Alberto Cairo: Nema ostataka čovjeka

Bio sam u Afganistanu 21 godinu. Radim za Crveni križ kao fizioterapeut. Posao mi je raditi ruke i noge -- pa, to nije u potpunosti točno. Činimo više od toga. Pacijentima pružamo, hendikepiranim Afganistancima, najprije fizičku rehabilitaciju a onda i društvenu reintegraciju. Veoma logičan plan, ali nije uvijek bilo tako. Mnogo godina, pružali smo im samo umjetne udove. Bilo je potrebno previše godina da bi program postao ono što je sad.

Danas, htio bih vam reći priču, priču o velikoj promjeni, priču ljudi koji su omogućili ovu promjenu. Stigao sam u Afganistan 1990. godine da bih radio u bolnici za ratne žrtve. I onda, ne samo ratne žrtve, već bilo koju vrstu pacijenata. Također sam radio u ortopedskom centru, kako ga zovemo. Ovo je mjesto gdje radimo noge. U to vrijeme našao sam se u neobičnoj situaciji. Nisam se baš osjećao spremnim za taj posao. Bilo je toliko toga za naučiti. Bilo je toliko mnogo novih stvari. Ali, to je bio sjajan posao. No, čim su borbe postale intenzivnije, fizička rehabilitacija je bila prekinuta. Bilo je toliko mnogo stvari za učiniti. Tako je ortopedski centar bio zatvoren jer fizička rehabilitacija nije bila smatrana prioritetom. Bio je to čudan osjećaj. Svejedno, znate, svaki put kad držim ovaj govor -- ovo nije prvi put -- ali je osjećaj. To je nešto što dolazi iz prošlosti. Prošla je 21 godina, no još uvijek su tamo.

Svejedno, 1992. godine, Mudžahedini su preuzeli cijeli Afganistan. I ortopedski centar je bio zatvoren. Bilo mi je dodijeljeno da radim s beskućnicima, s protjeranim ljudima. Ali, jednog dana, nešto se dogodilo. Vraćao sam se s velike distribucije hrane u džamiji gdje su se deseci i deseci ljudi naselili u groznim uvjetima. Htio sam ići kući. Vozio sam. Znate, kad nešto želite zaboraviti, ne želite vidjeti stvari, nego samo želite otići u svoju sobu, zaključati se unutra i reći: "Bilo je dosta." Bomba je pala nedaleko mog auta -- pa, dovoljno daleko, ali velika buka. I svi su nestali s ulice. Auti su isto nestali. Sagnuo sam se. I samo je jedna figura ostala na sredini ceste. Bio je to čovjek u kolicima koji se očajnički pokušavao maknuti.

Sad, ja nisam posebno hrabra osoba, moram to priznati, ali nisam ga mogao samo ignorirati. Tako sam zaustavio auto i pošao pomoći. Čovjek je bio bez nogu i sa samo jednom rukom. Iza njega je bilo dijete, njegov sin, crven u licu od napora da gurne oca. Tako sam ga odveo na sigurnije mjesto. I pitam: "Što činite vani na ulici u ovakvoj situaciji?" "Radim," odgovorio je. Pitao sam se, kakav posao? I onda sam pitao još gluplje pitanje: "Zašto nemate proteze? Zašto nemate umjetne noge?" I odgovorio je: "Crveni križ se zatvorio." Pa, bez razmišljanja sam mu rekao: "Dođite sutra. Naći ćemo vam par nogu." Čovjek, ime mu je bilo Mahmoud, i dijete, čije je ime bilo Rafi, su otišli. I onda sam rekao: "O, Bože. Što sam to upravo rekao?" Centar je zatvoren, nema osoblja. Možda su aparati slomljeni. Tko će mu napraviti noge?" Tako sam se nadao da neće doći. Ovo su ulice Kabula u onim danima. Pa sam rekao: "Dat ću mu nešto novca."

I sljedeći dan, otišao sam u ortopedski centar. Razgovarao sam s portirom. Bio sam mu spreman reći, "Slušajte, ako netko takav i takav sutra dođe, molim vas da mu rečete da je bila pogreška. Ništa se ne može učiniti. Dajte mu nešto novca." Ali Mahmoud i njegov sin su već bili tamo. I nisu bili sami. Bilo je 15, možda i 20, ljudi poput njega koji su čekali. I bilo je i dijela osoblja. Među njima je bio i čovjek, moja desna ruka, Najmuddin. I portir mi je rekao, "Dolaze svaki dan da vide je li centar otvoren." Rekao sam: "Ne. Moramo ići. Ne možemo tu ostati." Bombardirali su -- ne jako blizu -- ali mogli ste čuti buku bombi. Pa, "Ne možemo ostati ovdje, opasno je. Ovo nije prioritet." Ali Najmuddin mi je rekao: "A slušajte, tu smo." Možemo barem početi popravljati proteze, slomljene proteze ljudi i možda pokušati napraviti nešto za ljude poput Mahmouda." Rekao sam: "Molim te, ne. Ne možemo to napraviti. Stvarno je opasno. Moramo činiti druge stvari." Ali inzistirali su. Kad imate 20 ljudi pred vama, koji vas gledaju i vi ste onaj koji mora odlučiti ...

