Becky Blanton: Godina kada sam bila beskućnik

Ja sam spisateljica i novinarka, a uz to sam i ludo znatiželjna osoba. U 22 godine rada kao novinarka naučila sam mnogo novih stvari. A prije tri godine jedna od stvari koje sam naučila je kako postati nevidljiv. Postala sam jedna od zaposlenih beskućnika. Dala sam otkaz na mjestu urednika novina nakon što je moj otac umro u veljači te iste godine i odlučila putovati. Njegova me je smrt jako pogodila. Bilo je mnogo stvari koje sam htjela osjetiti i suočiti se s njima dok sam to radila.

Cijeli sam život išla na kampiranja i odlučila sam da bi živjeti u kombiju godinu dana bilo kao jedan veliki izlet. I tako sam ja spakirala svoju mačku, rotvajlera i kampersku opremu u Chevrolet-ov kombi iz 1975. i odvezla se u suton, ne pomišljajući na tri kritične stvari. Prvo: da društvo poistovjećuje vrijednost pojedinca sa životom u stalnoj nastambi, pa bila ona i koliba. Drugo: Nisam shvatila koliko brzo negativna opažanja drugih mogu utjecati na našu stvarnost, ako to dopustimo. Treće: Nisam shvatila da je beskućništvo stav, a ne način života.

Isprva je život u kombiju bio super. Tuširala sam se po kampiralištima, redovito sam jela u restoranima i imala sam vremena i opustiti se i tugovati. Ali tada su nastupili bijes i depresija zbog očeve smrti. Moj je honorarni posao istekao i morala sam pronaći posao sa punim radnim vremenom kako bih platila račune. Ugodno proljeće pretvorilo se u strahovito vruće ljeto. Postalo je nemoguće parkirati bilo gdje -- (smijeh) - da ne bude očito da imam mačku i psa sa sobom, a bilo je zbilja vruće. Mačka je skalala unutra-van kroz prozor kombija, pas je išao na čuvanje, a ja sam se znojila. Kad god sam mogla, koristila sam tuševe za zaposlenike u uredima i na stajalištima za kamione. Ili sam se prala u javnim WC-ima.

Noćne temerature u kombiju rijetko su padale ispod 26 stupnjeva Celzijevih. Spavanje je bilo teško, pa i nemoguće. Hrana je trunula od topline, led se topio u škrinji u samo nekoliko sati. To je bilo poprilično jadno. Nisam si mogla priuštiti stan, odnosno nisam si mogla priuštiti stan u kojem bih mogla držati rotvajlera i mačku, a nisam ih se htjela odreći. I tako sam ostala u kombiju. Kada me toplina učinila previše bolesnom da bih hodala 15 metara do javnog WC-a, izvan kombija, po noći, nuždu sam obavljala u kantu i vreću za smeće.

Kada je nastupila zima, temperature su pale ispod nule i ondje su se i zadržale. Suočila sam se sa čitavim nizom novih izazova. Parkirala sam svake noći na drugome mjestu kako me policija ne bi primjetila i uznemiravala. Nisam uvijek uspjevala u tome.

Osjećala sam da gubim kontrolu nad životom. Ne znam kada i kako se to dogodilo, ali brzina kojom sam ja od talentirane spisateljice i novinarke postala beskućnica koja živi u kombiju, oduzela mi je dah. Nisam se promjenila. Moj I.Q. je ostao isti, moj talent, moj integritet, moje vrijednosti, sve u vezi mene ostalo je isto. No nekako sam se ipak promijenila. Padala sam sve dublje i dublje u depresiju.

I na posljetku netko me uputio u dom zdravlja za beskućnike. Otišla sam. Nisam se bila tuširala tri dana. Bila sam jednako smrdljiva i jednako potištena kao svi u redu, jedino što ja nisam bila pijana ili nadrogirana. Kada je nekoliko beskućnika to shvatilo, uključujući bivšeg fakultetskog profesora, rekli su: „Ti nisi beskućnica! Zašto si ovdje?“ Drugi me beskućnici nisu vidjeli kao beskućnicu, ali ja jesam. Onda je profesor poslušao moju priču i rekao: „Vi imate posao, vi imate nadu, pravi beskućnici nemaju nadu“. Reakcija na lijekove koje su mi ondje prepisali protiv depresije učinila me suicidalnom. Sjećam se da sam razmišljala: “Ako se sada ubijem, nitko neće primijetiti.“

Nedugo nakon toga prijateljica mi je rekla kako je čula da je Tim Russert, nacionalno poznati novinar pričao o meni na nacionalnoj televiziji. Esej koji sam napisala o svome ocu, godinu dana prije njegove smrti, nalazio se u Timovoj novoj knjizi. Tim je vodio emisiju u kojoj je pričao o mom pisanju. Kada sam shvatila da je Tim Russert, bivši urednik „Meet the Press-a“ govorio o meni dok sam ja živjela u kombiju na parkingu trgovačkog centra, počela sam se smijati. Trebali biste se i vi. (Smijeh)

Počela sam se smijati jer sam došla do pitanja: jesam li ja spisateljica ili beskućnica? I tako sam otišla u knjižaru, pronašla Timovu knjigu i stajala ondje. Ponovno sam pročitala svoj esej i zaplakala sam jer sam bila spisateljica. Bila sam spisateljica. Nedugo nakon toga preselila sam se natrag u Tennessee. Naizmjence sam živjela u kombiju i spavala na kauču kod prijatelja. Počela sam opet pisati. Do ljeta sljedeće godine bila sam zaposlena novinarka, dobivala sam nagrade, živjela sam u svom vlastitom stanu, nisam više bila beskućnica i nisam više bila nevidljiva.

Tisuće ljudi rade poslove s punim i polovičnim radnim vremenom i žive u kombijima i automobilima. Društvo nastavlja žigosati i kriminalizirati život u vozilu ili na ulici. Zato beskućnici, zaposleni beskućnici zapravo ostaju nevidljivi. Ukoliko ikada upoznate kojeg, angažirajte ih, ohrabrite, i ponudite im nadu. Ljudski duh može prebroditi bilo što, ako ima nade. Ja nisam ovdje kao predstavnica beskućnika, ja nisam ovdje da vas ohrabrim da date novac prvome prosjaku na kojega naiđete, ali sam ovdje da vam kažem da, temeljeno na mome iskustvu, ljudi nisu ljudi po tome gdje žive, spavaju, ili po tome u kakvome je stanju njihov život u bilo kojem vremenu. Prije tri godine živjela sam u kombiju na parkiralištu trgovačkog centra, a danas govorim na TED-u. Nada uvijek, uvijek pronađe svoj put. Hvala Vam! (Pljesak)