Beau Lotto: Optičke varke pokazuju kako vidimo

Želim početi s igrom. A da biste pobijedili u toj igri, trebate samo vidjeti ono što se u biti nalazi pred vama onakvim kakvo stvarno jest. U redu? Dakle, ovdje imamo dvije ploče s obojanim točkama. Jedna od tih točaka je ista na obje ploče. Jasno? Vi mi trebate reći koja je to točka.

Sad ću vam suziti izbor na sivu, zelenu i, recimo, narančastu točku. Dakle, podizanjem ruke --počet ćemo s najlakšom-- Podignite ruke: koliko vas misli da je siva? Zaista? Dobro. Koliko vas misli da je zelena? A koliko vas misli da je narančasta? Prilično izjednačeno.

Hajdemo saznati kakva je stvarnost. Ovo je narančasta. (Smijeh) Ovo je zelena. A ovo je siva. (Smijeh) Dakle, svi vi koji ste vidjeli ovo, vi ste stvarni realisti. U redu? (Smijeh)

Zapravo prilično zadivljujuće, zar ne? Zato što je gotovo svaki živi organizam razvio sposobnost detekcije svjetlosti, na ovaj ili onaj način. Tako je za nas primjećivanje boja jedno od najjednostavnijih mozgovnih aktivnosti. A ipak, čak i na ovoj osnovnoj razini, kontekst je sve. Ne želim govoriti o tome da je kontekst sve, već zašto je kontekst sve. Zato što nam odgovor na ovo pitanje govori ne samo zašto vidimo to što vidimo, nego i tko smo mi kao pojedinci i tko smo mi kao društvo.

Ali prvo, moramo si postaviti drugo pitanje, a to je: Čemu služi boja? I umjesto da vam kažem, samo ću vam pokazati. Ono što ovdje vidite je džungla. I vidite površine ovisno o količini svjetlosti koju te površine reflektiraju. Sada, može li itko od vas vidjeti grabežljivca koji samo što nije skočio na vas? Ako ga još niste vidjeli, mrtvi ste. Jasno? (Smijeh) Može li ga netko vidjeti? Itko? Ne? Hajdemo sada vidjeti površine ovosno o kvaliteti svjetlosti koju reflektiraju. I sada ga vidite.

Dakle, boje nam omogućavaju da vidimo sličnosti i razlike između površina na osnovi cijelog spektra svjetlosti koju reflektiraju. Ali ovo što ste sada napravili je, u mnogim pogledima, matematički nemoguće. Zašto? Zato što, kao što nas Berkeley uči, mi nemamo direktni pristup našem fizičkom svijetu, osim preko naših osjetila. A svjetlost koja pada na naše oči je određena mnogim stvarima na svijetu -- ne samo bojom objekta, već i bojom njihovog osvjetljenja te bojom prostora između nas i tih objekata. Promijenite bilo koji od tih parametara i promijenit ćete boju svjetlosti koja pada na vaše oči.

Ovo je velik problem zato što to znači da ista slika može imati beskonačan broj mogućih izvora iz stvarnog svijeta. Dozvolite mi da vam pokažem što mislim. Zamislite da je ovo pozadina vašeg oka. A ovo su dvije projekcije iz svijeta. One su jednake u svakom pogledu. Jednake oblikom, veličinom, sadržajem spektra. Što se tiče vašeg oka, one su iste. A ipak dolaze iz skroz različitih izvora. Ova na desnoj strani dolazi sa žute površine, u sjeni, okrenute na lijevu stranu, gledana kroz ružičastu sredinu. Ova na lijevoj dolazi s narančaste površine, osvjetljene direktnim svijetlom, okrenute desno, gledano kroz nekakvu plavkastu sredinu. Potpuno drugačija značenja, a daju potpuno jednaku retinalnu informaciju. A ipak, retinalna informacija je sve što mi dobijemo.

Dakle, kako mi zaboga uopće i vidimo? Ako zapamtite išta u narednih 18 minuta, zapamtite ovo: svijetlo koje pada na tvoje oko, osjetna informacija, beznačajno je. Zato što ono može značiti doslovno bilo što. I što vrijedi za osjetnu informaciju, vrijedi za informaciju općenito. Ne postoji nerazdvojivo značenje u informaciji. Bitno je ono što mi učinimo s tom informacijom.