Tako smo počeli obavljati neke popravke. I jedan od fizioterapeuta je javio da Mahmoudu možemo dati nogu, ali ne odmah. Noge su mu bile nateknute i koljena ukočena, tako da je trebao dugu pripremu. Vjerujte mi, bio sam zabrinut jer sam kršio pravila. Činio sam nešto što nisam smio. Na večer, otišao sam razgovarati sa šefovima u sjedištu, i rekao sam im -- lagao sam -- rekao sam: "Slušajte, počet ćemo s nekoliko sati na dan, samo nekoliko popravaka." Možda su neki od njih sad tu.

(Smijeh)

Tako smo počeli. Radio sam, svaki dan sam išao na posao za beskućnike. I Najmuddin je ostajao tamo, čineći sve i izvještavajući o pacijentima. Govorio mi je: "Pacijenti dolaze." Znali smo da puno više pacijenata nije moglo doći, vjerojatno spriječeni borbama. Ali ljudi su dolazili. I Mahmoud je dolazio svaki dan. I polako, polako tjedan za tjednom noge su mu se poboljšavale. Batrljak ili gipsana proteza se napravila, i počeo je pravu fizičku rehabilitaciju. Dolazio je svaki dan, prelazeći prve linije. Nekoliko sam puta prešao liniju točno na mjestu gdje su Mahmoud i njegov sin prelazili. Kažem vam, bilo je tako zlokobno da sam bio zaprepašten što je mogao to činiti svaki dan.

Ali, konačno, veliki dan je stigao. Mahmouda smo trebali otpustiti s novim nogama. Bio je travanj, sjećam se, predivan dan. Travanj u Kabulu je predivan, pun ruža, pun cvijeća. Jednostavno nismo mogli ostati unutra, sa svim ovim vrećama pijeska na prozorima. Veoma tužno, mračno. Tako smo odabrali maleno mjesto u vrtu. I Mahmoud je stavio svoje proteze, drugi pacijenti su činili isto, i počeli su vježbati posljednji put prije otpuštanja.

Odjednom, počeli su se boriti. Dvije grupe Mudžahedina su se počele boriti. Mogli smo čuti u zraku kako meci prolaze. Tako smo otrčali, svi mi, prema skloništu. Mahmoud je zgrabio sina, ja sam zgrabio nekog drugog. Svi su grabili nešto. I trčali smo. Znate, 50 metara može biti jako dugo ako sto potpuno izloženi, ali uspjeli smo stići u sklonište. Unutra, svi smo jako disali, sjeo sam na tren i čuo Rafija kako govori ocu, "Oče, možeš trčati brže od mene." (Smijeh) I Mahmoud: "Naravno da mogu. Mogu trčati, i ti sad možeš ići u školu. Ne trebaš ostajati sa mnom cijeli dan gurajući moja kolica." Kasnije, odveli smo ih kući. Nikad neću zaboraviti kako su Mahmoud i sin hodali zajedno gurajući prazna kolica. I onda sam razumio, fizička rehabilitacija jest bila prioritet. Dostojanstvo ne može čekati bolja vremena.

Od toga dana, nikad nismo zatvorili čak ni na dan. Dobro, ponekad smo morali stati na nekoliko sati, ali nikad, nikad više nismo zatvorili. Sreo sam Mahmouda godinu dana kasnije. Bio je u dobrom stanju -- malo mršaviji. Morao je promijeniti proteze -- novi par proteza. Pitao sam ga za sina. Rekao mi je: "U školi je. Prilično mu dobro ide." Shvatio sam da mi je htio reći nešto. Pa sam pitao: "Što je to?" Znojio se. Očito mu je bilo neugodno. Stajao je ispred mene, sagnute glave. Rekao je: "Naučili ste me hodati. Puno vam hvala. Sad mi pomozite da više ne budem prosjak." To je bio posao. "Djeca mi rastu. Sramim se. Ne želim da ih u školi zadirkuju drugi učenici." Rekao sam: "OK." Mislio sam, koliko novca imam u džepu? Samo da mu dam nešto novca. To je bilo najlakše. Pročitao mi je misli, i rekao: "Tražim posao." I onda je dodao još nešto što nikad u životu neću zaboraviti. Rekao je: "Ja sam ostatak čovjeka, ali ako mi pomognete, spreman sam učiniti bilo što, čak i ako moram puzati po tlu." I onda je sjeo. I ja sam sjeo, sav naježen.

