Alison Gopnik: Što bebe misle?

Što se događa u umu ove bebe? Da ste postavili ovo pitanje prije 30 godina, većina ljudi, uključujući psihologe, rekla bi da je ova beba iracionalna, nerazborita, egocentrična -- da ne može gledati iz perspektive druge osobe i shvatiti uzrok i posljedicu. Posljednjih 20 godina razvojna je znanost u potpunosti promijenila tu sliku. Tako na neki način mislimo da je razmišljanje ove bebe poput razmišljanja najbistrijih znanstvenika.

Navest ću samo jedan primjer. Jedna od stvari o kojoj bi ova beba mogla razmišljati, što bi se moglo odvijati u njezinom umu, pokušaj je shvaćanja što se događa u umu druge bebe. Na kraju krajeva, jedna je od najtežih stvari shvatiti o čemu ostali ljudi razmišljaju i što osjećaju. A možda je najteže od svega shvatiti da ono što drugi misle i osjećaju nije isto kao ono što mi mislimo i osjećamo. Svi koji su pratili politiku mogu potvrditi koliko je nekim ljudima teško to shvatiti. Željeli smo saznati mogu li bebe i mala djeca razumjeti nešto tako duboko u vezi drugih ljudi. Pitanje je kako bismo ih mogli to pitati. Bebe, na koncu, ne govore a ako pitate trogodišnjaka da vam kaže o čemu razmišlja dobit ćete prekrasan monolog struje svijesti o ponijima, rođendanima i sličnim stvarima. Kako im zaista možemo postaviti to pitanje?

Ispada da je tajna bila u brokuli. Ono što smo moja studentica, Betty Rapacholi, i ja učinile -- dale smo bebama dvije zdjelice s hranom: zdjelicu sirove brokule i zdjelicu slasnih krekera u obliku ribica. Sve bebe, čak i u Berkleyju, vole krekere, a ne vole sirovu brokulu. (Smijeh) No Betty je kušala malo hrane iz obje zdjelice. I ponašala se kao da je voli ili ne voli. Polovicu se vremena ponašala kao da voli krekere, a ne voli brokulu -- kao beba i svi ostali zdravog razuma. No ostalo bi vrijeme uzela komadić brokule i rekla: "Mmmmm, brokula. Kušala sam brokulu. Mmmmm." A zatim bi uzela malo krekera i rekla: "Bljak, krekeri. Kušala sam krekere. Bljak." Ponašala se kao da je ono što želi upravo suprotno od onoga što bebe žele. Učinili smo to s bebama od 15 i 18 mjeseci. Zatim bi ispružila ruku i rekla: "Hoćeš li mi dati malo?"

Pitanje je: Što će joj bebe dati, ono što se njima sviđa ili što se njoj sviđa? Zapanjujuće je da bi joj bebe stare 18 mjeseci, koje jedva hodaju i govore, dale krekere ako je pokazala da voli krekere, a brokulu ako je pokazala da voli brokulu. S druge strane, bebe stare 15 mjeseci dugo bi zurile u nju ako se ponašala kao da voli brokulu kao da to ne mogu shvatiti. No nakon dugog zurenja jednostavno bi joj dale krekere misleći da njih svi moraju voljeti. Postoje dvije izvanredne stvari u vezi toga. Prva je da su te male bebe stare 18 mjeseci već otkrile tu duboku činjenicu o ljudskoj prirodi, da ne želimo uvijek iste stvari. Štoviše, osjetile su da trebaju činiti ono što će drugima pomoći da dobiju ono što žele.

Međutim, što je još nevjerojatnije, činjenica da bebe stare 15 mjeseci nisu to učinile daje naslutiti da su bebe stare 18 mjeseci naučile tu duboku, ozbiljnu činjenicu o ljudskoj prirodi unutar tri mjeseca počevši od dobi od 15 mjeseci. Znači, djeca znaju više i uče više nego što bismo ikad pomislili. A to je samo jedna od stotina i stotina istraživanja tijekom posljednjih 20 godina koja su to doista dokazala.

No mogli biste upitati: zašto djeca uče toliko? Kako je moguće da nauče toliko mnogo u tako malo vremena? Na kraju krajeva, ako površno pogledate bebe čine se prilično beskorisnima. Na mnogo načina čak su i više nego beskorisne jer moramo uložiti toliko vremena i energije samo da bismo ih održali na životu. No ako u evoluciji potražimo rješenje zagonetke zašto toliko vremena trošimo na brigu za beskorisne bebe, proizlazi da odgovor zapravo postoji. Ako pogledamo brojne različite vrste životinja, ne samo nas primate, no ako uključimo ostale sisavce, ptice, čak tobolčare, kao što su klokani i vombati, proizlazi da postoji veza između trajanja djetinjstva određene vrste i veličine njihovih mozgova u usporedbi s tijelom te njihove pameti i fleksibilnosti.

