwanda", upoznali su se s genocidom najbrutalnije vrste. Film je potaknuo suze, ali i oštroumna pitanja o nenaoružanim udrženjima za očuvanje mira i o dvoličnosti Zapadnog društva koje izabire svoje moralne bitke s pogodnostima na umu. I kada je "Schindlerova Lista" od njih zatražila da nikada ne zaborave sto se dogodilo, jedno je dijete, puno boli uzrokovane sviješću, primijetilo: "Već smo zaboravili, jer kako bi se inače "Hotel Rwanda" mogao dogoditi?"

Kako su gledali sve više filmova, njihovi životi su postajali osjetno bogatiji. Film "Džepar" je pokrenuo raspravu o oduzimanju biračkog prava zbog počinjenja kaznenog djela. "Gospodinu s ljubavlju" iznimno je zainteresirao teen publiku. S veseljem su prihvatili promjenu u stavu prema nebijelim Britancima, no snažno su se protivili našem nemirnom obrazovnom sustavu koji ne cijeni kolektivni identitet, za razliku od onog ponuđenog pod pažljivim tutorstvom Sidneya Poitiera.

Već sada, ovi obazrivi, slobodoumni i znatiželjni mladi ljudi s lakoćom su se mogli baviti filmovima svih oblika - crno-bijeli, titlovani, dokumentarni, nenarativni, fantasy filmovi - te s lakoćom pisati detaljne osvrte u kojima su zastupali bolji od dva filma u strastvenoj i sve više i više sofisticiranoj prozi. Šest tisuća članaka svaki školski tjedan se natjecalo za čast da budu proglašeni člankom tjedna.

Iz 25 klubova, postali smo stotine, pa tisuće, dok nismo obuhvaćali skoro četvrt milijuna djece u 7.000 klubova diljem zemlje. I iako su brojke bile, i nastavljaju biti, izuzetne, ono što je postalo jos izuzetnije je kako se iskustvo kritičkog i znatiželjnog ispitivanja prenijelo u život. Neka od naše djece počela su pričati sa svojim roditeljima, druga s učiteljima, ili sa svojim prijateljima. A oni bez prijatelja su ih počeli nalaziti.

Filmovi su pruzali zajedništvo unatoč svakakvim različitostima. I priče iz filmova pružale su zajedničko iskustvo. "Persepolis" je zbližio kći i njenu majku, porijeklom iz Irana, a "Ralje" je postao način kroz koji je jedan mali dječak izrazio strah koji je iskusio bježeći od nasilja od kojih mu je prvo poginuo otac, a zatim majka, koja je pala preko palube na putovanju brodom.

Tko je bio u pravu, tko u krivu? Što bi oni sami napravili u toj situaciji? Je li priča dobro ispričana? Je li postojala skrivena poruka u filmu? Kako se svijet promijenio? Kako bi mogao biti drugačiji? Cijelo more pitanja izletjelo je iz usta djece koje je svijet smatrao nezainteresiranima. I oni sami nisu znali da im je stalo. No kako su pisali i razgovarali, umjesto da su samo gledali filmove kao predmete, počeli su vidjeti sebe.

Imam tetu koja je divna pripovjedačica. U jednom trenutku ona moze dočarati prizore trčanja bosim nogama po planini Table i igranja policajaca i pljačkaša. Baš nedavno mi je rekla da je 1948. sa svojim dvjema sestrama i mojim ocem otputovala brodom u Izrael bez mojih bake i djeda. Kada su se na pučini mornari pobunili zahtijevajući humane uvjete života, spomenuti tinejdžeri su bili ti koji su hranili posadu. Imala sam preko 40 godina kada mi je otac preminuo. Nikad nije spomenuo to putovanje.

Majka moje majke napustila je Europu u žurbi bez svoga muža, ali sa svojom trogodišnjom kćeri i dijamantima ušivenim u obrub svoje suknje. Nakon dvije godinje skrivanja, moj djed se pojavio u Londonu. Više nikada nije bio u pravu. I njegova priča je bila utišana tijekom njegove prilagodbe.

