Alex Steffen: Djeljiva budućnost gradova

Klimatske su promjene ozbiljna tema koja postaje sve ozbiljnija jer počinjemo shvaćati da moramo učiniti više nego što činimo. Zapravo, počinjemo shvaćati da bi oni od nas koji žive u razvijenom svijetu trebali nastojati otkloniti emisije štetnih plinova. O tome se, blago rečeno, trenutno ne raspravlja. I pomalo nas zaprepasti kada otvorimo oči pred današnjom situacijom i opsegom problema s kojima smo suočeni. Kada se tako golemi problemi nađu pred nama, obično tražimo jednostavna rješenja. Mislim da to radimo i s klimatskim promjenama. Pitamo se odakle emisije plinova dolaze -- dolaze iz ispušnih cijevi, dimnjaka i tako dalje, i kažemo, u redu, problem je u tome što dolaze iz fosilnih goriva koje koristimo, dakle, rješenje mora biti zamjena fosilnih goriva čistim izvorima energije. I dok nam, naravno, treba čista energija, naglasio bih da je moguće da se bavljenjem klimatskim promjenama kao problemom stvaranja čiste energije, zapravo udaljavamo od rješenja.

Razlog tome je to što živimo na planetu koji se ubrzano urbanizira. To nam ne bi trebala biti novost. Ipak, ponekad je teško imati u vidu razmjere urbanizacije. Do polovice ovog stoljeća, oko osam milijardi ljudi, možda i više, živjet će u gradovima ili na dan udaljenosti. Bit ćemo iznimno urbana vrsta. Da bismo osigurali vrstu energije koja će biti potrebna za osam milijardi ljudi u gradovima koji bar donekle nalikuju gradovima u kakvima danas živimo mi na sjevernoj hemisferi, morali bismo proizvesti potpuno zapanjujuću količinu energije. Moguće je da nismo čak ni u mogućnosti proizvesti toliko čiste energije. Ako ozbiljno govorimo o suočavanju s klimatskim promjenama na planetu koji se urbanizira, rješenje moramo potražiti negdje drugdje.

To nam je rješenje možda bliže nego što mislimo. Jer svi gradovi koje gradimo prilike su. Svaki grad u velikoj mjeri određuje količinu energije koju troše njegovi stanovnici. Mislimo da korištenje energije ovisi o ponašanju -- ja odlučujem hoću li uključiti ovaj prekidač -- no zapravo, goleme količine naše potrošnje energije predodređeno je vrstom zajednice i grada u kojemu živimo. Danas vam neću pokazati mnogo grafikona, ali ako na trenutak obratite pažnju na ovaj, reći će nam mnoge stvari koje trebamo znati -- a to je, pojednostavljeno, da ako, na primjer, uzmemo u obzir prijevoz, bitnu stavku u emisiji štetnih plinova, postoji izravna veza između napučenosti grada i količine ispušnih plinova koje njegovi stanovnici ispuštaju u zrak. A povezanost je naravno ta da napučenija naselja imaju nižu razinu emisije -- što uopće nije teško razumjeti, ako malo razmislite.

Zapravo, u svojim životima zamjenjujemo pristup stvarima koje želimo. Izađemo van, uskočimo u automobil i vozimo se od jednog mjesta do drugog. Zapravo koristimo mobilnost da bismo pristupili onome što trebamo. Ali kada živimo u napučenijem prostoru, najednom shvaćamo, naravno, da su stvari koje trebamo blizu. A budući da je najodrživiji put onaj na koji ne moramo ni krenuti, odjednom naši životi u trenu postaju održiviji. Naravno da je moguće povećati gustoću zajednica oko nas.

Ponegdje se to čini izgradnjom novih eko područja, razvojem cijelih novih održivih četvrti, što je lijepo ako to možete postići. No većinu vremena, ono o čemu govorimo je zapravo prekrajanje urbanog materijala koji već imamo. Govorimo o stvarima poput unutarnjeg razvoja: iznenadne male promjene na mjestima gdje se građevine nalaze, mjestima razvoja. Urbana obnova: stvaranje raznih vrsta prostora i namjena na mjestima koja već postoje. Sve više shvaćamo da nije potrebno povećati gustoću cijeloga grada. Potrebno je postići prosječnu gustoću koja raste do razine na kojoj ne vozimo toliko i tako dalje. A to je moguće postići znatnim povećanjem gustoće izgrađenosti na određenim mjestima. Možete to usporediti sa šatorskim šipkama koje zapravo povećavaju gustoću cijelog grada.

Shvaćamo da kada to činimo možemo imati nekoliko mjesta iznimne gustoće unutar šireg materijala naselja koja su možda malo ugodnija i postižu jednake rezultate. Možemo pronaći mjesta koja su veoma, veoma gusta no ne odustaju od automobila. Istina je da, sve u svemu, ono što dobijemo kada imamo mnoštvo ljudi u pravim uvjetima je efekt praga, pri čemu ljudi prestaju toliko voziti, a sve više ljudi, ako su okruženi mjestima zbog kojih se osjećaju kao kod kuće, u potpunosti odustaju od vožnje. Dolazi do goleme uštede energije. Jer ono što izlazi iz ispušnih cijevi samo je početak priče o ispušnim plinovima iz automobila. Imamo proizvodnju automobila, odlaganje automobila, parkirna mjesta, autoceste i tako dalje. Kada se uspijete riješiti svega toga jer ih netko uopće ne koristi, shvatit ćete da zapravo možete smanjiti emisije ispušnih plinova čak za 90 posto.