Ptice za ilustraciju ove zamisli ove su ptice ovdje. S jedne je strane vrana iz Nove Kaledonije. Vrane i ostale ptice te porodice, gavrani, gačci itd., nevjerojatno su pametne ptice. U nekim su aspektima pametne kao čimpanze. Ovo je ptica na naslovnici časopisa Science koja je naučila koristiti alat da bi došla do hrane. S druge strane, imamo našu prijateljicu, domaću kokoš. A kokoši, patke, guske i pure u biti glupe su kao klada. Veoma su dobre u kljucanju da bi dobile zrno, no osim toga nisu baš dobre ni u čemu. Proizlazi da su mladi vrane zapravo žutokljunci. Oni ovise o svojim majkama i crvima koje im one ispuštaju u otvorena ustašca tijekom cijele dvije godine, što je prilično dugo u životu jedne ptice. Dok kokoši zapravo sazriju za nekoliko mjeseci. Dakle, djetinjstvo je razlog zašto vrane završe na naslovnici Sciencea, a kokoši završe u loncu s juhom.

Postoji nešto u vezi s dugim djetinjstvom što se čini povezanim sa znanjem i učenjem. Kako bismo to mogli objasniti? Neke životinje, kao što su kokoši, savršeno rade samo jednu stvar. Čini se da su savršeno prilagođene za kljucanje zrnja u jednom okruženju. Ostala stvorenja, poput vrana, nisu posebno dobra ni u čemu određenom, no iznimno su dobra u učenju zakona o različitim okolinama.

A mi, ljudska bića, na samome smo kraju te podjele, kao vrane. Imamo puno veće mozgove s obzirom na tijela od bilo koje druge životinje. Pametniji smo, prilagodljiviji, možemo više naučiti, preživljavamo u više različitih okolina, selidbama smo pokrili cijeli svijet, odlazimo čak i u svemir. A naše bebe i djeca ovise o nama mnogo dulje nego mladunčad bilo koje druge vrste. Moj sin ima 23 godine. (Smijeh) Najmanje do 23. godine ubacujemo crviće u njihova otvorena ustašca.

Zašto bismo proučavali tu korelaciju? Naša je ideja da je ta strategija, ta strategija učenja, iznimno snažna i značajna strategija za snalaženje u svijetu, no ima jedan veliki nedostatak. Taj veliki nedostatak je da, dok ne naučite sve potrebno, bit ćete bespomoćni. Ne želite se naći u situaciji da mastodont juri na vas i govoriti si: "Praćka bi mi mogla pomoći, ili možda koplje. Što bi bilo bolje?" Želite znati sve to prije nego što se mastodonti stvarno pojave. Način na koji je evolucija očito riješila taj problem neka je vrsta podjele rada. Ideja je da postoji početno razdoblje u kojem smo zaštićeni. Ne moramo činiti ništa. Moramo samo učiti. Zatim, kao odrasli uzimamo sve ono što smo naučili kao bebe i djeca i upotrijebiti to za razne stvari u stvarnom svijetu.

Jedan od načina na koji možemo razmišljati je da su bebe i mala djeca poput odjela za istraživanja i razvoj ljudske vrste. Oni su zaštićena grupa na vrhu koja samo mora istraživati, učiti i imati dobre ideje, a mi smo proizvodnja i marketing. Mi moramo uzeti sve te ideje koje smo naučili kao djeca i upotrijebiti ih. Drugi način na koji možemo razmišljati je da, umjesto da smatramo bebe i djecu manjkavim odraslim ljudima, trebali bismo ih smatrati drukčijim razvojnim stadijem iste vrste -- poput gusjenica i leptira -- osim što su oni zapravo pametni leptirići koji lepršaju po vrtu i istražuju, a mi smo gusjenice koje gmižu svojom uskom, zrelom, odraslom stazom.

