Beau Lotto + Amy O’Toole: Znanost je za svakoga, uključujući djecu

Beau Lotto: Ova je igra vrlo jednostavna. Samo morate pročitati ono što vidite. U redu? Brojit ću vam, tako da to ne činimo svi zajedno.

U redu, jedan, dva, tri. Publika: Možete li ovo pročitati?

BL: Odlično. A ovo? Jedan, dva, tri. Publika: Vi ne čitate ovo.

BL: U redu. Jedan, dva, tri. (Smijeh) Da ste Portugalci, zar ne? A ovo? Jedan, dva, tri.

Publika: Što to čitate?

BL: Što čitate? Ovdje nema riječi. Rekao sam da čitate što vidite. Zar ne? Doslovno piše: "Št čtaš?" (Smijeh) Zar ne? To je ono što ste trebali reći. Zašto je tako?

To je zato što se percepcija temelji na našem iskustvu. Mozak uzima informacije bez značenja i iz njih stvara značenje, što znači da mi nikad ne vidimo ono što postoji, nikad ne vidimo informaciju, već samo ono što je bilo korisno vidjeti u prošlosti. U redu? To znači da smo, kad je riječ o percepciji, poput ove žabe. (Smijeh) Ona dobiva informacije. Proizvodi ponašanje koje je korisno. (Smijeh) (Smijeh)

(Video) Čovjek: Au! Au! (Smijeh) (Pljesak)

BL: A ponekad, kad stvari ne idu kako bismo mi željeli, naljutimo se, zar ne? Ali govorimo o percepciji. A percepcija naglašava sve što mislimo, znamo, vjerujemo, naše nade, naše snove, odjeću koju nosimo, zaljubljivanje, sve počinje opažanjem. Ako se percepcija temelji na našoj povijesti, to znači da mi uvijek reagiramo u skladu s onime što smo činili prije. Ali to je zapravo golem problem, jer kako ćemo onda ikad moći vidjeti drukčije?

Želim vam ispričati priču o gledanju na drugi način, a sve nove percepcije počinju na isti način. Počinju pitanjem. Problem je što pitanja stvaraju nesigurnost. Nesigurnost je vrlo loša. Evolucijski je loša. Ako niste sigurni je li to grabežljivac, prekasno je. Zar ne? (Smijeh) Čak je i morska bolest posljedica nesigurnosti. Ako se spuštate na brodu, vaše unutarnje uho govori vam da se krećete. A vaše oči, jer se pomiču u skladu s brodom, govore: "Stojim na mjestu." Vaš mozak ne može se nositi s nesigurnošću te informacije pa oboli. Pitanje "Zašto?" jedna je od najopasnijih stvari koje možete učiniti, jer vas vodi u nesigurnost. Ipak, ironično je da je jedini način da učinimo nešto novo to da zakoračimo u taj prostor. Pa kako onda ikad možemo učiniti nešto novo? Na sreću, evolucija nam je dala odgovor, zar ne? On nam omogućuje suočavanje i s najtežim pitanjima. Najbolja su pitanja ona koja stvaraju najviše nesigurnosti. To su ona koja dovode u pitanje stvari za koje već mislimo da su istinite. Lako je postaviti pitanje o tome kako je počeo život ili što se nalazi izvan svemira, ali dovesti u pitanje ono za što već misliš da je istina -- to je pravi korak u taj prostor.

Pa, koji je odgovor evolucije na problem nesigurnosti? To je igra. Igra nije samo proces. Stručnjaci za igru reći će vam da je to zapravo način života. Igra je jedna od rijetkih ljudskih radnji gdje se nesigurnost zapravo slavi. Nesigurnost igru čini zabavnom. Sposobna je za promjenu. Otvara mogućnosti i kooperativna je. Tako se zapravo socijalno zbližavamo, i intrinsično je motivirana. To znači da se igramo kako bismo se igrali. Igra je sama sebi nagrada.

