Alwar Balasubramaniam: umjetnost tvari i antitvari

U trenutku kada kažem "škola" vrate mi se mnoga sjećanja. To je kao nakon svakog ispita, kada bih odlazio učitelj bi rekao, "Ej, dođi. Kako je prošlo?" Ja bih sa smiješkom konstatirao, "definitivno prolazim". Nisam shvaćao zašto, s jedne strane kažu, "govori istinu", a s druge, kad bi rekao istinu, zamrzili bi te. Nastavio sam tako, ne znajući kako da pronađem sebe. Sjećam se tih noći kada bih išao spavati tražeći pomoć od nepoznatog, jer naprosto, nisam znao da moji roditelji sjede u sobi poput bogova, jer su obitelji prijatelja imali nešto drugo kao Boga. Tako sam pomislio, "molit ću se nepoznatom tražeći pomoć", te sam počeo dobivati pomoć sa svih strana, u svakoj situaciji mog života. Braća su mi počela davati savjete u vezi crtanja i slikanja.

Kada sam bio u osmom razredu oko 13-te godine života, poćeo sam raditi povremeno u jednoj umjetničkoj radionici natpisa zvanoj Putu. Tada me i škola podržala. "On je loš u učenju ali pustimo ga na natjecanja iz crtanja". Bilo je dobro preživljavati s tim malim alatom koji mi je pomogao pronaći svoje mjesto u školi. Na jednom od tih natjecanja, osvojio sam mali, sitni Philipsov radio. Nisam imao strpljenja čekati da dođem kući. Jednostavno sam ga glasno odvrnuo u vlaku. Ako putujete u indijskom vlaku, možete vidjeti ljude koji slušaju radio čak i sa svojih mobitela.

U to vrijeme -- a imao sam 13 -- i ja sam slušao radio, i slučajno je netko sjeo kraj mene, poput ovo troje ljudi koji ovdje sjede. Znate- tik do mene. Počeo je ispitivati, "Gdje si kupio radio? Koliko košta?" Rekao sam, "To je nagrada iz crtanja" On je odgovorio, "o, pa ja podučavam umjetnost. Mislim da bi trebao upisati umjetnički studij. Odustani od škole i priključi se tamo." I, dok vam ovo govorim, znate, možda, znate, tko god sjedi do vas može vam potpuno promijeniti život. Moguće je. Trebamo biti otvoreni i fino podešeni. To me uvelo na studij umjetnosti nakon tri pokušaja te sam nastavio pokušavati raditi ono što stvarno želim raditi sa umjetninama ili umjetnošću, i napokon sam ovdje, ispred vas.

Kada pogledam unatrag,znate, što se tada dogodilo i sada, mislim, ovdje, zadnjih 10, 15 godina, mogu vidjeti većinu radova smijenjena oko tri teme, ali nije bilo namjerno. Nastavio sam sa potragom jer sam mislio, "Što nas stvarno čini?" -- znate, to je zapravo prošlost, ono što stvara osobu. I mislio sam, ali kada pogledate prošlost, način da je razumijete je jedino preko dostupnih tragova, jer se u nju ne možemo vratiti. Može biti ruševina ili muzika, ili crtež ili tekst, što god bilo. Ali to je svojevrstan trag tog vremena. To me nadahnulo, da istražim taj prostor. Radio sam na temi, ali umjesto da radim s tragovima, počeo sam ih bilježiti.

Tako su ovdje neki radovi koje vam želim pokazati. Ovo se zove "Ja u Stvaranju." To je trag o bitku u ovom tijelu. Dakle, što se zatim dogodilo, znate ... ono u čemu sam najviše uživao je to da ova skulptura nije ništa drugo osim moj trag. Izgleda poput 3d fotografije. Tu je jedan element performansa, i jedan element skulpture, i jedan element osjećanja jednom-sebe, blizu jednog-sebe. Poput fosila za budućnost. Polako sam se primicao istraživanju ostalih mogućnosti bilježenja tragova. To je ono o čemu sam govorio, dok modeliram, znate, osjećam ogromno iskustvo, zbog slobode koju imamo- poput hodanja, ili pomicanja vlastite ruke, znate, kružnim pokretima u prostoru, trenutak u kojem je ovo postalo čvrsto, kada to više ne možete pomicati, jer je to pariški gips, u trenutku lijevanja ponaša se poput tekučine, a nakon 20-ak minuta, tvrdo je poput kamena.

