Barry Schwartz o našem gubitku mudrosti

U svojem inauguracijskom obraćanju, Barack Obama je apelirao na svakoga od nas da pružimo sve od sebe dok se pokušavamo izvući iz trenutne financijske krize. Ali na što je apelirao? Nije, srećom, slijedio primjer svog prethodnika, i rekao nam da samo idemo kupovati. Niti nam je kazao," Vjerujte nam. Vjerujte svojoj domovini. Ulažite, ulažite, ulažite." Umjesto toga, rekao nam je da odbacimo djetinjaste stvari. I pozvao se na vrlinu. Vrlina je staromodna riječ. Čini se kao da ne pripada u ovakvo ozračje napretka. I neki od vas mogu se pitati što uopće znači?

Dopustite mi da započnem s primjerom. Ovo je opis posla bolničkog domara koji se prikazuje na zaslonu. I sve stavke na njemu nisu ni po čemu neobične. To su stvari koje biste i očekivali: operi podove, pometi ih, isprazni smeće, popuni ormariće. Možda je pomalo iznenađujuće koliko mnogo ih ima, ali ne iznenađuje što jesu. No, ono što želim da tu primijetite je sljedeće: iako je to vrlo dugačak popis, na njemu nema niti jedne stavke koja uključuje druga ljudska bića. Niti jedne. Posao domara se jednako može obavljati u mrtvačnici kao i u bolnici.

Ipak, kada su neki psiholozi razgovarali s bolničkim domarima, kako bi dobili dojam što oni misle o svom poslu, susreli su Mikea, koji im je rekao kako je prestao prati pod, jer se g. Jones ustao iz kreveta radi malo vježbe, pokušavajući se osnažiti, hodajući polako gore-dolje niz hodnik. A Charlene im je rekla kako je zanemarila zahtjev svog nadzornika i nije usisala sobu za posjetitelje, jer su tamo bili neki članovi obitelji, koji su tamo boravili cijeli dan, svaki dan, i koji su baš u tom trenutku drijemali. Imamo i Lukea, koji je oprao pod u sobi mladića u komi dva puta, jer mladićev otac, koji je nad njime bdio šest mjeseci, nije vidio Lukea kako to radi prvi put, i taj je otac bio ljut. Ovakvo ponašanje od strane domara, tehničara, medicinskih sestara i, ako imamo sreće tu i tamo, od doktora, ne samo da pomaže ljudima da se osjećaju malo bolje već poboljšava kvalitetu njege pacijenata i omogućava bolnicama da dobro rade.

Naravno, nisu svi domari ovakvi. No, oni koji jesu smatraju kako su ovakve ljudske interakcije, koje uključuju ljubaznost, brigu i empatiju, važan dio njihovog posla. A ipak, njihov opis posla ne sadrži niti jednu riječ o drugom ljudskom biću. Ovi domari imaju moralnu volju da čine dobro drugim ljudima. I više od toga, imaju moralnu vještinu da shvate što „činiti dobro“ znači.

"Praktična mudrost," rekao je Aristotel, "jest kombinacija moralne volje i moralne vještine." Mudra osoba zna kada i kako napraviti iznimku za svako pravilo, kao što su ovi domari znali kada zanemariti svoje poslovne obaveze u svrhu važnijih ciljeva. Mudra osoba zna kako improvizirati, kao što je Luke ponovno oprao pod. Problemi stvarnog svijeta su često nejasni i nedovoljno određeni a njihov se kontekst stalno mijenja. Mudra je osoba kao jazz glazbenik - ona koristi note na stranici, ali pleše oko njih, izmišljajući kombinacije koje su prikladne za situaciju i ljude u danom trenutku. Mudra osoba zna kako upotrijebiti ove moralne vještine u službu pravih ciljeva. Kako bi služili drugim ljudima, a ne manipulirali drugim ljudima. I konačno, možda i najvažnije, mudrom osobom se postaje, a ne rađa. Mudrost ovisi o iskustvu, i to ne bilo kakvom iskustvu. Treba vam vremena da upoznate ljude kojima služite. Treba vam dopuštenje da možete improvizirati, isprobavati nove stvari, povremeno griješiti i učiti iz vlastitih pogrešaka. I trebate učiti od mudrih učitelja.