Ako pogledate ovih pet načina življenja, to su upravo isti načini življenja koje trebate da biste bili dobar znanstvenik. Znanost se ne definira metodičnim dijelom rada. Ona je način života koji je ovdje i istinit je za bilo što što je kreativno. Ako dodate pravila za igranje, imate igru. I pokusi su upravo to.

Naoružani ovim dvjema idejama, da je znanost način života, a da su pokusi igra, pitali smo: Može li bilo tko postati znanstvenik? Najbolje je to pitati 25 djece u dobi od osam do deset godina. Jer oni su stručnjaci za igru. Tako sam odnio svoju pčelinju arenu u malu školu u Devonu, a cilj toga bio je ne samo pridobiti djecu da znanost vide drukčije, već da, kroz proces znanosti, vide same sebe drukčije.

Prvi je korak bio postaviti pitanje.

Moram reći da nismo dobili sponzorstvo za ovaj projekt jer su znanstvenici rekli da mala djeca ne mogu dati koristan doprinos znanosti, a i učitelji su rekli isto to. Ali ipak smo to napravili. Naravno.

Ovo su neka od pitanja. Ispisao sam ih malim slovima kako se ne biste zamarali čitanjem. Bit je u tome da je pet pitanja koja su djeca smislila bilo temelj znanstvene publikacije posljednjih pet do petnaest godina. Postavljali su pitanja koja su bila značajna znanstvenim stručnjacima.

Želio bih podijeliti pozornicu s nekim veoma posebnim. Ona je bila jedna od mladih ljudi uključenih u ovo istraživanje i ona je sada jedna od najmlađih znanstvenika s objavljenim radom. Ona će sad, kad dođe na pozornicu, biti najmlađa osoba koja je ikad govorila na TED-u. Znanost i postavljanje pitanja stvar su hrabrosti. Ona je utjelovljenje hrabrosti jer će stati ovdje i govoriti svima vama. Amy, hoćeš li, molim te, doći gore? (Pljesak) (Pljesak) Amy će mi pomoći ispričati priču o Projektu blackawtonskih pčela, a prvo će vam reći koje su pitanje smislili. Izvoli, Amy.

Amy O'Toole: Hvala, Beau. Mislili smo kako je lako vidjeti vezu između ljudi i majmuna po načinu na koji mislimo, jer izgledamo slično. Ali mi smo se zapitali postoji li veza s drugim životinjama. Bilo bi odlično kad bi ljudi i pčele razmišljali slično, s obzirom na to da su tako različite od nas. Pitali smo mogu li ljudi i pčele rješavati složene probleme na isti način. Stvarno, htjeli smo znati mogu li se i pčele prilagoditi novim situacijama koristeći ranije naučena pravila i stanja. Što ako pčele mogu misliti poput nas? To bi bilo odlično, budući da govorimo o kukcu sa samo jednim milijunom moždanih stanica. Ali to da bi trebale tako razmišljati zapravo ima puno smisla, zato što pčele, kao mi, mogu prepoznati dobar cvijet neovisno o dobu dana, svjetlu, vremenu ili o kutu iz kojeg mu pristupaju. (Pljesak)

BL: Sljedeći korak bio je osmisliti pokus koji je igra. Djeca su krenula i osmislila taj pokus, odnosno igru. Amy, možeš li nam reći kakva je bila igra i zagonetka koju ste pripremili pčelama?

AO: Zagonetka koju smo smislili bila je po pravilu ako-onda. Tražili smo od pčela da nauče ne samo da odlaze određenoj boji, već i samo cvijetu određene boje kad je u određenom uzorku. Bile su nagrađene samo ako su odlazile žutim cvjetovima koji su okruženi plavima ili ako su plavi cvjetovi bili okruženi žutima. Postoji više različitih pravila koja pčele mogu naučiti kako bi riješile zagonetku. Zanimljivo pitanje jest: Koja? Bilo je zaista uzbudljivo što mi i Beau nismo imali pojma hoće li projekt uspjeti. To je bilo potpuno novo i nitko to nije prije učinio, uključujući i odrasle. (Smijeh)

