Američki lik Anne Deavere Smith

Dakle, kad sam bila djevojčica, djed mi je rekao: “Ako ponoviš riječ dovoljno puta, ona postaje dijelom tebe.” Budući da sam odrasla u segragiranom gradu Baltimoru, u Marylandu, u biti sam koristila tu ideju dok sam išla po Americi s kazetofonom - hvala Bogu na tehnologiji – intervjuirajući ljude, s mišlju da ako hodam u njihovim riječima - što je ujedno i razlog zašto ne nosim cipele dok nastupam – da ako hodam u njihovim riječima, mogu na neki način upiti Ameriku. Također me inspirirao i Walt Whitman, koji je htio upiti Ameriku, i htio je da ona upije njega.

Tako da su ova četiri lika dio rada, kojeg provodim već mnogo godina i tijekom kojeg sam intervjuirala, ne znam, par tisuća ljudi. Da li je itko ovdje dovoljno star da je čuo za Studsa Terkela, starog tipa s radija? Smatrala sam da bi on bio savršena osoba, koju mogu pitati o ključnom trenutku američke povijesti. Znate, rođen je “1912., godina kada je potonuo Titanik, najveći brod ikad sagrađen. Udari u vrh sante leda i bum, potone. On je potonuo, ja sam izronio. Ajme, kakvog li stoljeća.” (Smijeh)

Dakle, ovo je njegov odgovor na pitanje o ključnom trenutku američke povijesti. Ključni trenutak američke povijesti. Mislim da ne postoji; ne možeš reći Hirošima, to je važan događaj - Ne mogu se sjetiti niti jednog trenutka za kojeg bi rekao da je ključan. Postepeno podbacivanje – podbacivanje je riječ, koju su koristili ljudi u Watergate-u, moralno podbacivanje - to je postepena stvar, kombinacija stvari. Vidite, također imamo tehnologiju. Kažem, sve manje i manje ljudskog dodira.

Dajte da vam kažem samo jednu kratku, smiješnu priču. Zračna luka u Atlanti je suvremena zračna luka, i trebali bi tamo ostaviti vrata. Ti vlakovi koji te voze do raznih okupljališta i do tvog odredišta. I ti vlakovi voze glatko, tihi su i učinkoviti. I postoji glas na tom vlaku, i znate to je ljudski glas. Vidite, prije smo imali robote, i roboti su imitirali ljude. Sada imamo ljude, koji imitiraju robote. Tako imamo taj glas na tom vlaku: Okupljalište Jedan: Omaha, Lincoln. Okupljalište Dva: Dallas, Fort Worth. Isti glas. Upravo dok se vlak pripremao za polazak, jedan mladi par je uskočio i upravo su se zatvarala pneumatska vrata. I taj glas, bez ikakve stanke, kaže, "Zbog kasnog ukrcavanja, kasnimo 30 sekundi." Upravo su tada svi pogledali s mržnjom u očima u taj par a par je radio ovo, znate, smanjivao se. Pa, ja sam eto imao par pića prije ukrcavanja - radim to da si smirim živce - i tako sam imitirao poziv vlaka, držeći svoju ruku na svojim - “George Orwell, tvoje vrijeme je stiglo.”, vidite. Pa, dio vas se smije. Svi se smiju kada kažem to, ali ne i na ovom vlaku. Tišina. I odjedanput svi gledaju u mene. I eto me s tim parom, nas troje, smanjujemo se u podnožju Kalvarije, i cekamo da budemo razapeti.

Upravo sam u tom trenu primjetio dijete, malo dijete u majčinom krilu. Znam da je latino, jer majka prica španjolski sa svojom pratnjom. I tako krenem razgovarati s djetetom. I kažem djetetu, držeći ruku preko usta, jer mi je dah sigurno 100% alkohol, kažem djetetu: "Gospodine ili Gospođo, koje je vaše uvjerenje o ljudskoj vrsti?" I dijete je pogledalo, znate kako djeca mogu bistro pogledati, počelo se smijati k’o ludo, pucati od smijeha. Rekao sam, “Hvala Bogu na ljudskoj reakciji, nismo još izgubili!”

Ali vidite, ljudski dodir nestaje. Znate, morate propitkivati službenu istinu. Znate, ono što je bilo odlično kod Marka Twaina - znate, odajemo počast Marku Twainu, ali ne čitamo njegova djela. Čitamo Hucka Finna, naravno, čitamo Hucka Finna. Mislim, Huck je bio izvanredan. Sjećate li se onog odličnog prizora na splavi, sjećate li se što je učinio? Znači, imate Hucka, nepismenog klinca, nije bio školovan, ali ima nešto u njemu. A službena istina, istina je bila, zakon je bio, da su crnci bili vlasništvo, bili su stvari, vidite.