Ako je to istina, ako su bebe stvorene da bi učile -- te bi prema toj evolucijskoj priči djeca bila za učenje, to je njihova svrha -- možemo očekivati da imaju iznimno snažne mehanizme učenja. Čini se da je mozak bebe najsnažnije računalo za učenje na planetu. No prava računala zapravo postaju mnogo bolja. Došlo je do revolucije u našem shvaćanju strojnog učenja u zadnje vrijeme. A sve to ovisi o idejama ovog čovjeka, Velečasnog Thomasa Bayesa, statističara i matematičara iz 18. stoljeća. U biti, ono što je Bayes učinio bilo je pružanje matematičkog načina, tj. korištenje teorije vjerojatnosti, za karakterizaciju, opisivanje načina na koji znanstvenici spoznaju svijet. Ono što znanstvenici čine je da imaju hipotezu s kojom misle da bi mogli započeti. Zatim je ispituju pomoću dokaza. Zbog dokaza moraju izmijeniti tu hipotezu. Zatim ispituju novu hipotezu i tako dalje i tako dalje. Bayes je pokazao matematički način na koji to možete činiti te da je matematika u samoj srži najboljih programa za strojno učenje koje imamo. Prije nekih 10 godina natuknula sam da je moguće da bebe rade istu stvar.

Dakle, ako želite znati što se događa iza tih prekrasnih smeđih očiju, mislim da ćete dobiti nešto poput ovoga. Ovo je bilježnica Velečasnog Bayesa. Mislim da bebe zapravo izvode komplicirane izračune uz moguće vjerojatnosti koje preispituju kako bi otkrili kako svijet funkcionira. Možda vam se čini da će taj poredak biti još teže dokazati jer će čak i odrasli, ispast će glupi. Kako je onda moguće da djeca rade statističke izračune?

Da bismo to ispitali koristili smo napravu po imenu Blicket Detector. Radi se o kutiji koja se upali i počne svirati kada stavite točno određene stvari na nju. Korištenjem ove jednostavne naprave moj je laboratorij proveo na desetke istraživanja koja su pokazala koliko bebe dobro uče o svijetu. Spomenut ću samo jedno koje smo proveli s mojim studentom Tumarom Kushnerom. Kad bih vam pokazala detektor vjerojatno biste pomislili da možete aktivirati detektor tako da stavite blok na vrh. No taj detektor radi na pomalo neobičan način. Ako mahnete blokom iznad detektora na što ne biste ni pomislili, detektor će se aktivirati dva od tri puta. No ako učinite očekivano, tj. stavite blok na detektor, on će se aktivirati samo dva od šest puta. Manje vjerojatna hipoteza zapravo ima snažnije dokaze. Čini se da je mahanje učinkovitije od druge navedene strategije. Upravo smo to učinili; dali smo četverogodišnjacima taj uzorak i pitali smo ih da ga aktiviraju. Naravno, četverogodišnjaci su upotrijebili dokaze i mahali predmetom iznad detektora.

Dvije su stvari u vezi ovoga doista zanimljive. Jedna je, podsjetimo se, radi se o četverogodišnjacima. Oni tek uče brojati. No nesvjesno izvode prilično komplicirane izračune koji će im dati mjeru za vjerojatnost. Druga je zanimljiva stvar da koriste te dokaze da bi stvorili ideju, hipotezu o svijetu, koja se na samome početku ne čini izglednom. Sličnim ispitivanjima koja trenutno provodimo u mojem laboratoriju pokazali smo da su četverogodišnjaci zapravo bolji u otkrivanju manje vjerojatnih hipoteza nego odrasli, kada im damo potpuno isti zadatak. U tim okolnostima djeca koriste statistiku da bi došla do saznanja o svijetu, no na koncu, znanstvenici također izvode pokuse, a mi smo željeli saznate izvode li djeca pokuse. Kada djeca eksperimentiraju, kažemo da "guraju nos svuda" ili se "igraju".

U zadnje je vrijeme provedeno mnoštvo zanimljivih ispitivanja koja pokazuju da je njihovo igranje zapravo vrsta eksperimentalnog programa istraživanja. Navest ću jedno iz laboratorija Cristine Le Gare. Cristine je upotrijebila naš detektor Pokazala je djeci da će ga žuti aktivirati, a crveni neće, a zatim im je pokazala jednu nepravilnost. Vidjet ćete da će ovaj dječačić proći pet hipoteza unutar dvije minute.

(Videozapis) Dječak: A ovako? Isto kao i s druge strane.

Alison Gopnik: Prva hipoteza upravo se pokazala netočnom.

(Smijeh)

Dječak: Ova se upalila, a ova nije.

AG: Pripremio je svoju bilježnicu za eksperimente.

Dječak: Kako se ova upali? (Smijeh) Ne znam.

AG: Svaki će znanstvenik prepoznati ovaj izraz očaja.

(Smijeh)

Dječak: O, to je zato što mora biti kao ova, a ova mora biti kao ova.

AG: OK, druga hipoteza.

Dečko: Eto zašto. Oh.