Kada upitate domare koji se ponašaju kao oni koje sam opisao je li teško naučiti raditi njihov posao, oni će vam reći kako je potrebno mnogo iskustva. I pritom ne misle kako je potrebno mnogo iskustva da naučite prati podove i prazniti kante za smeće. Potrebno je mnogo iskustva da naučite kako se brinuti o ljudima. Na TED-u, nadarenost je neobuzdana. To je zastrašujuće. Dobra vijest je kako ne trebate biti nadareni da bi bili mudri. Loša vijest je da bez mudrosti, nadarenost nije dovoljna. Ona može vas i druge ljude dovesti u nevolju, baš kao i sve ostalo. (Pljesak)

Sad, nadam se da svi to znamo. Postoji neki dojam da je to očigledno, ali ipak, dopustite mi da vam ispričam kratku priču. Ovo je priča o limunadi. Jedan tata i njegov sedmogodišnji sin su gledali utakmicu Tigrova iz Detroita na stadionu. Njegov sin ga je zatražio limunadu pa je tata otišao do štanda da ju kupi. Sve što su imali bila je Mike-ova Snažna Limunada, koja sadrži pet posto alkohola. Tata, budući da je nastavnik, nije imao pojma kako Mike-ova Snažna Limunada sadrži alkohol. Pa ju je donio sinu. I dok ju je dijete pilo, primijetio ga je zaštitar, koji je pozvao policiju, koji su pozvali hitnu pomoć, koja je dojurila na stadion, i odjurila s djetetom u bolnicu. Hitna služba je ustanovila kako dijete nema alkohola u krvi, pa su bili spremni pustiti ga kući.

Ali ne tako brzo. Služba za zaštitu i dobrobit djece rekla je ne, pa je dijete poslano udomiteljima na tri dana. Nakon svega toga, smije li dijete ići kući? Dakle, sudac je rekao da smije, ali samo ako tata ode od kuće i prijavi se u motel. Nakon dva tjedna, drago mi je da vam to mogu priopćiti, obitelj je ponovno bila na okupu. No, dječji pravobranitelji, službenici hitne pomoći i sudac su svi rekli isto: "Žao nam je što ovo radimo, ali moramo slijediti proceduru."

Kako se ovakve stvari dogode? Scott Simon, koji nam je ispričao ovu priču na Nacionalnom javnom radiju, je rekao, "Pravila i procedure mogu biti blesave, ali zbog njih smo pošteđeni od razmišljanja." I, da budemo pošteni, pravila su često nametnuta, jer su prijašnji dužnosnici bili nemarni pa su puštali djecu natrag u domove zlostavljača. To je pošteno. Kada stvari krenu po zlu, kao što često biva, posežemo za dvoma sredstvima kako bi ih pokušali popraviti.

Jedno sredstvo za kojim posežemo su pravila. Za boljim pravilima, za više njih. Drugo sredstvo su poticaji. Bolji poticaji i više njih. Naposljetku, što još imamo? Svakako to možemo vidjeti u odgovoru na trenutnu financijsku krizu. Regulirajte, regulirajte, regulirajte. Poboljšajte poticaje, poboljšajte poticaje, poboljšajte poticaje ... Istina je da niti pravila ni poticaji nisu dovoljni da srede stvari. Kako uostalom možete napisati pravilo koje kaže domarima da rade ono što su učinili? I biste li im platili bonus za njihovu empatiju? Na prvi pogled to je besmisleno. Ono što se događa je da kako se sve više okrećemo pravilima, pravila i poticaji mogu donijeti poboljšanje na kratke staze, ali stvaraju silaznu spiralu što ih čini lošijima na duge staze. Moralna vještina je oslabljena pretjeranim oslanjanjem na pravila što nas lišava mogućnosti da improviziramo i učimo iz naših improvizacija. Moralna je volja potkopana zbog stalne potrebe za poticajima koji uništavaju našu želju da učinimo pravu stvar. I tako nenamjerno, oslanjanjem na pravila i poticaje krećemo u rat protiv mudrosti.

Dopustite da vam dam nekoliko primjera, prvo o pravilima i ratu protiv moralne vještine. Priča o limunadi je prva. Druga, bez sumnje vama poznatija, je priroda modernog obrazovanja u Americi: propisana nastava, rigidni nastavni planovi. Evo primjera iz jednog vrtića u Chicagu. Čitanje i uživanje u literaturi i riječi koje počinju s "B". Kupka (eng. bath): Okupite učenike na tepihu i upozorite ih na opasnosti vruće vode. Izgovorite 75 stavaka u nastavnom planu kako biste ispredali slikovnicu od 25 stranica. Po cijelom Chicagu u svakoj vrtićkoj skupini u gradu, svaki odgajatelj govori iste riječi na isti način u istome danu. Znamo zašto su nastavni planovi propisani. Ne vjerujemo dovoljno prosudbi učitelja da im dopustimo odriješene ruke. Ovakvi nastavni planovi su osiguranje protiv katastrofe. I oni doista sprečavaju katastrofe. Ali na njenom mjestu osiguravaju mediokritet. (Pljesak)

Nemojte me krivo shvatiti. Trebamo pravila! Jazz glazbenici trebaju neke note -- većina njih treba neke note na stranici. Trebamo više pravila za bankare. Sam Bog to zna. Ali previše pravila sprječava usavršene jazz glazbenike da improviziraju. Kao rezultat toga, oni gube svoj dar, ili još gore, prestaju svirati uopće.