I ljudi to prihvaćaju. Diljem svijeta svjedočimo tome da sve više ljudi prihvaća hodalački način života. Ljudi govore da se radi o prelasku s ideje o domu iz snova na susjedstvo iz snova. A kada tome dodate sveprisutnu komunikaciju koja se pojavljuje, ono što dobijete je zapravo još više pristupa raširenog u prostoru. Pristup prijevozu dio je toga. Ovo je karta Mapnificent koja mi u ovom slučaju pokazuje koliko daleko mogu stići od svoje kuće za 30 minuta pomoću javnog prijevoza. Drugi dio je pješačenje. Još nije usavršen. Ovo su Googleove Walking Maps. Pitao sam kako proći stazu Greater Ridgeway i rekao mi je da idem preko Guernseya. Ipak me upozorio da taj put možda nema nogostupe i pješačke staze. (Smijeh) No tehnologije napreduju i na neki način počinjemo iskorištavati takvu navigaciju. Kao što smo ranije čuli također učimo kako staviti informacije na nijeme predmete. Predmete koje nemaju nikakve žice u sebi, učimo kako u njih uključiti notacijske i navigacijske sustave.

Ono što otkrivamo pomoću toga je da ono što smo mislili da je najvažnije pri proizvodnji i potrošnji, odnosno imati hrpu stvari zapravo nije najbolji način života u napučenim prostorima. Otkrili smo da je ono što želimo pristup velikim količinama stvari. Moj omiljeni primjer je bušilica. Tko ovdje posjeduje kućnu električnu bušilicu? OK. Ja također. Prosječna bušilica koristi se između šest i 20 minuta u čitavom radnom vijeku ovisno o tome koga pitate. I tako mi kupujemo te bušilice čiji potencijalni kapacitet iznosi na tisuće sati bušenja, upotrijebimo ih koji put za bušenje rupe u zidu i pustimo ih da stoje. Naši gradovi, rekao bih, rezerve su tih suvišnih kapaciteta. Mogli bismo se potruditi i pronaći nove načine korištenja tih kapaciteta -- kao što je kuhanje ili izrada skulptura od leda čak i mafijaški napad -- ono što ćemo vjerojatno otkriti je da je pretvaranje tih proizvoda u usluge kojima imamo pristup kada to želimo znatno pametnija mogućnost.

Zapravo se sam prostor pretvara u uslugu. Otkrivamo da ljudi mogu dijeliti isti prostor, raditi svašta s praznim prostorom. Zgrade se pretvaraju u skupine usluga. Imamo nove projekte pomoću kojih možemo mehaničke stvari na koje smo trošili energiju -- poput grijanja, hlađenja itd. -- pretvoriti u stvari na koje ne želimo trošiti energiju. Tako osvjetljavamo zgrade prirodnim svjetlom. Hladimo ih strujanjem zraka. Grijemo ih sunčevom energijom. Zapravo kada koristimo te stvari, otkrili smo da se u nekim slučajevima uporaba energije u zgradi može smanjiti za čak 90 posto. To nas dovodi do još jednog efekta praga koji zovem odbacivanje peći. Što je, pojednostavljeno, ako postoji zgrada koju nije potrebno grijati pomoću peći, unaprijed ćete uštediti veliku količinu novca. Zapravo postaje jeftinije graditi takve zgrade nego alternative.

Kada razmislimo o mogućnosti smanjenja uporabe proizvoda, rezanja korištenja prijevoza, rezanja potrošnje energije u domu, sve je to divno, no ipak ima svoje posljedice. Ako zaista želimo postati pravi održivi gradovi moramo razmišljati malo drukčije. Ovo je jedan od načina. Ovo je Vancouverova propaganda o tome koliko su zelen grad. I zasigurno je mnogo ljudi ozbiljno shvatilo ideju da održivi grad treba biti prekriven zelenilom. Ovo su vizije kakve imamo. Ovo su vizije kakve imamo. Ovo su vizije kakve imamo.

Sve su to dobri projekti, no zapravo im je promakla temeljna činjenica da se ne radi o lišću iznad, nego o sustavima ispod. Skupljaju li, na primjer, kišnicu kako bismo smanjili uporabu vode? Voda je energetski snažna. Uključuju li možda zelenu infrastrukturu da bismo mogli uzeti kišnicu i vodu koju ispuštamo iz svojih domova, očistiti je i filtrirati za navodnjavanje urbanog zelenila? Povezuju li nas ponovno s ekosustavima oko nas tako da nas povezuju s rijekama i omogućuju obnavljanje? Omogućuju li oprašivanje, putove za oprašivače kako bi se pčele i leptiri mogli vratiti u naše gradove? Uzimaju li uopće sam otpad od naše hrane, vlakana i tako dalje, i vraćaju ih zemlji i odvajaju ugljik -- uzimaju ugljik iz zraka u postupku iskorištavanja gradova?

Priznao bih vam da su sve te stvari ne samo moguće, nego se već rade što je stvarno dobra stvar. U ovom trenutku naše gospodarstvo općenito funkcionira kako je rekao Paul Hawken: "ukradite budućnost, prodajte je u sadašnjosti i nazovite je BDP". Ako dodatnih osam milijardi ili sedam milijardi ili čak šest milijardi ljudi živi na planetu na kojemu njihovi gradovi kradu budućnost ubrzo će nam ponestati te budućnosti. No ako počnemo drukčije razmišljati mislim da zapravo možemo imati gradove ne samo bez emisije štetnih plinova, no također s beskrajnim mogućnostima.

Puno vam hvala.

(Pljesak)