Béatrice Coron: Papirnate priče

(Pljesak)

(Pljesak)

Ja sam Izrezivačica Papira. (Smijeh) Izrezujem priče. Moj je proces zapravo vrlo izravan i razumljiv. Uzmem list papira, predočim si svoju priču, ponekad skiciram, ponekad ne. No kako je moja priča već skrivena u papiru, sve što ja moram napraviti jest ukloniti one dijeliće koji ne pripadaju toj priči. No, nisam došla do rezuckanja papira pravocrtno. Zapravo, vidim to kao spiralu.

Nisam rođena s oštricom u svojoj ruci. I ne sjećam se da sam kao dijete rezuckala papir. Kao tinejdžerka, skicirala sam, crtala, i priželjkivala postati umjetnicom. Ali to je jednako tako bila i pobuna. Ostavila sam se svega, i prošla kroz niz neobičnih poslova. Među ostalim, bila sam pastirica, vozačica kamiona, tvornička radnica, čistačica. Radila sam u turizmu jednu godinu, u Meksiku, jednu godinu u Egiptu. Na dvije sam se godine preselila u Taiwan. Da bih se potom skrasila u New Yorku gdje sam postala vodička. I još sam uvijek radila kao vođa grupe, putovala amo i tamo, kroz Kinu, Tibet i središnju Aziju.

To je, dakako, uzelo nešto vremena, i navršila sam gotovo 40, kada sam odlučila da je vrijeme da napokon započnem biti umjetnica. (Pljesak) Odabrala sam izrezivanje papira, jer papir je jefin, lagan, i može se koristiti na mnoge različite načine. Odabrala sam jezik silueta, jer je u grafičkom smislu vrlo efikasan. I isto tako, vodi u samu bit stvari. Riječ ''silueta'' dolazi zapravo od ministra financija, koji se zvao Etienne de Silhouette. On je skresao toliko budžeta da bi ljudi govorili kako si više ne mogu priuštiti kupovinu slika te da im treba njihov portret "a la silhouette." (Smijeh) Tako sam izradila niz slika, izrezaka, i od njih sastavila mape. Ljudi bi mi govorili -- poput ovih 36 pogleda na zgradu Empire State -- govorili bi mi, ''Radiš umjetničke knjige.''

Umjetničke knjige mogu se definirati na brojne načine. Dolaze u brojnim i različitim oblicima. No za mene, oni su facsinantni predmeti koji mogu vizualno ispričati priču. Mogu sadržavati riječi ili biti bez teksta. A ja imam strast za slike i riječi. Volim doskočice i poveznice s podsvijesnim. Volim neobičnosti jezika. I gdje god da sam živjela, naučila bih jezike, no nikada nisam njima u potpunosti ovladala. Tako da neprestano tražim lažne srodnike ili identične riječi u različitim jezicima.

Kako vjerojatno možete primijetiti, moj je materinji jezik francuski. A jezik kojeg dnevno koristim je engleski. Tako sam napravila niz djela u kojima sam koristila identične riječi u francuskom i engleskom jeziku. Jedno od ovih djela zove se ''Pauk Slovko''. Pauk Slovko je, znači, rođak pčelice slovkarice. (Smijeh) Ali puno je više od nje umrežen u Web. (Smijeh) I, sad, ovaj pauk plete bilingualnu abecedu. Možete pročitati ''arhitektura aktivna'' ili ''aktivna arhitektura.'' Tako ovaj pauk prolazi čitavu abecedu s identičnim pridjevima i imenicama. Pa ako ne poznajete jedan od ovih jezika, događa se instantno učenje.

Jedan od najstarijih oblika u kojima dolaze knjige je svitak. Svici su vrlo praktični, jer mogu stvoriti veliku sliku na vrlo malenom stolu. Neočekivana posljedica toga jest da možeš vidjeti samo jedan dio svoje slike, pa to stvara jednu arhitekturu slobodnog stila. I izrađujem puno sličnih vrsta prozora. Oni pomažu da se pogleda ispod površine. Pomažu da se pogleda različite riječi. Vrlo sam često i sama bila stranac. I željela sam vidjeti kako stvari funkcioniraju i što se događa. Stoga je svaki prozor slika i svijet kojeg često posjećujem. Često posjećujem ovaj svijet razmišljajući o slici ili klišeju vezanim uz ono što želimo napraviti, i o tome koje riječi i specifične izraze koristimo s određenim izričajima.

To je sve o čemu se radi. Dakle, što da živimo u kućama-balonima? To bi bio jedan vrlo poletan svijet. A mi bismo ostavljali vrlo plitak otisak na planetu. Bilo bi to tako lagano. Tako ponekad promatram iznutra, kao EgoCentroGrad, i unutrašnje krugove. Ponekad je to globalna perspektiva, koja traži zajedničke korijene i kako ih možemo iskoristiti da uhvatimo snove. I možemo ih isto tako koristiti kao sigurnosnu mrežu.