Ovo je bilježenje otiska prsta, jer, znajući ili ne, što god mi radili, ostavljamo trag. Tako sam pomislio, obilježit ću otisak prsta, stopala, ili bilo koji drugi trag koji ostavljamo kao ljudi. Ovo je trag vatre. Sunca. Kad god bilježim tragove, znate, ova misao mi se uvijek vrati, znate: da li je to samo kada objekt takne neku stvar pa ostavi trag, ili postoje i drugi načini bilježenja?" Tako ovaj rad nije ništa osim slično kao -- jer zbog žarišne točke leće, pokazuje samo što je na drugoj strani. Tako sam jednostavno stavio papir na žarišnu točku, koji je bio grafički print, tako sam dobio sunčev portret iz sunčeve svijetlosti. Ovo se zove "Sumrak sumraku." Ono što sam ovdje napravio je da sam stavio papir veličine 10 stopa a zatim kokosovu vrpcu, i jednostavno je zapalio. Trebalo je 24 sata za izradu ove linije. Tako je na mjestima gdje vatra jede papir, to postalo djelo. Detalj.

Čak i kad imamo tragove kada ih želimo razumjeti, percepcija i kontekst igraju veliku ulogu u razumjevanju. Da li stvarno razumijemo što je to, ili samo pokušavamo dobiti što mi mislimo da jest? Tada krenite dalje ispitivati percepciju jer, iako postoje tragovi, kada ih pokušavate razumjeti, znate, igrate veliku ulogu. Kao i kod, recimo jednostavne umjetnosti. Koliko vas je vidjelo kravu kako prelazi cestu u Indiji dok ste dolazili iz Bangalore prema Mysori? Možete li podignuti ruke?

Ako samo zatražite mišljenje kako, svatko to može interpretirati. Kao što, recimo, učitelji kažu, oni će jednostavno reći, "da bi prešli na drugu stranu." Zašto krave prelaze cestu. Odgovor može biti različit ako ga kaže Potter. On bi rekao "za više dobro." Martin Luther King bi rekao, "Zamišljam svijet u kojemu će sve krave biti slobodne da prijeđu cestu, bez da se njihovi motivi dovedu u pitanje." (Smijeh) Zamislite da sada dođe Mojsije, i vidi te iste krave kako hodaju po ulici. Definitivno bi rekao "Bog je sišao s nebesa, i rekao je kravama, 'Vi ćete prijeći cestu.' I krave su prešle cestu, i bijaše mnogo slavlja poput svete krave." (Smijeh) Freud bi rekao, "Činjenica koja te zabrinjava otkriva skrivenu seksualnu nesigurnost." (Smijeh) Ako upitamo Einsteina, on bi rekao, "Da li su krave prešle cestu, ili je cesta prošla ispod njih, ovisi o tvom stajalištu." (Smijeh) Ili Buddha. Ako bi vidio te iste krave, rekao bi, "Postavljanjem ovog pitanja niječeš svoju kravlju prirodu."

(Smijeh)

Dakle, ono što vidimo je često ono što mislimo, a većinu vremena to ne vidimo. Sve ovisi o percepciji pojedinca. I kontekstu, što je zapravo kontekst? Mogu vam jednostavno pokazati ovaj komadić papira. Jer smatram da značenje ne postoji uvijek. Značenje onog što stvorimo na ovom svijetu zapravo ne postoji. To je samo produkt uma. Ako pogledate ovaj djelić papira, ovo je širina, a ovo se zove dužina. To je kako nas uče u školi. Ali ako ga rasparate po sredini ... Sada, nisam dirao ovu širinu, ali ipak, značenje ovog se mijenja. Dakle, ono što smatramo značenjem nije uvijek tu, već na drugoj strani, čak i kada kažemo mrak, svijetlo, dobro, loše, visoko, kratko --- sva ta značenja ne postoje u stvarnosti. Samo iz razloga jer smo ljudi, načini uvježbavanja percepcije stvarnosti stvaraju ova značenja.