I Huck je otišao na splav, sa vlasništvom imenom Jim, robom, znate. I čuo je da će Jim otići i da će uzeti svoju ženu i djecu, i da će ih ukrasti ženi, koja ih posjeduje, i Huck kaže 'O, pobogu, o, pobogu - ta žena, ta žena nije nikada učinila nikome ništa nažao. On će ukrasti, ukrasti će, učinit će strašnu stvar.' Upravo su ih tada sustigla dva lovca na robove, tražeći Jima. "Jel’ netko s tobom na toj splavi?" Huck odgovori "Da." "Je li crnac ili bijelac?", "Bijelac." I onda su otišli. I Huck kaže "Bože moj, Bože moj, lagao sam, lagao sam, učinio sam užasnu svar, učinio sam užasnu stvar - zašto se onda osjećam tako dobro?"

Ali je ta dobrota u Hucku, ono od čega je Huck sačinjen, bila zakopana, sve je bilo zakopano. Tako da ljudski dodir, vidite, on nestaje. Pitate za ključni trenutak. Ne postoji ključni trenutak u američkoj povijesti, ako mene pitate. To je nakupljanje trenutaka, koji se gomilaju, i dovode nas gdje smo sada, gdje trivijalne stvari postaju vijest. A sve više i više, sve manje svijesti o patnji drugoga. Ha. Ne znam da li možete iskoristiti ovo ili ne, ali citirao sam Wrighta Morrisa, pisca iz Nebraske, koji kaže, "Sve se više bavimo komunikacijama, a sve manje komuniciramo." U redu, djeco, brišem odavdje, moram do svog kardiologa. I to je bio Studs Terkel. (Pljesak)

Tako, kad već govorimo o riskiranju, sada ću odglumiti nekoga, koga nitko ne voli. Znate, većina glumaca žele glumiti likove koje je lako voljeti - ne uvijek, ali je misao vodilja, posebice na konferenciji, kao što je ova, da inspiriram ljude. Ali, s obzirom da se ovo zove riskiranje, odglumit ću nekoga, koga nikad ne glumim, zato što se nikome ne sviđa u tolikoj mjeri da mi je jednom jedna osoba prišla nakon nastupa i rekla da je izbacim iz predstave. Sada ću je odglumiti, jer mislim da razmišljamo o riziku, na konferenciji ovog tipa, kao o dobroj stvari.

Ali postoje i druga značenja koja se pridaju riječi rizik, a isto se događa i sa riječi priroda. Što je priroda? Maxine Green, koja je predivna filozofkinja, ista generacija kao i Studs, i bila je na čelu filozofije - velike filozofske organizacije. Otišla sam do nje i pitala je, koje su dvije stvari koje ne zna, a htjela bi znati. I rekla je, "Osobno, još uvijek imam osjećaj da se moram nakloniti predsjedniku svoga sveučilišta. I još uvijek imam osjećaj da moram donositi kavu svojim muškim kolegama, iako sam nadživjela mnoge od njih." I onda je rekla, "Intelektualno, ne znam dovoljno o negativnoj imaginaciji. A jedanaesti rujna nas je sigurno podučio da je to jedno cijelo podrucje, koje ne istražujemo."

Ovaj dio je o negativnoj imaginaciji. Postavlja pitanja o tome što je priroda, što je Majka Priroda, i što rizik može značiti. I došla sam do ovoga u Zatvoru za žene u Marylandu. Sve što izvodim je od riječi do riječi sa kazete. I dajem naslove, jer smatram da ljudi govore organskim pjesmama, a ovaj dio se zove “Ogledalo uz njena usta”. Ovo je zatvorenica Paulette Jenkins.

“Naučila sam prikrivati stvari, jer nisam htjela da itko zna da se ovo događa u mom domu. Htjela sam da svi misle da smo normalna obitelj. Imali smo sve materijalne stvari, ali to nije ublažilo bol moje djece; to nije utišalo njihov strah. Ponestalo mi je isprika o tome kako smo dobili masnicu na oku, otečene usne i modrice. Nisam imala više isprika. I tukao me. Ali to nije promijenilo činjenicu da je to bila noćna mora za moju obitelj. To je bila noćna mora. Užasno sam ih razočarala, zato što sam dopustila da sve to traje i traje i traje.

