Alan Russell o regeneriranju naših tijela

Danas ću vam govoriti o nečemu što će, nadamo se, pretvoriti naše strahove u nadu. Danas, kada idemo kod liječnika, i kada uđemo u ordinaciju, postoje neke riječi koje jednostavno ne želimo čuti. To su riječi kojih se zaista bojimo. Dijabetis, rak, Parkinsonova, Alzheimerova, srčani problemi, plućni problemi. To su stvari za koje znamo da su opasne, i kod kojih možemo učiniti relativno malo.

Ono što vam želim danas pokazati je drugačiji način u tretiranju teških, iscrpljujućih bolesti te zašto je on važan. Zašto će se bez njega naš sustav možda, urušiti, ako mislite da se već nije. Što možemo danas liječiti, gdje ćemo biti sutra i koje su neke prepreke. I napravit ćemo sve to u 18 minuta, obećajem.

Želio bih početi s ovom slikom, jer ova slika na neki način pokazuje što Science Magazin misli o ovome. Ovo je broj iz 2002. koji su izdali s mnogo članaka o bioničkom čovjeku. U osnovi, to je bio broj o regenerativnoj medicini. Regenerativna medicina je izvanredno jednostavna metoda koju svatko može razumjeti. Radi se jednostavno o ubrzavanju brzine kojom se tijelo samo liječi na razinu koja nam je relevantna za postupak liječenja. Znamo kako raditi ovo na mnoge načine koji su prikazani ovdje. Znamo da ako imamo bolesni kuk, kako ga možemo zamijeniti umjetnim. To je ideja koju je Science Magazin koristio na njihovoj naslovnici.

To je potpuna suprotnost regenerativnoj medicini. To nije regenerativna medicina. Regenerativna medicina je ovo što je Business Week stavio na naslovnicu kada su, ne tako davno, radili priču o regenerativnoj medicini. Radi se o tome da, umjesto da smišljamo kako popraviti simptome uređajima, lijekovima i takvim stvarima -- vratit ću se na ovo nekoliko puta -- umjesto da činimo to, regenerirat ćemo izgubljene funkcije tijela regenerirajući funkcije organa i oštećenog tkiva. Na taj način da ste na kraju tretmana jednaki kao na početku tretmana.

Jako malo dobrih ideja -- ako se složite kako je ovo dobra ideja -- jako malo dobrih ideja su stvarno nove. Tako je i s ovom. Ako pogledamo u prošlost, Charles Lindbergh -- poznatiji po letenju avionima -- je ustvari jedan od prvih ljudi koji je, zajedno s Alexis Carrel, jednim od Nobelovaca iz Rockefellera, počeo razmišljati o mogućnosti uzgoja organa. Tako su 1937. izdali svoju knjigu u kojoj su ustvari počeli razmišljati što se može napraviti u bio-reaktorima kako bi se uzgojili čitavi organi? Od tada smo prošli dugačak put. Podijelit ću s vama dio uzbudljivog rada koji je u tijeku.

Ali prije nego što to učinim, volio bih učiniti jednu stvar, a to je podijeliti svoje nezadovoljstvo u vezi zdravstvenog sustava i njegovu potrebu sa svima vama. Jučer smo čuli mnoge govore o poboljšanju kvalitete života i smanjivanju siromaštva. U stvari o produženju očekivane životne dobi diljem svijeta. Jedan od izazova je -- što smo bogatiji to dulje živimo. I što dulje živimo, skuplje je brinuti se o našim zdravstvenim problemima kako starimo.

U stvari, radi se o bogatstvu države protiv postotka populacije starije od 65 godina. Tako možete vidjeti kako što je zemlja bogatija njezino stanovništvo je starije. Zašto je to važno? I zašto je to posebno dramatičan izazov upravo sada? Ako je prosječna dob vašeg stanovništva 30 godina tada su prosječne bolesti koje trebate liječiti možda svako toliko slomljeni gležanj, možda malo astme. Ako je prosječna dob u vašoj zemlji između 45 i 55 godina, tada se prosječna osoba suočava s dijabetesom, ranim dijabetesom, problemima sa srcem, krvožilnim bolestima. Stvarima koje je sve teže, a ujedno i mnogo skuplje liječiti.