Dakle, kako vidimo? Pa, vidimo kako smo naučili gledati. Mozak je razvio mehanizme za pronalaženje uzoraka, pronalaženje odnosa u informacijama i povezivanje tih odnosa sa značenjem ponašanja, znači interakcijom sa svijetom. Mi smo vrlo svjesni toga u formi pretežno kognitivnih atributa, kao što je jezik. Pa ću vam ja sada dati nizove slova. I molim vas da mi ih pročitate, ako možete.

Publika:"Možete li pročitati ovo?" "Ne čitate ovo." "Što čitate?"

Beau Lotto:"Što čitate?" Polovica slova nedostaje. Točno? Nema a priori razloga zašto "H" ide između ovih "W" i "A" (what=što) Ali ste ga stavili tu. Zašto? Zato što je, prema statistici vaših prošlih iskustava, bilo korisno učiniti tako. Tako da to opet radite. I ipak ne stavljate slovo poslije tog prvog "T". Zašto? Zato što vam to ne bi bilo korisno u prošlosti. Pa to ne činite ni sada.

Dopustite mi da vam pokažem kako brzo naši mozgovi mogu redefinirati stvarnost čak i kod najjednostavnijih stvari koje mozak radi, a to je boja. Pa vas molim da ugasite svijetla ovdje gore. Želim da prvo primjetite da su ove dvije slike pustinje fizički iste. Jedna je samo obrnuta slika druge. U redu? Sada vas molim da gledate u točku između zelene i crvene. U redu? I želim da zurite u tu točku. Ne gledajte nigdje drugdje. Gledat ćemo u točku oko 30 sekundi, što je, priznat ćete, puno u 18-minutnom govoru. (Smijeh)

Ali zaista želim da naučite. I kažem vam -- ne gledajte nigdje drugdje -- i ja ću vam reći što se događa u vašoj glavi. Vaš mozak uči. Uči da je desna strana vizualnog polja pod crvenim osvjetljenjem; lijeva strana vizualnog polja je pod zelenim osvjetljenjem. To je ono što uči. U redu? Sada, kada vam kažem, želim da pogledate točku između dviju slika pustinje. Pa zašto sada to ne učinite? (Smijeh) Mogu li opet dobiti svijetlo?

Iz vaše reakcije vidim da više ne izgledaju isto. Točno? (Pljesak) Zašto? Zato što vaš mozak vidi istu informaciju kao da je desna još pod crvenim svijetlom a lijeva još pod zelenim svijetlom. To je vaše novo normalno.

Dakle, što to znači za kontekst? Znači da mogu uzeti ova dva jednaka kvadrata i staviti ih u svjetlo ili tamno okruženje. I sada ovaj u tamnom okruženju izgleda svjetlije nego ovaj u svjetlom okruženju. Ono što je važno nije samo svjetlo ili tamno okruženje, već što su ta svjetla i tamna okruženja značila za vaše ponašanje u prošlosti.

Pokazat ću vam što sam mislio. Ovdje imamo potpuno jednake prikaze. Lijevo imamo dvije identične pločice, jednu u tamnom, a drugu u svjetlom okruženju. I isti prizor na desnoj strani. Sada ću razmotriti te dvije scene. Ali neću mijenjati ništa unutar kutija, osim njihova značenja. I vidjeti što će se dogoditi s vašom percepcijom.

Primjetite da na lijevoj strani dvije pločice izgledaju gotovo potpuno suprotno: jedna izgleda vrlo svjetlo, a druga vrlo tamno. Je l' tako? S druge pak strane, desno, dvije pločice izgledaju gotovo potpuno isto. A ipak jedna je i dalje u tamnom, a druga u svjetlom okruženju. Zašto? Zato što bi pločica u toj sjeni, da je zaista bila u sjeni i reflektirala istu količinu svjetlosti na tvoje oko kao i ona koja nije u sjeni, morala imati veću refleksiju -- to su jednostavno zakoni fizike. I vi to tako vidite.