Ali te noći kada je Myesha ubijena - a napetost je rasla i rasla i rasla sve do noći kada smo došli kući, nakon što smo nabavili drogu i on se naljutio na Myeshu, i počeo ju je tući, i stavio ju je u kadu. E da, koristio bi i remen. Imao je remen, jer je imao tu iskrivljenu, perverznu misao da Myesha spava sa svojim mlađim bratom i da su se milovali - to je bio njegov razlog. Pričam samo o toj noći kada je umrla. I tako ju je stavio u kadu, a ja sam bila u spavaćoj sobi sa djetetom.

A četiri mjeseca prije nego što se ovo dogodilo, četriri mjeseca prije nego sto je Myesha umrla, mislila sam da stvarno mogu popraviti tog čovjeka. Pa sam mu rodila dijete. Ludo. Mislila sam da ako mu dam njegovo vlastito dijete, ostavit će moje na miru. I nije upalilo, nije upalilo. Na kraju sam imala troje djece, Houstona, Myeshu i Dominica, koji je imao četiri mjeseca kada sam završila u zatvoru.

Bila sam u spavaćoj sobi. I, kako sam rekla, oni su bili u kupaonici, a on - on - svaki put kada ju je udario, ona bi pala. I udarila bi glavom o kadu. Cijelo vrijeme se to događalo, ponavljalo se. Mogla sam čuti, ali se nisam usudila pomaknuti. Nisam se pomakla. Čak nisam ni otišla vidjeti što se događa. Samo sam sjedila i slušala. Tada ju je odveo u hodnik. Rekao joj je da sjedi tamo. I tako je ona sjedila tamo kojih četiri, pet sati. Onda joj je rekao da ustane. I kada se ustala, rekla je da ne vidi. Lice joj je bilo puno modrica. Imala je masnicu na oku. Cijela glava joj je bila otečena; bila je dvostruko veća nego normalno. Rekla sam mu da je pusti da ode spavati. I dopustio joj je da ode spavati.

Sljedeće jutro je bila mrtva. Ušao je u sobu da provjeri da li je spremna za školu i postao je jako uznemiren. Rekao je, ne želi disati. Odmah sam znala da je mrtva. Nisam ni htjela prihvatiti činjenicu da je mrtva, zato sam ušla i prislonila sam ogledalo uz njena usta - nije bilo ničega, ništa nije izlazilo iz njenih usta. Rekao je, rekao je, rekao je, ne možemo, ne možemo dopustiti da itko sazna za ovo. Rekao je, moraš mi pomoći. Složila sam se. Složila sam se.

Mislim, čuvala sam tajnu godinu, za godinom, za godinom, činilo mi se prirodnim da jednostavno nastavim čuvati tajnu. Stoga smo otišli u trgovački centar, i rekli smo policiji da smo je, kao, izgubili, da je nestala. Rekli smo zaštitaru da je nestala; ali nije nestala. I rekli smo zaštitaru što smo joj obukli i otišli smo kući i obukli joj upravo tu odjeću, koju smo rekli zaštitaru da je imala.

I onda smo uzeli bebu i moje drugo dijete, i odvezli smo se do, mislim, autoceste I-95. Bila sam toliko prestravljena i toliko otupljela, da sam mogla gledati samo u retrovizor. I samo ju je polegnuo na zaustavni trak autoceste. Moje vlastito dijete. I dopustila sam da se to dogodi. To je, dakle, istraživanje negativne imaginacije. (Pljesak)

Kada sam počela ovaj projekt pod imenom Na putu: U potrazi za američkim likom sa svojim kazetofonom, mislila sam da cu ići po Americi i naći je u svim njezinim aspektima – jahači na rodeu, kauboji, uzgajivači svinja, mažoretkinje – ali nekako sam zapela na rasnim odnosima, jer je moj prvi veliki nastup bio u vezi rasnih nereda. I tako sam otisla na oba - dva rasna nereda, jedan od njih je bio nered u Los Angelesu. I ovaj sljedeći dio proizlazi iz njega. Rekla bih, da sam najviše naučila o rasnim odnosima iz ovog dijela. Rekla bih, da je to jedna vrsta arije, i nalazi se u mnogm vrpcama koje imam.