Moja priča je započela u Engleskoj, započela je iznova s tišinom roditelja imigranata. Imala sam "Anne Frank," "Veliki bijeg", "Shoah," "Trijumf volje". Leni Riefenstahl je bila ta koja je kroz svoju elegantnu nacističku propagandu dala kontekst onome s čime se obitelj morala nositi. Ovi filmovi su sadržavali u sebi ono što je bilo previše bolno da bi se izreklo na glas, i postali su mi više korisni od šaputanja preživjelih i povremenog pogleda na tetovažu na zapešću neudate tete.

Puristi bi mohli pomisliti da fikcija uništava potragu za pravim ljudskim razumijevanjem, da je film previše grub da bi mogao ispričati kompleksnu i detaljnu povijest ili da redatelji uvijek serviraju dramu prije istine. Ali u filmskim trakama leže svrha i značenje. Kao što je jedan 12-godisnjak rekao nakon gledanja "Čarobnjaka iz Oza", "Svaka osoba bi trebala pogledati ovo, jer ako to ne napravite možda nećete znati da i vi također imate srce."

Cijenimo čitanje knjiga, zašto ne bismo cijenili gledanje filmova s istom strašću? Smatrajte film "Građanin Kane" jednako vrijedim kao Jane Austen. Složite se da "Boyz n the Hood." kao I Tennyson, nudi pregršt emocija i uzvišeno razmijevanje koji su u međusobnom skladu. Svaki je komad nezaboravne umjetnosti, svaki je cigla u zidu onoga što mi jesmo. I u redu je ako se sjećamo Toma Hanksa bolje nego astronauta Jima Lovella ili imamo lice Bena Kingsleya na umu kada mislimo na Ghandija. I iako nisu stvarni, Eve Harrington, Howard Beale, Mildred Pierce su prilika da otkrijemo sto znači biti čovjekom i isto tako nam pomažu da razumijemo naš život i vremena kao što nam Shakespeare pomaže prikazati svijet elizabetanske Engleske.

Pogodili smo da će film, čije su priče i zapleti mjesto gdje se sastaju drama, glazba, književnost i ljudsko iskustvo, zainteresirati i inspirirati mlade ljude koji sudjeluju u FILMCLUB-u. Ono što nismo mogli predvidjeti bio je vidljivi napredak u ponašanju, samopouzdanju i akademskom postignuću. Nekad neodlucni učenici sada trče u školu, razgovaraju s profesorima, svađaju se, ne na igralistu, nego kada se bira film za sljedeći tjedan - mladi ljudi koji su pronašli definiciju sebe, ambiciju te apetit za obrazovanjem i društvenim angažmanom kroz filmske priče kojima su svjedočili.

Naši članovi prkose dvostrukom opisu kojime tako često opisujemo današnju mladež. Oni nisu ni divlji, ni slijepo egoocentrični. Oni, kao i drugi mladi ljudi, pregovaraju sa svijetom u kojemu je mogućnost izbora beskonačna, no malo je kulture koja ih upućuje kako da pronađu značajna iskustva. Činili smo se iznenađeni zbog ponašanja onih koji sebe definiraju po veličini kvačice na svojim cipelama, ipak priča koju smo im ponudili bila je o stečevini.

Ako želimo drugačije vrijednosti, moramo ispričati drugačiju pripovijest, pripovijest u kojoj se razumije da je priča svakog čovjeka važna komponenta identiteta te osobe, te da je kolektivna priča važan dio kulturnog identiteta i da je bez nje nemoguće zamisliti se kao dio neke grupe. Zato što kada se ovi ljudi vrate kući nakon prikazivanja filma "Prozor u dvorište" i podignu pogled prema susjednoj zgradi, imaju alat koji im omogućuje da se zapitaju tko, osim njih samih, je tamo vani i koja je njihova priča.

Hvala vam.

(Pljesak)