Stoga su radovi iz ovog perioda uglavnom poput --- znate, to je umjetnost zvana "Svijetlo stvara mrak." Samo je zabiježena preko svjetiljke. Kada svjetiljka ne proizvodi svjetlo, ona također stvara mrak. Ovo su umjetnička djela koja to pokušavaju istražiti. To se zove "Izvan ograničenja." Ovo pokazuje koliko su oči, sluh ili dodir ograničeni -- Da li stvarno vidimo? To je tipični negativ. To je oko 15cm duboko u zidu, ali izgleda kao da iz njega izlazi. Znate, zid je poput -- ovo je prvi sloj, a ovo drugi, ovo treći, i svaki stvara značenje. A mi jednostavno čupamo zid iz galerije. Ponovno, "Iznutra van." To je puna figura koju sam odlio. Otprilike je 20cm duboka.

Dok sam to radio, uvijek sam se pitao kako sam radio s oblicima --- a sada, znate, prešao sam na ispitivanje percepcije -- kad god vidim pticu na nebu, znate, osjećam se poput: ima li nečeg iza, ima li tragova ondje gore, koji su ljudski, znate, i mi ih ne vidimo? Ima li načina da se zabilježi misao u vizualnoj umjetnosti? Nisam to mogao pronaći. Ali je odgovor došao nakon što sam šutio i ništa radio oko 6 tjedana, sedam mjeseci, u kupaonici, kada sam mijenjao osvježivać zraka koji se iz čvrste materije pretvarao u paru. Zove se Odonil. Ovo je rad iz tog materijala. Proces izrade skulpture bio je zanimljiv, jer sam pisao Balsari, koji je taj osvježivać izradio, rekavši "Dragi gospodine, ja sam umjetnik. Ovo je moj katalog. Možete li mi pomoći pri izradi ove skulpture?" Nikad mi nisu odgovorili. Onda sam pomislio, "Otići ću do tvornice malih poduzetnika u jedinicu za pomoć i tražiti pomoć." Rekao sam im, "Volio bih pokrenuti tvornicu osvježivaća zraka." Rekli su mi, "Naravno. Ovo je naknada za radni izvještaj, i dat ćemo vam sve detalje," i dali su mi. Napokon, vratio sam se i rekao, "Nije to u vezi pokretanja radnje, već u svezi izrade vlastitog rada. Molim vas dođite na izložbu." I došli su. Ovi je u Devi Artu u Delhiju.

U Indiji, nitko zapravo ne govori o umjetničkom radu. Govore samo o poštovanju umjetnosti. Kupite ovo za 3,000 rupija, bit će 30,000 za dva mjeseca. To je bila ucjena, ali postoji nekoliko kolekcionara koji skupljaju i umjetnost koja se može podcijeniti Ovo je skupljeno od strane Anapuma -- koji na kraju neće imati ništa, jer će ispariti. Dakle to je nakon nekoliko tjedana. To je nakon nekoliko mjeseci. Sve je to preispitivanje ranih koncepcija. Pa kad netko kaže, "O, vidim portret," možda neće biti portret za nekoliko mjeseci. I ako kažu kako je čvrsto, neće biti više čvrsto, isparit će. I ako kažu da ne razumiju, to također nije istina, jer se nalazi u zraku. U istoj je galeriji ili u istom muzeju. Pa su to udahnuli, ali toga nisu bili svijesni.

Dok sam radio taj rad, moji roditelji, gledali su u to i rekli, "Zašto se uvijek baviš negativnim stvarima?" Rekoh, "Kako to mislite?" "Poput stvaranja mraka, a sad se isparavaš. Ne misliš li da to podsjeća na smrt?" rekli su. "Naravno da ne. Za mene" mislio sam, "to je ugurano u neku malu čvrstoću, ali je trenutak ispario, spojio se s cjelinom." Ali oni su rekli, "Ne. Ipak mi se ne sviđa. Možeš li napraviti nešto iz ničega kao kipar?" Rekoh, "Ne mama. To ne može biti. Jer možemo izrađivati skulpturu skupljajući prašinu, ili možemo razbiti skulpturu i dobiti prašinu, ali nikako ne možemo dovesti prašinu u univerzum."