Svi znaju da su se neredi u Los Angelesu dogodili zato što su četiri policajca pretukli crnca, koji se zvao Rodney King. Sve je snimljeno - tehnologija - i snimka je puštana po cijelom svijetu. Svi su mislili da će ta četiri policajca ići u zatvor. Nisu. Stoga su nastupili neredi. I što mnogi ljudi zaboravljaju, održalo se i drugo suđenje, po nalogu Georga Busha starijeg. Na tom su suđenju osuđena dva policajca dok su dvojica proglašena nevinima. Bila sam na tom suđenju. Hoću reći, ljudi su plesali po ulicama jer su se bojali da će doći do novih nereda. To je bila eksplozija veselja, zbog toga što je donesena ovakva presuda.

Ali je bila i zajednica koja nije slavila - korejski Amerikanci, čije su trgovine izgorjele u neredima. Stoga me ova zena, gospođa Young-Soon Han, pretpostavljam najviše naučila o rasi. Također, postavlja pitanje o kojem i Studs govori: ta ideja službene istine i propitkivanju te istine. Ono što ona dovodi u pitanje, riskira, i pita što je pravda u društvu. Ovo se zove “Progutati gorčinu.”

Prije sam smatrala da je Amerika najbolja. U Koreji sam gledala mnoge holivudske filmove o luksuznom životu. Nikad nisam vidjela nijednog siromašnog čovjeka, nijednog crnog. Do 1992. sam smatrala da je Amerika najbolja - još uvijek to mislim, ne poričem to, samo zato što sam žrtva. Ali na kraju 1992. godine, kada smo bili u tolikom metežu, kada smo imali financijske probleme, i mentalne probleme, tada sam počela uistinu shvaćati da su Koreanci u potpunosti izostavljeni iz ovog društva i da smo ništa. Zašto? Zašto moramo biti izostavljeni? Nismo se prijavljivali na liječenje, niti za markice za hranu niti za socijalnu pomoc,

za ništa. Mnogi Afroamerikanci, koji nikada ne rade dobili su najmanju svotu novca, dovoljnu da prežive. Mi nismo dobili ništa zato što imamo auto i kuću. I pripadamo visokom platnom razredu. Gdje da ja nađem pravdu? U redu. U redu. U redu. U redu. Mnogi Afroamerikanci vjerojatno misle da su pobjedili na suđenju. Sjedila sam ovdje i gledala ih jutro poslije presude, i cijeli dan su imali zabavu, slavili su, cijeli South Central, sve crkve. I rekli su, napokon je pravda provedena u ovom društvu. A što je sa pravima žrtava? Oni su dobili svoja prava uništavajući nevine korejske trgovce. Iznimno poštuju, kao i ja, doktora Martina Kinga. On je jedini uzor za crnačku zajednicu; Ne sviđa mi se Jesse Jackson. On je uzor za nenasilje, nenasilje - i svi bi oni htjeli imati njegov duh.

Ali sto je sa 1992.? Uništili su nevine ljude. I pitam se da li je to stvarno pravda kada oni dobivaju svoja prava na ovakav način. Gutala sam gorčinu, sjedeći sama ovdje, gledajući ih. Bili su tako smiješni, ali ja sam bila sretna za njih. Bilo mi je drago. Barem im se nešto vratilo. U redu. Zaboravimo korejske žrtve i druge žrtve, koje su oni uništili. Borili su se za svoja prava preko dva stoljeća, možda su zato žrtvovali druge manjine latinoamerikance, azijate, da bi patili oni koji su u većini. Zato razumijem, zato imam podijeljene osjećaje oko presude.

Ali želim, želim, želim da mogu biti dijelom uživanja. Želim da mogu živjeti sa crncima. Ali nakon nereda, previše je razlika. Vatra je još uvijek prisutna. Kako kažete? Zapaliti, zapaliti, zapaliti vatru. Zapaliti vatru. Još je prisutna; može buknuti svakog trena. Gospođa Young-Soon Han. (Pljesak)

Drugi razlog zbog kojeg ne nosim cipele je za slučaj da stvarno želim prigrliti lik i ući u nečija stopala, uistinu hodati u nečijim tuđim cipelama. I rekla sam vam - mislim, nisam vam rekla godinu, ali 1979. sam mislila da cu ići uokolo i da cu naći jahače na rodeu i uzgajivače svinja i takve ljude, i onda su me zaveli rasni odnosi.

