Alex Tabarrok o tome kako ideje poništavaju krize

Prva polovica dvadesetog stoljeća je bila katastrofalna za ljudsku civilizaciju, prava kataklizma. Imali smo Prvi svjetski rat, pa Veliku depresiju, Drugi svjetski rat, i uspon komunističkih država. Svaki od ovih događaja je podijelio svijet, otuđio ga, i razdvojio. Ljudi su podigli zidove, političke zidove, trgovinske zidove, transportacijske zidove, komunikacijske zidove, željezne zavjese, koje su dijelile ljude i nacije.

Tek smo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća polako počeli izlaziti iz ovog ponora. Trgovinski zidovi su počeli padati. Evo nekoliko podataka o carinama: počele su sa 40 posto i spustile se na manje od 5 posto. Globalizirali smo svijet. Što to znači? Znači da smo proširili suradnju preko granica između nacija. Učinili smo svijet združenijim. Transportacijski zidovi su pali. U 1950. godini tipični brod je nosio 5,000 do 10,000 tona dobara. Danas nosač kontejnera može prenijeti 150,000 tona. Može imati manju posadu i istovartiti se brže nego ikada prije. Komunikacijski zidovi - ne moram vam pričati o Internetu, su pali. I naravno željezne zavjese - politički zidovi su pali.

Sve ovo je imalo golem utjecaj na svijet. Trgovina je porasla. Evo malo podataka. U 1990. godini izvoz Kine u SAD bio je 15 milijardi dolara. Do 2007. preko 300 milijardi dolara. I možda najznačajnije, početkom dvadeset i prvog stoljeća, zapravo, prvi puta u modernoj povijesti, rast se proširio na gotovo cijeli svijet. Kina, već sam ju spomenuo, počevši u 1978. godini negdje oko smrti Maoa -- rast: deset posto godišnje. Godinom za godinu, posve nevjerojatno! Nikada prije u ljudskoj povijesti nije se toliko ljudi podiglo iz siromaštva kao što se to dogodilo u Kini. Kina je, sama po sebi, najveći svjetski program borbe protiv siromaštva tijekom poslijednjih trideset godina. Indija je krenula malo kasnije, ali je 1990. godine započela ogroman rast. Primanja u to vrijeme: manje od 1,000 dolara godišnje. Tijekom slijedećih 18 godina su se gotovo utrostručila. To je rast od šest posto godišnje. Apsolutno nevjerojatno. Afrika, Podsaharsha Afrika, bila je dio svijeta u kojem se rast najmanje primio. Možemo vidjeti tragediju Afrike u prvih nekoliko stupaca ovdje. Rast je bio negativan. Ljudi su zapravo bili siromašniji od svojih roditelja. I ponekad čak siromašniji od svojih djedova. Ali pri kraju dvadesetog stoljeća, početkom dvadeset i prvog stoljeća, vidjeli smo rast u Africi. I mislim da, kao što ćete vidjeti, ima razloga optimizmu. Jer mislim da će najbolje tek doći. Zašto?

Na rubu napredka danas upravo nove ideje potiču rast. Pod time mislim na proizvode za koje su troškovi istraživanja i razvoja iznimno visoki, no proizvodni troškovi su niski. Više nego ikada prije, ovakve ideje potiču rast na samom rubu tehnološkog razvoja. Ideje imaju jedno zapanjujuće svojstvo. Mislim da je Thomas Jefferson ovo vrlo dobro izrazio. Rekao je: "Onaj tko od mene dobije ideju, prima znanje bez da smanjuje moje. Kao što onaj tko upali svijeću kraj mene prima svijetlo bez da mene zamračuje." Ili, postavivši to malo drugačije, jabuka nahrani čovjeka, ali ideja može nahraniti svijet. Ovo nije novo. Zapravo, ništa novo za sudionike TED-a. To je praktički model rada TED-a. Novost je u tome što viša funkcija koju ideje imaju može poticati rast više nego ikada prije. To je razlog zašto su trgovina i globalizacija važnije i snažnije nego ikada prije, i povećati će rast više nego ikada.