Moje su inspiracije vrlo eklektične. Na mene utječe sve što pročitam, sve što vidim. Neke od mojih priča su smiješne, kao, na primjer, ''Protuhe.'' (Smijeh) Neke su povijesne. Ovo je ''Slatkograd.'' Priča o šećeru bez šećerne glazure. Počinje od trgovine ropstvom i ide do pretjerane konzumacije šećera, prolazeći pritom kroz neke slađe trenutke između. Ponekad, pak, doživim emocionalnu reakciju na vijesti, poput potresa na Haitiju 2010. godine. Ponekad se zapravo uopće ne radi o mojim pričama. Ljudi mi pričaju o svojim životima, svojim sjećanjima, svojim nadanjima, i ja od toga stvorim krajolik uma. Kanaliziram njihovu povijest [tako da] bi oni dobili mjesto kojemu se mogu vratiti kako bi pogledali na svoj život i mogućnosti koje pruža. Zovem ih Freudovi gradovi.

Kako ne mogu govoriti u ime svih svojih priča, dotaknut ću samo kroz poneke od njih, putem njihovih naslova. ''ModoGrad'' ''ElektroGrad.'' ''SULUD Rast na Kolumbusuvom krugu.'' ''ReljefoGrad.'' ''Mreža Vremena'' ''Grad Kaosa.'' ''Dnevne Bitke.'' ''SrećoGrad.'' ''Plutajući Otoci.'' I, u jednom trenutku, morala sam izraditi i ''The Whole Nine Yards.'' (''Od glave do pete'') To je izrezutak papira dugačak punih 9 yarda. (8.22 metrra) (Smijeh.) Kako u životu, tako i kod izrezivanja papira, sve je povezano. Jedna priča vodi drugoj. Zanimala me isto tako, tjelesnost ovog izričaja, jer morate hodati kako bi ste ga ugledali.

S mojim izrezivanjem usporedno teče moje trčanje. Započela sam s malim slikama, započela sam s malim brojem kilometara. S većim slikama došli su i maratoni. Otrčala sam 50K pa potom 60K maraton. Potom sam počela trčati ultramaratone od preko 80 kilometara. Još uvijek se osjećam kao da trčim, kao da je to tek trening da postanem dugoprugaška izrezivačica papira.

(Smijeh.)

Trčanje mi daje mnogo energije. Evo trotjednog maratona u izrezivanju papira u Muzeju umjetnosti i dizajna u New York City-ju. Rezultat su ''Paklovi i rajevi.'' To su dva panela visoka gotovo 4 metra. Bili su postavljeni na dva kata muzeja, no zapravo se radi o slici bez prekida. Zovem ju ''Paklovi i rajevi'' jer se radi o dnevnim paklenskim i rajskim trenucima. Bez granice među njima. Neki se ljudi rađaju u paklu, i uspiju, svim izgledima usprkos, stići do raja. Drugi ljudi prijđu upravo suprotan put. To je granica. U paklu ćete naći tvornice koje iskorištavaju radnike. U raju ćete naći ljude koji iznajmljuju svoja krila. Nadalje imate sve te priče pojedinaca u kojima vidimo jednako djelovanje ali rezultat vas stavlja u pakao ili raj. Čitav se koncept ''Paklova i rajeva'' odnosi na slobodu volje i determinizam.

A u izrezivanju papira nalazite crtež kao strukturu za sebe. Tako ga možete skinuti sa zida. Ovdje je umjetnička knjiga kao instalacija nazvana ''Projekt: Identitet.'' Ne radi se o autobiografskim identitetima. Već prije o našim društvenim identitetima. Oni vam dopuštaju da odšetate iza njih i isprobate ih. Radi se, znači, o različitim slojevima onoga od čega smo napravljeni i onoga što predstavljamo svijetu kao svoj identitet.

To je još jedan projekt umjetničke knjige. Zapravo na ovoj slici ih imate dva. Jedan kojeg nosim ja i jedan koji se nalazi na izložbi u Centru za umjetnost knjige u New York City-ju. Zašto to nazivam knjigom? Zove se ''Iskaz mode'' i sadrži citate o modi, tako da ih možete pročitati, ali, isto tako, radi toga što je definicija umjetničke knjige vrlo širokogrudna. Tako umjetničke knjige možete skinuti sa zida. Možete ih izvesti u šetnju. A isto ih tako možete postaviti kao umjetničko djelo. Ovdje se nalazi u Scottsdale-u, u Arizoni, i zove se ''Plutajuća sjećanja''. Radi se o regionalnim sjećanjima koje nasumično pokreće vjetar.