BL: Uključujući i učitelje, a to im je teško palo. Lako je znanstveniku ući u nešto i nemati pojma što radi, jer mi to radimo u laboratorijima, ali da učitelj ne zna što će se dogoditi na kraju dana... Mnogo zasluga ide Daveu Strudwicku koji je bio suradnik na ovom projektu. Ja sada neću proći sve detalje istraživanja zato što to možete i pročitati, ali sljedeći korak jest opažanje. Ovdje nekoliko učenika opaža. Bilježe podatke o tome kamo pčele lete.

(Video) Dave Strudwick: Ono što ćemo učiniti -- Učenik: 5C.

Dave Strudwick: Ide li još uvijek tamo gore? Učenik: Da.

Dave Strudwick: Znači, prati svaku. Učenik: Henry, možeš mi pomoći?

BL: "Možeš li mi pomoći, Henry?" Koji će dobar znanstvenik to reći?

Učenik: Ovdje su dvije. I ovdje tri.

BL: Dakle, imamo svoja opažanja. Imamo svoje podatke. Oni rade jednostavnu matematiku, prosjek, itd., itd. A sad to želimo podijeliti s drugima. To je sljedeći korak. Zapisat ćemo to sve i pokušati predati na objavljivanje. Znači, moramo to zapisati. I odlazimo, naravno, u kafić. U redu? (Smijeh) Ovaj lijevo je moj. (Smijeh)

Kažem im da rad ima četiri različita dijela: uvod, metode, rezultate i raspravu. Uvod govori koje je pitanje i zašto. Metode su ono što ste radili. Rezultati, što je opaženo. I rasprava, koga briga. Zar ne? To je znanstveni rad, manje-više. (Smijeh)

Djeca su mi dala riječi. Ja sam ih samo složio u tekst, što znači da je rad napisan dječjim govorom. Nisam ga ja napisao. Napisala ga je Amy i drugi učenici u razredu. Kao posljedica toga, ovaj znanstveni rad počinje ovako: "Bilo jednom davno…" (Smijeh) Dio o rezultatima kaže: "Faza treniranja, zagonetka… tam tam taaaam." (Smijeh) A kod metoda piše: "Onda smo stavili pčele u hladnjak (i napravili pitu od pčela)", smajlić. (Smijeh) To je znanstveni rad. Pokušat ćemo ga objaviti. Evo naslovne stranice. Imamo više autora. Svi masno otisnuti imaju od 8 do 10 godina. Prvi je autor Osnovna škola Blackawton, pa ako se ikad bude citiralo, bit će navedeno kao "Blackawton et al.", a ne kao pojedinac. Rad smo predali javno dostupnom časopisu i rekli su nam ovo. Rekli su nam mnogo toga, ali i ovo. "Bojim se da rad ne prolazi našu inicijalnu kontrolu kvalitete iz nekoliko razloga." (Smijeh) Drugim riječima, počinje s "Bilo jednom davno", brojevi su napisani bojicama, itd. (Smijeh)

Rekli smo da ćemo ga dati na recenziju pa sam ga poslao Daleu Purvesu koji radi za Nacionalnu akademiju znanosti, jedan je od vodećih neuroznanstvenika u svijetu, i on je rekao: "Ovo je najoriginalniji znanstveni rad koji sam ikad pročitao" -- (Smijeh) -- "i zasigurno zaslužuje široku eksponiranost." Larry Maloney, stručnjak za vid, kaže: "Rad je fantastičan. Mogao bi se objaviti da su ga radili odrasli."