(Smijeh)

AG: A sada sljedeća ideja. Rekao je eksperimentatorici da učini ovo, da ga pokuša staviti na drugi. Ni to nije upalilo.

Dječak: O, zato što svjetlo ide samo do ovdje, a ne do ovdje. Dno ove kutije ima struju unutra, ali ova nema struju.

AG: OK, to je četvrta hipoteza.

Dječak: Pali se. Znači kada staviš četiri. Staviš četiri na ovu da se upali i dva na ovu da se upali.

AG: OK, eto i pete hipoteze.

To je posebno -- posebno simpatičan i rječit dječačić, no Cristine je otkrila da je to zapravo prilično tipično. Ako pogledate način na koji se djeca igraju, kada ih pitate da nešto objasne, oni zapravo izvode niz eksperimenata. To je zapravo tipično za četverogodišnjake.

No, kako je to biti ovakvo stvorenje? Kako je to biti jedan od ovih bistrih leptirića koji mogu ispitati pet hipoteza u dvije minute? Ako se vratimo onim psiholozima i filozofima, mnogo ih je reklo da su bebe i mala djeca jedva svjesna ako uopće i jesu svjesna. Mislim da je točno upravo suprotno. Mislim da su bebe i djeca zapravo svjesnija nego mi kao odrasli. Evo što znamo o tome kako funkcionira svjesnost odraslih. Pažnja i svijest odraslih izgleda poput snopa svjetlosti. Kod odraslih se događa da odlučuju je li nešto relevantno ili važno i trebaju li na to obratiti pažnju. Naša svijest o toj stvari koju pratimo postaje blještava i jasna a sve ostalo postaje tamno. Čak i znamo nešto o načinu na koji mozak to radi.

Kada na nešto obratimo pozornost prefrontalni korteks, neka vrsta izvršnog dijela mozga, šalje signal koji maleni dio mozga čini znatno fleksibilnijim gipkijim, sposobnijim za učenje, a gasi aktivnost u ostalim dijelovima mozga. Naša je pažnja veoma usredotočena, usmjerena na ostvarenje cilja. Ako pogledamo bebe i malu djecu vidjet ćemo nešto veoma različito. Mislim da bebe i mala djeca prije imaju nešto poput lanterne svjesnosti nego usmjerenog snopa. Bebe i mala djeca nisu dobra u usredotočavanju samo na jednu stvar. No veoma su dobre u primanju mnoštva informacija iz raznih izvora istovremeno. Ako pogledate njihove mozgove, vidjet ćete da su prepuni neurotransmitera koji su dobri u poticanju učenja i prilagodljivosti a inhibitorni se dijelovi nisu još pojavili. Kada kažemo da bebe i mala djeca nisu dobra u obraćanju pozornosti zapravo mislimo da nisu dobra u neobraćanju pozornosti. Nisu dobra u odbacivanju svih zanimljivih stvari koje bi im nešto mogle otkriti i usredotočavanju na jednu stvar koja je bitna. To je vrsta pozornosti, vrsta svjesnosti, koju možemo očekivati od tih leptirića koji su stvoreni da bi učili.

Ako želimo razmisliti o načinu na koji mi kao odrasli možemo dobiti malo dječje svjesnosti, mislim da je najbolje razmisliti o slučajevima kada smo u novoj situaciji u kojoj se nikad prije nismo našli -- kada se zaljubimo u nekoga novoga, ili kada smo prvi put u novom gradu. Tada se naša svjesnost ne skuplja, ona se širi pa se tri dana u Parizu čine punija svjesnosti i iskustava nego svi mjeseci u kojima kao zombi hodamo, govorimo i idemo na sastanke u svome gradu. Usput, ta kava, ta izvrsna kava koju ste popili dolje, zapravo oponaša učinak dječjih neurotransmitera. Kako je to biti beba? Kao da ste zaljubljeni dok ste prvi put u Parizu nakon što ste popili tri dupla espressa. (Smijeh) To je fantastično stanje, no moglo bi se dogoditi da se probudite u suzama u tri sata ujutro.

(Smijeh)

Nije loše biti odrasla osoba. Ne želim reći previše o tome kako su bebe divne. Nije loše biti odrastao. Sami možemo vezati vezice na cipelama i prelaziti cestu. Ima smisla to što ulažemo mnogo truda da bismo naučili bebe da misle kao odrasli. No ako želimo biti poput tih leptirića, biti otvoreni za nove ideje, spremni na učenje, maštu, kreativnost, inovacije, barem dio vremena trebali bismo poticati odrasle da počnu razmišljati više kao djeca.

(Pljesak)