Kao objašnjenje zašto je to tako, postaviti ću pitanje. Zamislimo dvije bolesti. Jedna rijetka, a druga česta. Ako se ne liječe, obje su jednako teške. Kada biste morali birati, koju biste radije imali? Čestu ili rijetku bolest? Čestu, čestu. I to je posve u redu. Zašto? Jer postoji više lijekova za liječenje čestih bolesti nego za liječenje rijetkih. Razlog tome su vanjski poticaji. Jednako je skupo proizvesti novi lijek bez obzira da li on liječi 1,000 ljudi, 100,000 osoba ili milijun. Ali dobit je puno veća ako je lijek potreban milijunu ljudi. Tako da su i poticaji mnogo veći za proizvodnju lijekova koji liječe veći broj ljudi. Drugačije rečeno, veća tržišta spašavaju živote. U ovom slučaju nevolja stvarno traži društvo.

Zamislite sada slijedeće: kada bi Kina i Indija bila bogate kao SAD danas, tržište lijekova za rak bi bilo osam puta veće nego što je sada. Još nismo došli do te faze, ali polako se ostvaruje. Kako ostale države postaju bogatije tako će se potražnja za farmaceutskim preparatima silno povećati. A to znači povećanje poticaja za provedbu istraživanja i razvoja, što je na kraju bolje za sve. Veća tržišta povećavaju poticaje za izvedbom svih vrsta ideja. Bez obzira radi li se o softveru, računalnom čipu, ili novom dizajnu. Za one u publici koji dolaze iz Hollywooda, to čak objašnjava zašto akcijski filmovi imaju veće budžete od komedija. To je zato što je lakše prevesti akcijske filmove na druge jezike i druge kulture. Pa je tržište tih filmova veće. Ljudi su voljni više uložiti, i budžeti su veći.

U redu. Pa, ako veća tržišta povećavaju poticaje za ostvarivanjem novih ideja, kako možemo maksimizirati te poticaje? Tako da napravimo jedno, zajedničko svjetsko tržište, da globaliziramo svijet. Volim to ovako reći: jedna ideja, a ideje su zato da se dijele, jedna ideja može poslužiti jednom svijetu, jednom tržištu. Jedna ideja, jedan svijet, jedno tržište. Kako bismo inače stvarali nove ideje? Evo jednog načina. Globalizirajte, trgujte. Na koji još način bismo stvarali nove ideje? Uz više ljudi koji ideje stvaraju. Ljudi koji stvaraju ideje dolaze iz svih područja. Umjetnici i inovatori, puno ljudi koje ste vidjeli na ovoj pozornici. Usredotočiti ću se na znanstvenike i inženjere jer imam podatke o njima, a ja volim podatke.

Danas su manje od 1/10 jednog postotka populacije na svijetu znanstvenici i inženjeri. (smijeh) Sjedinjene američke države su bile vodeće u idejama. Veliki postotak ovih ljudi boravi u SAD-u. Ali SAD gubi vodstvo u idejama. I jako sam zahvalan zbog toga. To je dobra stvar. Sreća je što gubimo vodstvo jer su predugo SAD i mali broj drugih razvijenih država nosili cijeli teret istraživanja i razvoja. Ali razmislite o slijedećem: kad bi cijeli svijet bio bogat kao što su SAD danas bilo bi više nego pet puta više znanstvenika i inženjera koji pridonose idejama što koriste svima, dijeleći ih uzajamno. Mislim na velikog Indijskog matematičara, Ramanujana. Koliko Ramanujana živi danas u Indiji radeći na poljima i jedva preživljavajući, kada bi mogli nahraniti idejama cijeli svijet? Još nismo stigli do toga. Ali će se dogoditi već u ovom stoljeću. Ovo je prava tragedija prošlog stoljeća: razmišljate li o populaciji svijeta kao o golemom računalu, procesoru sa puno paralelnih jezgri, onda je velika tragedija što su većina naših jezgri bile ugašene. Ali u ovom stoljeću se uključuje Kina. Indija se uključuje. Afrika se uključuje. Vidjeti ćemo Einsteina iz Afrike u ovom stoljeću.

Evo još malo podataka, za Kinu. Do 1996.-te, bilo je manje od jednog milijuna novih studenata u sveučilištima u Kini godišnje. U 2006. godini - preko pet milijuna. Razmislite što to znači. Svima će biti bolje kad se još jedna zemlja obogati. Ne bismo se smjeli bojati toga da druge zemlje postaju bogate. To je nešto što trebamo prigrliti -- bogata Kina, bogata Indija, bogata Aftika. Trebamo veću potražnju za idejama, to su ona velika tržišta o kojima sam pričao, i veći izvor ideja za svijet. Sada vidite neke od razloga zašto sam optimističan. Globalizacija povećava potražnju za idejama, poticaje za stvaranje novih ideja. Ulaganja u edukaciju povećaju njihov dotok.