I što smo učinili? Poslali smo ga natrag uredniku. Rekao je ne. Pa smo pitali Larryja i Natalie Hempel da napišu komentar, približe zaključke znanstvenicima i ubace reference, pa smo ga poslali časopisu Biology Letters. Ondje ga je pregledalo petero nezavisnih sudaca i objavljen je. OK? (Pljesak) (Pljesak)

Trebalo je četiri mjeseca da obavimo znanstveni dio, a dvije godine da to objavimo. (Smijeh) Tipično za znanost, zapravo, zar ne? Tako su Amy i njezini prijatelji postali najmlađi znanstvenici s objavljenim radom na svijetu. Kakva je bila povratna reakcija? Pa, rad je objavljen dva dana prije Božića, preuzet je 30.000 puta prvog dana. Bio je Izbor urednika u Scienceu, vrhunskom znanstvenom časopisu. Zauvijek je besplatno dostupan preko Biology Lettersa. To je jedini rad koji će ikad biti besplatno dostupan preko tog časopisa. Prošle godine bio je drugi najpreuzimaniji rad Biology Lettersa, a povratne informacije ne samo od znanstvenika i učitelja već i od javnosti -- pročitat ću samo jednu.

"Nedavno sam pročitao 'Blackawtonske pčele'. Nema riječi kojima bih dočarao kako se trenutno osjećam. To što ste vi napravili stvarno je, istinito i fantastično. Znatiželja, zanimanje, nevinost i žar najosnovnije su i najvažnije stvari za bavljenje znanošću. Tko drugi može imati te kvalitete više nego djeca? Molim vas, čestitajte svojem dječjem timu u moje ime."

Želio bih zaključiti s tjelesnom metaforom. Mogu li to učiniti na tebi? (Smijeh) Da, da, da, hajde. Da, da. U redu. U znanosti treba riskirati, a ovo je nevjerojatan rizik, zar ne? (Smijeh) Za mene, ne za njega. Zato što smo ovo do sad učinili samo jednom. (Smijeh) Ti voliš tehnologiju, zar ne?

Shimon Schocken: Točno, ali volim i sebe.

BL: Ovo je savršen primjer tehnologije. Sada... (Smijeh) U redu. (Smijeh)

Sad ćemo imati malu demonstraciju, može? Moraš zatvoriti oči i uprijeti prstom u mjesto gdje me čuješ kako plješćem. U redu?

(Pljeskanje)

(Pljeskanje)

Kako bi bilo da svi tamo viknu? Jedan, dva, tri.

Publika: (Vikanje) (Smijeh)

(Vikanje) (Smijeh)

Izvrsno. Otvorite oči. Učinit ćemo ovo još jednom. Svi tamo viknite. (Vikanje) Odakle dolazi zvuk? (Smijeh) (Pljesak)

Puno hvala. (Pljesak)

U čemu je stvar? Stvar je u onome što znanost čini za nas. Obično idemo kroz život odgovarajući, ali ako ikad želimo učiniti nešto drukčije, moramo zakoračiti u nesigurnost. Kad je otvorio oči, mogao je vidjeti svijet na nov način. To je ono što nam znanost nudi. Nudi nam mogućnost da zakoračimo u nesigurnost kroz proces igre.

Istinsko znanstveno obrazovanje trebalo bi dati ljudima glas i omogućiti im da izraze taj glas pa sam pitao Amy da bude posljednji glas u ovoj kratkoj priči. Amy?

AO: Ovaj projekt bio mi je zbilja uzbudljiv jer je oživio proces otkrivanja i pokazao mi da svatko, stvarno svatko, ima potencijal otkriti nešto novo, i da malo pitanje može dovesti do velikog otkrića. Promjena načina na koji osoba razmišlja o nečemu može biti laka ili teška. Sve ovisi o onome što osoba misli o toj promjeni. Ali mijenjanje načina na koji sam ja razmišljala o znanosti bilo je iznenađujuće lako. Kad smo počeli igrati igre i razmišljati o zagonetki, tad sam shvatila da znanost nije samo dosadan predmet te da svatko može otkriti nešto novo. Samo trebate priliku. Moja prilika došla je u obliku Beaua i Projekta blackawtonskih pčela.

Hvala. BL: Puno hvala. (Pljesak)

(Pljesak)