S druge strane, desno je informacija koja je dosljedna s dvjema pločicama pod istim svjetlom. Ako se nalaze pod istim svjetlom, reflektirajući istu količinu svjetla na vaše oko, onda moraju imati jednaku refleksiju. I vi to tako vidite. Što znači da možemo spojiti sve ove informacije zajedno da bismo stvorili nevjerojatno snažnu varku.

Ovo je jedna koju sam napravio prije par godina. Primjetit ćete smeđu pločicu na vrhu i svjetlu narančastu pločicu sa strane. To je vaša perceptivna stvarnost. Fizička stvarnost je da su ove dvije pločice jednake.

Ovdje vidite četiri sive pločice lijevo te sedam sivih pločica desno. Neću uopće mijenjati pločice. Ali ću otkriti ostatak scene. I vidite što se događa s vašom percepcijom. Četiri plave pločice lijevo su sive. Sedam žutih pločica desno su isto sive. One su iste. Jasno? Ne vjerujete mi? Hajdemo pogledati ponovo.

Što vrijedi za boje također vrijedi za složene percepcije pokreta. Pa ovdje imamo -- okrenimo ovo -- dijamant. A ono što ću ja učiniti, držat ću ga ovdje i zavrtjet ću ga. Svi vi ćete ga vjerojatno vidjeti da se vrti u ovom smjeru. Sada vas molim da ga nastavite gledati. Pomaknite oči, trepnite, možete zatvoriti jedno oko. I odjednom će se okrenuti i početi vrtjeti u suprotnom smjeru. Da? Podignite ruku ako vam se to dogodilo. Da? Nastavite treptati. Svaki put kad trepnete ono će se promijeniti. Točno? Pa vas mogu pitati u kojem se smjeru okreće? Kako znate? Vaš mozak ne zna. Zato što su oba smjera jednako vjerojatna. Ovisno o tome kako gledate, okreće se između dvije mogućnosti.

Jesmo li mi jedini koji vidimo varke? Odgovor na ovo pitanje je ne. Čak i prekrasni bumbar, sa svojih samo milijun moždanih stanica, što je 250 puta manje stanica nego što ih vi imate u jednoj retini, vidi varke, radi najsloženije stvari koje čak ni naši najsofisticiraniji kompjuteri ne mogu. U mojem laboratoriju, mi dakako radimo na bumbarima. Zato što možemo potpuno kontrolirati njihovo iskustvo i vidjeti kako to mijenja arhitekturu njihova mozga. I to radimo u onome što zovemo Bumbar Matrica.

Ovdje imate košnicu. Možete vidjeti maticu, ova velika pčela u sredini. Ovo su sve njene kćeri, jajašca. I idu naprijed i natrag između košnice i arene, kroz ovu cijev. I vidjet ćete da jedna od pčela tu izlazi. Vidite kako ima mali broj na sebi? Da, evo još jedna koja izlazi. Ona ima drugi broj. Naravno, one nisu rođene tako. Jasno? Mi iz izvadimo, stavimo ih u hladnjak i one zaspu. I onda možete zalijepiti male brojeve na njih. (Smijeh)

I sada u ovom eksperimentu one bivaju nagrađene ako idu na plavo cvijeće. I spuste se na cvijet. Zalijepe svoj jezik, zvan rilo, i piju slatku vodu. Ona sada pije čašu vode koja je ovoliko velika vama i meni, i učinit će to otprilike tri puta i onda odletjeti. Ponekad nauče ne ići na plavo, već ići za drugim pčelama. Dakle, kopiraju jedne druge. Mogu brojati do pet. Mogu prepoznati lica. I evo je, spušta se niz ljestve. Ući će u košnicu, pronaći praznu posudu, povratiti, i to je med. (Smijeh)

Zapamtite -- (Smijeh) -- treba ići na plavo cvijeće. Ali što ove pčele rade u gornjem desnom uglu? Čini se da idu na zeleno cvijeće. Čine li one pogrešno? Odgovor je ne. To su u biti plavi cvjetovi. Ali plavi cvjetovi pod zelenim svjetlom. One, dakle, koriste odnose između boja da bi riješile slagalicu. Što je baš ono što mi radimo.