Bez nogu, sa samo jednom rukom, nepismen, bez vještina -- koji posao ima za njega? Najmuddin mi je rekao: "Pa imamo otvoreno mjesto u stolariji." "Što?" rekao sam, "Stani." "Pa da, moramo povećati proizvodnju stopala. Moramo zaposliti nekoga da lijepi i učvršćava podloge stopala. Moramo povećati proizvodnju." "Molim?" Nisam mogao vjerovati. I onda je rekao: "Ne, možemo prilagoditi radnu klupu, možda postaviti poseban stolac, poseban nakovanj, poseban uređaj za natezanje, i možda električni odvijač." Rekao sam: "Ma slušajte, to je ludost. I okrutno je uopće misliti o nečem ovakvom. To je proizvodna linija, i to brza. Okrutno je ponuditi mu posao ako znaš da neće uspjeti." Ali s Najmuddinom, nema rasprave. Tako je jedino što sam mogao napraviti je bila vrsta kompromisa. Samo jedan tjedan -- jedan tjedan pokušaja i niti dan više. Tjedan dana kasnije, Mahmoud je bio najbrži u proizvodnoj liniji. Rekao sam Najmuddinu: "Ovo je trik. Ne mogu vjerovati." Proizvodnja je porasla za 20%. "Ovo je trik, ovo je trik," rekao sam. I onda sam tražio provjeru. Bila je istina.

Najmuddinov komentar je bio da Mahmoud ima nešto za dokazati. Shvatio sam da sam ponovno bio u krivu. Mahmoud je izgledao viši. Sjećam se kako je sjedio iza radne klupe smiješeći se. Bio je novi čovjek, opet viši. Naravno, shvatio sam što ga je natjeralo da stane uspravno -- da, bile su to noge, hvala puno -- ali kao prvi korak, to je bilo dostojanstvo. Vratio je svoje dostojanstvo u potpunosti zahvaljujući tom poslu. Tako da naravno, shvatio sam. I onda smo započeli novu politiku -- potpuno drukčiju novu politiku. Odlučili smo zaposliti koliko god hendikepiranih koliko je bilo moguće da ih istreniramo za bilo koji mogući posao. To je postala politika "pozitivne diskriminacije", kako je sad zovemo.

I znate što? Dobro je za sve. Svi imaju koristi od toga -- oni zaposleni, naravno, zato što dobiju posao i dostojanstvo. Ali isto i za nove koji dođu. Ima ih 7.000 svake godine -- ljudi koji dođu po prvi put. I trebali biste vidjeti lica tih ljudi kad shvate da su oni koji im pomažu isti kao oni. Ponekad ih vidite, pogledaju: "O." I vidite lica. I onda se iznenađenje pretvori u nadu. I meni je lako istrenirati nekoga tko je već prošao kroz iskustvo hendikepiranosti. Uče puno brže -- motivacija, empatija koju mogu uspostaviti s pacijentom je potpuno drukčija, potpuno. Ne postoje ostaci čovjeka.

Ljudi kao Mahmoud su činitelji promjene. I kad se počnete mijenjati, ne možete prestati. Tako i zapošljavanje ljudi, da, ali smo također počeli programirati projekte mikrofinancija, obrazovanja. I kad počnete, ne možete prestati. Tako vodite strukovno obrazovanje, kućno obrazovanje za one koji ne mogu ići u školu. Fizička terapija se može voditi, ne samo u ortopedskom centru, nego i u kućama ljudi. Uvijek postoji bolji način činjenja stvari. Ovo je Najmuddin, ovaj u bijelom odijelu. Grozni Najmuddin, to je taj. Mnogo sam naučio od ljudi kao što su Najmuddin, Mahmoud, Rafi. Oni su moji učitelji.

Imam želju, ogromnu želju, da ovaj način rada, ovaj način razmišljanja, bude implementiran u drugim zemljama. Postoji mnogo zemalja u ratu kao Afganistan. Moguće je i nije teško. Sve što moramo učiniti je slušati ljude koji su tu da pomognu, da ih učinimo dijelom procesa donošenja odluka i onda, naravno, da se prilagodimo. Ovo je moja velika želja.

I nemojte misliti da su promjene u Afganistanu gotove, uopće nisu. Idemo dalje. Nedavno smo započeli program, sportski program -- košarka za ljude u kolicima. Kolica prenosimo svugdje. Imamo nekoliko timova u glavnom dijelu Afganistana. Na početku, kad mi je Anajulina rekla, "Htjeli bismo to početi," oklijevao sam. Rekao sam: "Ne," možete li zamisliti. Rekao sam: "Ne, ne, ne, ne, ne možemo." I onda sam pitao uobičajeno pitanje: "Je li to prioritet? Je li to stvarno potrebno?" Pa trebali biste me vidjeti sada. Ne propustim ni jedan jedini trening. Večer prije utakmice budem veoma nervozan. I trebali biste me vidjeti tijekom utakmice. Vičem kao pravi Talijan.

(Smijeh)

Što je sljedeće? Što će biti sljedeća promjena? Pa ne znam još, ali sam siguran da Najmuddin i njegovi prijatelji, već imaju nešto na umu.

To je bila moja priča. Puno vam hvala.

(Pljesak)