I tako, napravio sam ovaj rad za nju. Zove se "U nastajanju anđela." Ovo je prvi dan. Stvara se pojava da jedno postaje ono drugo. I tako, ista skulptura nakon nekoliko dana. Ovo je nakon 15, 20 dana. Preko te male pukotine između staklene kutije i drva, zrak prolazi ispod skulpture i stvara drugu. Ovo mi je dalo veče uvjerenje. Ta isparavajuća skulptura podarila mi je snažniju vjeru u to da možda postoji više mogućnosti za bilježenjem nevidljivog.

Ovo što sad viditie zove se "Sjena predsjena." I što vam želim reći je da ne vidimo sjenu, niti svijetlo. Vidimo izvor svijetla. Vidimo gdje se odbija, ali ne vidimo kako postoji. Znate, to je razlog zašto na noćnom nebu, nebo vidimo kao tamu, iako je cijelo vrijeme ispunjeno svjetlom. Kada se odbije od mjeseca mi je vidimo. Ista je stvar u mračnoj sobi. Sitna čestica prašine ponovno će reflektirati svjetlo, i tad postajemo svijesni postojanja svjetla. dakle, ne vidimo mrak, ne vidimo svjetlo ne vidimo gravitaciju, ne vidimo elektricitet. Upravo sam započeo ovaj rad da dalje ispitam kako kipariti prostor između ove stvari i onog tamo. Jer, u vizualnoj umjetnosti vidim ovo, i vidim ono -- ali kako to uobličiti? Ako kiparimo ovo, ovo ima dvije referentne točke. Plašt ovog također je ovo. I plašt na drugoj strani također je tvorevina poda. Ovo sam napravio kao pokus ljevanja sjene. Tako je ovo valovita kutija i njena sjena. Zatim Drugi -- U trenutku kada nevidljivi svijet dovedete u vidljivi imat će karakteristike vidljive postojanosti. Dakle, to proizvodi sjenu. Onda sam pomislio, pustite me da to napravim. I onda je to opet postao objekt. Opet, bacajući svjetlo. Zatim treći. I sve što vidite je sjena od sjene od sjene. I zatim opet, od te točke, sjene više nema. Pomislih, "o, dobro. Gotov posao." Možete vidjeti detalj.

Ovo se zove "Gravitacija." Zove se "Dah". To su samo dvije rupe na zidu galerije. To je lažan zid, koji sadrži cca 110 kubičnih stopa. Tako da zapravo ta rupa omogućava da zrak izlazi i ulazi. Tamo gdje se to događa, možemo vidjeti, ali to što se događa će ostati nevidljivo. To je s izložbe zvane "nevidljivo" u Talwar galeriji. Ovo se zove "Kaayam." Detalj.

Ono što vam želim reći, znate, naša su osjetila toliko ograničena, ne možemo sve čuti, niti vidjeti. Ne osjećamo, "Dodirujem zrak", ali ukoliko je povjetarac malo brži, možemo ga osjetiti. Dakle, sva naša konstrukcija realiteta stvara se putem tih ograničenih osjetila. Moje je pribježište bilo nešto poput, postoji li neki način da se sve to upotrijebi samo kao simbol ili znak? Kako bi se stvarno prodrlo u bit, moramo se pomaknuti iznad, znate, otići do druge strane zida, kao u logici, poput nevidljivosti. Jer kad vidimo nekog da hoda, vidimo otiske stopala. Ali ako izvadimo taj otisak iz cjeline i pokušamo ga analizirati, izgubit ćemo bit, jer se pravo putovanje nalazi između tih otisaka, a neki su otisci ništa drugo do li tijek vremena.

Hvala.

(Aplauz).