Dakle, varke se često upotrebljavaju, posebno u umjetnosti, riječima suvremenog umjetnika "da demonstriraju krhkost naših osjeta". Dobro, ovo je potpuna glupost. Osjeti nisu krhki. Da jesu, mi ne bismo bili ovdje. Umjesto toga, boja nam govori nešto potpuno drugačije - da se mozak nije razvio da bi vidio svijet onakvim kakav on jest. Ne možemo. Umjesto toga, mozak se razvio da bi vidio svijet na način koji je bilo korisno vidjeti u prošlosti. A mi vidimo tako da stalno redefiniramo normalnost.

Kako možemo iskoristiti nevjerojatnu plastičnost mozga i postići da ljudi doživljavaju svoj svijet drugačije? Pa, jedan od načina koji mi koristimo u mom laboratoriju i studiju je prevođenje svjetlosti u zvuk i omogućavanje ljudima da čuju svoj vizualni svijet. I mogu upravljati svijetom koristeći svoje uši.

Ovdje je David, desno. Drži kameru. Lijevo je što njegova kamera vidi. I vidjet ćete da je tu linija, tanka linija koja ide preko slike. Ta linija je razlomljena na 32 kvadratića. U svakom kvadratiću računamo prosječnu boju. I onda je jednostavno pretvorimo u zvuk. I sada će se on okrenuti, zatvoriti oči i pronaći tanjur na podu sa zatvorenim očima.

Nalazi ga. Zapanjujuće, zar ne? Dakle, ne samo da možemo napraviti prostetiku za one s oštećenim vidom, nego također možemo istražiti kako ljudi doslovno pronalaze smisao svijeta. Ali možemo učiniti i nešto drugo. Možemo također raditi glazbu s bojom. Dakle, radeći s djecom, oni su stvarali slike i razmišljali kako bi te slike mogle zvučati kada bismo ih mogli slušati. I onda smo preveli te slike. I ovo je jedna od tih slika. A ovo je šestogodišnje dijete koje komponira glazbu za orkestar od 32 glazbenika. A ovo je kako to zvuči. Dakle, šestogodišnje dijete. Razumijete?

Sada, što sve ovo znači? Znači da nitko nije vanjski promatrač prirode. Jasno? Nismo definirani našim središnjim svojstvima, djelićima od kojih smo sastavljeni. Definirani smo okolinom i našom interakcijom s tom okolinom -- našom ekologijom. A ta ekologija je neminovno relativna, povijesna i empirijska. Pa bih volio završiti s ovime ovdje. Zato što pokušavam zaista slaviti neizvjesnost. Zato što mislim da jedino kroz neizvjesnost postoji potencijal za razumijevanje.

Dakle, ako itko od vas još uvijek osjeća preveliku izvjesnost, rado bih učinio ovo. Možemo li ugasiti svjetla? Ono što imamo ovdje -- mogu li svi vidjeti 25 ljubičastih površina na lijevoj strani i 25, nazovimo ih žućkastih, površina na desnoj strani? Pa, sad, ono što želim učiniti: stavit ću srednjih devet površina ovdje pod žuto svjetlo na način da jednostavno stavim filter iza njih. U redu. Sada možete vidjeti da to mijenja svjetlo koje tu prolazi. U redu? Zato što svjetlo sad prolazi kroz žućkasti filter i onda kroz ljubičasti filter. Napravit ću suprotno na lijevoj strani. Stavit ću srednjih devet pod ljubičasti filter.

Sada će neki od vas primjetiti da je posljedica takva da je svjetlo koje prolazi kroz ovih devet na desnoj strani, ili vašoj lijevoj, potpuno jednako kao i svjetlo koje prolazi kroz srednjih devet na vašoj desnoj strani. Slažete se? Da? U redu. Oni su fizički jednaki. Maknimo ove poklopce. Zapamtite, znate da je srednjih devet potpuno jednako. Izgledaju li jednako? Ne. Pitanje je: "Je li to varka?" Ostavit ću ga otvorenim. Puno vam hvala. (Pljesak)