Sad, što je s državnim poticajima? Čine se pametnima. Ako imate jedan razlog da nešto učinite i ja vam dam drugi razlog da učinite to isto čini se logičnim kako su dva razloga bolja od jednoga i veća je vjerojatnost da ćete to učiniti. Točno? Pa, ne uvijek. Ponekad se čini kako dva razloga da učinimo istu stvar kompetiraju jedan s drugim umjesto da se nadopunjuju i umanjuju vjerojatnost da će ljudi to učiniti.

Dat ću vam samo jedan primjer jer je vremena malo. U Švicarskoj prije negdje 15 godina pokušavali su odlučiti kamo smjestiti odlagalište nuklearnog otpada. Trebao je biti nacionalni referendum. Neki psiholozi su išli naokolo i anketirali građane, koji su bili dobro informirani. I pitali su, "Biste li bili voljni imati odlagalište nuklearnog otpada u vašem susjedstvu?" Iznenađujuće, 50 posto građana reklo je da. Znali su da je to opasno. Smatrali su kako će to smanjiti vrijednost njihovih zemljišta. Ali trebalo ga je negdje smjestiti pa su osjećali građansku odgovornost. Psiholozi su pitali drugu skupinu nešto drugačije pitanje. Išlo je, "Ako vam platimo šestotjednu plaću svake godine biste li bili voljni imati odlagalište nuklearnog otpada u vašem susjedstvu?" Dva razloga. To je moja odgovornost i bit će mi plaćeno. Umjesto da 50 posto građana kaže da, 25 posto reklo je da. Ono što se događa jest da nas uvođenje državnih poticaja dovede do toga da umjesto da se pitamo, "Što je moja odgovornost?" pitamo samo, "Što služi mojim interesima?" Kada poticaji ne funkcioniraju, kada direktori zanemaruju dugoročno zdravlje svojih tvrtki u svrhu kratkoročnih dobitaka koji će ih dovesti do obilnih bonusa odgovor je uvijek isti. Napravite pametnije poticaje.

Istina je da ne možete izmisliti takve poticaje koji će ikada biti dovoljno pametni. Svaki sustav poticaja se može iskvariti. Trebamo poticaje. Ljudi moraju od nečega živjeti. Ali pretjerano oslanjanje na poticaje demoralizira profesionalnu aktivnost u oba smisla te riječi. Uzrokuje da ljudi koji se upuste u tu aktivnost izgube moral i da sama aktivnost izgubi moralnost.

Barrack Obama je rekao, prije inauguracije, "Moramo pitati ne samo ´Je li profitabilno?´ nego ´Je li ispravno?´" I kada su zanimanja demoralizirana svi koji ih obavljaju postaju zavisno -- ovisni -- o poticajima i prestaju pitati "Je li ispravno?" To možemo vidjeti u zdravstvu. ("Iako nije ništa ozbiljno, pripazit ćemo na to kako bi bili sigurni da ne dođe do masne tužbe.") I sigurno to vidimo u poslovnom svijetu. ("Kako bi ostali kompetitivni na današnjem tržištu, bojim se da ćemo te morati zamijeniti s ljigavcem.") ("Prodao sam dušu za desetinu onoga za što se te proklete stvari danas prodaju.") Očito je kako ovo nije način na koji ljudi žele raditi svoj posao.

Pa što možemo napraviti? Evo nekoliko izvora nade: Trebamo pokušati re-moralizirati rad. Jedan od pogrešnih načina za to: uvesti više etičkih tečaja. (Pljesak) Nema boljeg načina da pokažete ljudima kako niste ozbiljni nego da upakirate sve što imate za reći o etici u mali paket s mašnom i pošaljete ga na marginu kao etički tečaj.

Što napraviti umjesto toga? Jedno: Slavite primjere moralnosti. Priznajte, kada krenete na pravni fakultet, taj glasić koji vam šapće u uho o Atticusu Finchu. Nijedan desetogodišnjak ne želi biti pravnik kako bi radio spajanja i akvizicije. Ljude inspiriraju moralni heroji. Ali učimo da, sa sofisticiranošću, dolazi razumijevanje kako ne smijete priznati da imate moralne heroje. Pa, priznajte ih. Budite ponosni što ih imate. Slavite ih. I zahtijevajte da ljudi koji vas uče također priznaju te junake i slave ih. To je jedna stvar koju možemo učiniti.

Ne znam koliko vas se sjeća ovoga: još jedan moralni junak, prije petnaest godna, Aaron Feuerstein, koji je bio čelnik Malden Millsa u Massachusssettsu -- oni su napravili Polartec -- Tvornica je izgorjela do temelja. 3000 zaposlenika. On im je svima i dalje isplaćivao plaće. Zašto? Zato što bi bilo katastrofalno za njih i za lokalnu zajednicu da ih je otpustio. "Možda je na papiru naša tvrtka manje vrijedna na Wall Streetu, ali mogu vam reći da ona vrijedi mnogo. Ide nam dobro."