Zapravo, pogledate li povijest svijeta vidite razloge za optimizam. Od početaka čovječanstva do godine 1500. nema ekonomskog rasta, ništa. Od 1500. do 1800. godine tek samo malo ekonomskog rasta. Ali manje u sto godina nego što bismo očekivali danas u jednoj. U 1900.-tima možda jedan posto. Dvadeseto stoljeće malo više od dva posto. Dvadeset i prvo stoljeće bi lako moglo ostvariti 3.3 ili više posto. Čak i na toj razini rasta do 2100. godine će BDP po glavi u prosijeku u cijelom svijetu biti 200,000 dolara. To nije BDP u SAD-u. On će premašiti milijun. Ali svjetski BTP po glavi - 200,000 dolara. To nije tako daleko. Mi to nećemo doživjeti. Ali naši unuci vjerojatno hoće. I rekao bih da mislim da je to sasvim skromno predviđanje. U terminima Kurzweila, to je pomalo depresivno. U terminima Kurzweila, ja sam kao Eeyore ekonomskog rasta [n.p. pesimističan] (smijeh)

U redu. Što s problemima? Što ako nas pogodi velika depresija? Pogledajmo. Da vidimo što se zbivalo tijekom Velike depresije. Ovdje je BDP po glavi Od 1900. do 1929. godine. Zamislimo da ste ekonomist i tijekom 1929. godine pokušavate predvidjeti budući rast SAD-a, ne znajući da će ekonomija uskoro propasti. Bez znanja da ćemo ući u najveću ekonomsku katastrofu dvadesetog stoljeća. Što biste predvidjeli, bez da to znate? Ako ste bazirali predviđanja i svoju prognozu na godinama 1900. do 1929. onda biste predvidjeli ovako nešto. Ako biste bili malo optimističniji, recimo, temeljeno na moćnim 20-tima, rekli biste ovako. A što se u stvari dogodilo? Strmoglavili smo se, ali smo se i oporavili. Zapravo, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća rast je bio veći od bilo čega što ste mogli predvidjeti na temelju prve polovice dvadesetog stoljeća. Rast može isprati sve što se dogodi u velikoj depresiji.

U redu. Što još? Nafta, nafta. To je bila velika tema. Kada sam pisao bilješke, cijena nafte iznosila je 140 dolara po barelu. I ljudi su postavljali pitanja. Govorili su, "Konzumira li Kina naš luksuz?" (smijeh) I tu ima neke istine u smislu da imamo ograničene resurse. A povećani rast će povećati potražnju za njima. Ali mislim da ne moram govoriti ovoj publici kako viša cijena nafte nije nužno loša stvar. Štoviše, kao što svi znaju, zapravo je bitna energija, a ne nafta sama po sebi. Više cijene nafte znače veći poticaj za ulaganje u istraživanje i razvoj energije. Jasno to možete vidjeti u ovim podacima. Kako se povećava cijena nafte, broj patenata za energiju raste. Svijet je sada puno bolje opremljen da prevlada povećanja u cijeni nafte nego što je bio ranije, zbog svega ovog što sam ispričao. Jedna ideja, jedan svijet, jedno tržište.

Tako da sam optimističan sve dok uvažavamo ove dvije ideje: da nastavimo globalizirati svjetska tržišta, nastavljamo povećavati suradnju preko granica država, i nastavimo ulagati u obrazovanje. SAD danas ima posebno važnu ulogu u svemu ovome -- da održimo svoj obrazovni sustav globaliziranim da držimo vlastiti obrazovni sustav otvorenim za studente iz cijeloga svijeta -- jer je naš obrazovni sustav poput svijeće kojoj prilaze strani studenti da upale svoje. Sjetite se sada što je rekao Jefferson. Rekao je: "Kada dođu i upale svoje svijeće kod naše, oni dobivaju svjetlo, a mi nismo ništa manje osvjetljeni." Ali Jefferson nije bio sasvim u pravu, je li? Jer istina je, da kada upale svoje svijeće do naše, svima postaje dostupno duplo više svjetlosti. Tako da je moj pogled optimističan. Širite ideje. Širite svjetlo. Hvala vam. (pljesak)