Volim javnu umjetnost. Dugo sam se vremena javljala na različite natječaje. Nakon što su me osam godina odbijali bila sam oduševljena svojom prvom narudžbom s Postotkom za Umjetnost iz New York City-ja. Radilo se o povezanoj postaji za hitnu službu i vatrogasce. Izradila sam umjetničku knjigu od nehrđajućeg čelika umjesto od papira. Nazvala sam je ''Raditi u istom pravcu.'' No dodala sam vjetrokaze s obje strane kako bih pokazala da pokriva sve smjerove. S javnom umjetnošću isto sam tako mogla izrađivati izrezano staklo. Ovdje vidite rezbareno staklo u Bronxu. Svakoga puta kada stvaram javnu umjetnost, želim staviti nešto uistinu relevantno na mjesto na kojemu je postavljena. Za podzemnu željeznicu u New Yorku, vidjela sam poveznicu između vožnje podzemnom željeznicom i čitanja. Radi se o putovanju kroz vrijeme, putovanju na vrijeme. A u književnosti Bronxa, radi se uglavnom o piscima iz Bronxa i njihovim pričama.

Još jedan od staklenih projekata postavljen je u javnoj knjižnici u San Jose-u, u Kaliforniji. Izradila sam pogled na rast San Jose-a iz perspektive biljaka. Započela sam u središtu s kukuruzom posvećenim indijanskoj civilizaciji Ohlone. Zatim imam voćku iz Europe za rančere. I zatim voćku svijeta za Silikonsku dolinu danas. I još uvijek raste. Tehnika je, dakle, izrezivanje, pjeskarenje, usjecanje, i otiskivanje stakla u arhitektonsko staklo. A izvan knjižnice želja mi je bila stvoriti mjesto za kultiviranje uma. Uzela sam knjižničnu građu koja je u naslovu imala voće i iskoristila je u izradi voćnjaka i šetnice s tim plodovima znanja. Isto tako, posadila sam bibliodrvo. To je drvo čije deblo sadrži korijene jezika. Radi se o međunarodnim sustavima pisanja. Na granama vidite knjižničnu građu kako raste. Isto tako možete imati funkciju i oblik u javnoj umjetnosti. U Aurori, Colorado, to je klupa. Ali klupa koja vam donosi bonus. Ako dugo vremena sjedite na klupi u kratkim hlačama, odšetat ćete s privremenim žigom elementa priče na svojim bedrima.

(Smijeh)

Jedan drugi funkcionalni uradak nalazi se s južne strane Chicaga na stanici podzemne željeznice. Zove se ''Sjemenke budućnosti siju se Danas.'' Priča je to o transformaciji i poveznicama. Djeluje kao zastor koji štiti tračnice i putnika, od toga da različite stvari padaju na prugu. Moći pretvoriti ograde i štitnike za prozore u cvijeće, to je fantastično. Radila sam kroz posljednje tri godine s razvojnim radnikom iz Južnog Bronxa, na oživljavanju zgrada koje koriste ljudi sa slabijim primanjima kao i poticajne stanogradnje. Tako svaka zgrada dobije svoju osobnost. Ponekad se pak radi o nasljeđu jednog susjedstva, kao u Morrisaniji, o povijesti jazz-a. A kod drugih projekata, poput onog u Parizu, radi se o nazivu ulice. Zove se Rue des Prairies -- Prerijska ulica. Zato sam vratila zeca, vilinskog konjica, i postavila ih u tu ulicu.

2009. godine zatražili su me da napravim plakat koji bi bio postavljen u podzemnu garažu u new York City-ju tijekom godine dana. To je bila prilično zasužnjena publika. I željela sam im otvoriti prostor za bijeg. Stvorila sam ''Po čitavom gradu.'' To je bio izrezak papira, i potom sam dodala boju putem kompjutora. Tako da mogu reći da je bio tehnološki obojen.

Usput na neki način izrađujem izreske od papira i dodajem druge tehnike. No rezultat je uvijek isti .- dobiti priče. Priče, dakle, imaju puno različitih mogućnosti. Imaju mnogo različitih scenarija. Ne znam priče. Uzimam slike iz globalne mašte, iz klišeja, iz stvari o kojima razmišljamo, iz povijesti. Na taj način svatko je narator, jer svatko ima priču koju želi ispričati. No, što je važnije jest, da svatko mora složiti priču kako bi svijet imao smisla. I u svim ovim svemirima mašta kao da se nalazi na biciklu kojim se vozika okolo, no odredište je u našem umu i u načinu na koji se ponovno povezujemo s onim suštinskim, onim magičnim. Upravo je to u srcu smisla izrezivanja papira.

(Pljesak.)