Napokon sam našla jahača na rodeu, prije dvije godine. I išla sam s njim na roder, i zbližili smo se. I on je glavni lik u novinskom članku, kojeg sam napisala o republikanskoj Konvenciji. On je republikanac - neću ništa reći o svojoj stranačkoj pripadnosti. Kako god bilo - ovo je moj dragi, dragi Brent Williams, i ovaj je dio o izdržljivosti, u slučaju da netko želi znati što znači biti izdržljiv u poslu kojeg radite. Mislim da se ovdje može naći prava poruka. I ovo se zove “Izdržljivost.”

Pa, ja sam optimist. Mislim, u biti jesam optimist. Mislim, to je kao s mojom ženom, Jolene, njezina obitelj uvijek kaže znaš, da li ikad misliš da je on rođeni gubitnik, izgleda kao da nema sreće, znaš. Ali kada je onaj bik nagazio moj bubreg, nisam izgubio svoj bubreg - mogao sam izgubiti bubreg, zadržao sam bubreg, tako da ne mislim da sam rođeni gubitnik. Mislim da je to sreća. (Smijeh)

Mislim, smiješne stvari kao što je ta se događaju. Bio sam kod doktora, za zadnji CT, i tamo je bio časopis Reader’s Digest, listopad 2002. Tema je bila, sedam načina da vam se posreći. I kaže ako želiš da ti se posreći, znaš, moraš biti okružen pozitivnim ljudima. Mislim, čak kad sam rekao ženi da ti želiš doći ovdje razgovarati sa mnom, ona je rekla kao, ona samo priča, samo je pristojna. Neće to učiniti.

I onda si me nazvala i rekla da želiš doći ovdje i intervjuirati me, ona je otišla na Internet da te nađe. Rekla je, gledaj, tko je ona. Nećeš moći ni odgovoriti na njezina pitanja. (Smijeh) I rekla mi je, zbog tebe ću izgledati kao idiot zato što nikad nisam išao na faks i ne bi razgovarao profesionalno i tako. Rekao sam, gledaj, žena je sa mnom pričala četiri sata. Mislim, da nisam pričao - znaš, htjela je da pričam, inače ne bi htjela doći ovdje.

Samopouzdanje? Pa, mislim da jašem više zbog predanosti nego zbog samopouzdanja. Samopouzanje je, znate kao već si bio na tom biku i znaš da ga možeš jahati. Mislim, samopouzdanje je kao bahatost, ali na dobar način. Ali predanost je, kao, znaš, "Jebeš kako izgleda, važno da uspiješ." (Smijeh) To je Tuff Hedeman, u filmu "8 sekundi." Kao što mi je Pat O’Mealey rekao kada sam bio mali, rekao je, znaš, ti imaš više volje od bilo kojeg klinca kojeg sam vidio. Volja i predanost su ista stvar. Predanost je kao, držat ćeš se za tog bika, čak i ako jašeš naopačke. Predanost je kao, jahat ćeš dok ti glava ne udari u zemlju.

Sloboda? To bi morao biti rodeo.

Ljepota? Mislim da ne znam što je ljepota. Pa, znaš, valjda bi i to bio rodeo. Mislim, gledaj kakvi smo, gruba obitelj, družimo se, rukujemo se, hrvamo se. To je kao, znaš, peglati kreditnu karticu na upisnine i benzin. Jašemo zajedno, znaš, jedemo zajedno, spavamo zajedno. Mislim, ne mogu niti zamisliti kako će izgledati moj zadnji dan rodea. Mislim, bit ću dobro. Mislim, imam svoj ranč i tako, ali ustvari ne želim ni razmišljati o tom danu. Mislim, pretpostavljam da će to biti - kao kada mi je brat umro.

Izdržljivost? Pa, bili smo u West Jordanu u Uti, i jedan bik mi je nabio lice kroz metalna vrata, i - znaš, razbio mi je lice i morao sam u bolnicu. Morali su me zašiti i ispraviti mi nos. A morao sam jahati rodeo te večeri, pa nisam htio da me anesteziraju, ili kako se to već kaže. I tako su mi zašili lice. I onda su mi morali izravnati nos, pa su uzeli te šipke i nabili mi ih u nos i probile su mi mozak i imao sam osjećaj da su mi izašle kroz vrh glave, i svi su mi rekli da me to trebalo ubiti, ali nije, jer valjda imam visoki prag tolerancije za bol. (Smijeh) Ali dobra stvar u svemu tome je, kad su mi zabili te šipke u nos, i ispravili mi nos, mogao sam disati, a nisam mogao disati od srednje škole, kada sam slomio nos na rodeu.

Hvala vam. (Pljesak)