Samo na ovom TED-u smo čuli predavanja od nekoliko moralnih junaka. Dvojica su me osobito inspirirala. Jedan je Ray Anderson, koji je pretvorio -- (Pljesak) -- pretvorio, znate, dio zlog carstva u minijaturni, ili skoro minijaturni posao. Zašto? Jer je to bilo ispravno. I nagrada koju pritom otkriva jest da će on zaraditi još više novaca. Njegovi zaposlenici su inspirirani njegovim trudom. Zašto? Zato što su sretni da rade nešto što je ispravno. Jučer smo čuli Willie Smitsa kako govori o pošumljavanju u Indoneziji. (Pljesak)

Na mnogo načina ovo je savršeni primjer. Jer je bila potrebna volja da se učini prava stvar. Bog zna da je bilo potrebno mnogo tehničkog znanja. Preneražen sam koliko su on i njegovi suradnici morali znati kako bi sve to isplanirali. Ali najvažnije da to proradi -- i ovo je naglasio -- jest da je trebalo upoznati ljude u lokalnim zajednicama. Ako ljudi s kojima radite nisu uz vas posao će propasti. I ne postoji formula koja kaže kako učiniti da ljudi stanu uz vas jer različiti ljudi u različitim zajednicama organiziraju svoje živote na različite načine.

Dakle, ima mnogo toga ovdje na TED-u, i na drugim mjestima, što treba slaviti. I ne trebate biti super-heroj. Postoje sasvim obični junaci. Obični junaci kao domari koji su vrijedni da ih slavimo. Kao stručnjaci svi mi bi trebali težiti da budemo obični, ako ne neobični junaci. Kao čelnici organizacija, trebali bi težiti stvaranju okoline koja ohrabruje i njeguje i moralnu vještinu i moralnu volju. Čak i najmudriji i dobronamjerni ljudi će odustati ako moraju plivati protiv struje u organizacijama u kojima rade.

Ako vodite organizaciju morate biti sigurni da nijedan posao -- niti jedan posao -- nema takav opis kao opis posla domara. Zato što je istina da svaki posao koji uključuje interakciju s drugim ljudima je moralni posao. A svaki moralni posao ovisi o praktičnoj mudrosti.

I možda najvažnije, kao učitelji, trebamo težiti da budemo obični junaci, moralni primjeri, ljudima koje učimo. Postoji nekoliko stvari koje kao učitelji trebamo upamtiti. Jedna je da uvijek učimo. Netko nas uvijek promatra. Kamera je uvijek uključena. Bill Gates je govorio o važnosti obrazovanja i, osobito, o modelu koji KIPP pruža. "Znanje je moć." I govorio je o mnogo divnih stvari koje KIPP radi kako bi usmjerio djecu iz gradskih geta prema fakultetu.

Želim vam usmjeriti pažnju na jednu konkretnu stvar koju KIPP radi a koju Bill nije spomenuo. To je da su došli do spoznaje kako je najvažnija stvar koju djeca moraju naučiti karakter. Moraju naučiti poštovati sebe. Moraju naučiti poštovati svoje školske kolege. Moraju naučiti poštovati svoje učitelje. I najvažnije, moraju naučiti poštovati učenje. To je glavni cilj. Ako to uspijete postići, ostalo je manje-više vožnja nizbrdo. A učitelji: način na koji ovo učite djecu jest da učitelji i ostali kadar utjelovljuju to svake minute svakoga dana.

Obama se pozvao na vrlinu. I mislim da je bio u pravu. A vrlina koju po mom mišljenju trebamo iznad svega je praktična mudrost, jer ona omogućuje da se druge vrline -- iskrenost, ljubaznost, hrabost i tako dalje -- pokažu u pravo vrijeme i na pravi način. Također, apelirao je na nadu. Opet dobro. Mislim kako ima razloga za nadu. Mislim kako ljudi žele da im se omogući da budu puni vrlina.

Na mnogo načina, upravo o tome se ovdje na TED-u radi. Želimo učiniti pravu stvar na pravi način iz pravih razloga. Ovakva vrsta mudrosti je na dohvat ruke svakome od nas samo moramo početi obraćati pažnju. Obratiti pažnju na ono što radimo, kako to radimo, i možda najvažnije, na strukturu organizacija u kojima radimo, kako bi osigurali da one omoguće nama i drugima da razvijemo mudrost umjesto da je potiskuju.

Mnogo vam hvala. Hvala vam. (Pljesak)

Chris Anderson: Morate ići tamo i stajati gore još malo.

Barry Schwartz: Mnogo vam hvala. (Pljesak)