Pogledajte samo stanovništvo SAD na ovom prikazu. Ovo je iz Sjedinjenih Američkih Država. 1930. odnos je bio 41 radnik po umirovljeniku. Znači, 41 osoba koje su u osnovi bile više manje zdrave, plaćaju za tog jednog umirovljenika koji ima ozbiljnu bolest. 2010. u SAD-u taj je odnos 2 radnika po umirovljeniku. Isti trend vidimo u svim bogatim, industrijaliziranim zemljama na svijetu. Kako uopće možemo priuštiti tretman pacijentima kada u stvarnosti starenje izgleda ovako?

Ovdje vidimo odnos godina i zdravstvenih troškova. Možete vidjeti kako negdje oko 45. godine, 40. do 45. događa nagli porast troškova. Zapravo je to prilično zanimljivo -- ako ispravno vodite istraživanje, možete vidjeti koliko vi kao individualac trošite na zdravstvenu njegu u odnosu na vašu dob. Otprilike sedam godina prije nego umrete pojavi se vrhunac troškova. Zapravo možete -- (Smijeh) -- nećemo ulaziti u to. (Smijeh)

Postoji jako malo stvari, zbilja malo stvari koje možete učiniti koje će promijeniti način tretiranja ovakvih bolesti i pružiti vam ono što bih nazvao zdravom starošću. Ja bih preporučio četiri stvari. I nijedna od njih ne uključuje osiguranje ili zakone. Te stvari samo mijenjaju onoga tko plaća. U stvari, one ne mijenjaju stvarnu cijenu liječenja.

Jedna stvar koju možete je ne liječiti. Možemo racionalizirati zdravstvenu skrb. Nećemo više govoriti o tome. Previše je deprimirajuće. Možete preventirati bolesti. Očito je kako bi puno novca trebalo biti uloženo u prevenciju.

Ali možda najzanimljivija, barem meni osobno, i najvažnija je ideja dijagnosticiranja bolesti puno ranije u razvoju i na taj način liječili bi bolest umjesto da liječimo simptome. Uzmimo, na primjer, dijabetes. Što danas činimo s dijabetesom? Dijagnosticiramo bolest uglavnom tek kada se pojave simptomi i onda liječimo simptome 10, 20, 30, 40 godina. I to nam ide sasvim dobro. Inzulin je prilično dobra terapija. Ali prije ili kasnije on prestaje djelovati i dijabetes tada vodi do pojave težih, opasnijih bolesti.

Zašto ne možemo samo ubrizgati nešto u gušteraču tako da se ona regenerira u ranom stadiju bolesti, možda čak i prije pojave samih simptoma? Možda bi to i bilo skupo u tom trenutku, ali ako bi to djelovalo, zaista bi bili u mogućnosti napraviti razliku.

Mislim kako ovaj video prilično dramatično pokazuje koncept o kojem govorim. Ovo je daždevnjak koji regenerira svoj ud. Ako daždevnjak može činiti nešto takvo, zašto ne možemo i mi? Ubrzo ću vam pokazati neke važnije stvari u vezi regeneracije djelova tijela. Ali ono o čemu govorimo u regenerativnoj medicini je kako se ovo događa u svakom organskom sustavu u tijelu, na razini samih tkiva i organa. Današnja stvarnost je da ako se razbolimo kažu vam kako će liječiti vaše simptome, te da se trebate prilagoditi na novi način života.

Rekao bih kako ćemo sutra -- a možemo raspravljati kada će to sutra biti, ali to je u doglednoj budućnosti -- govoriti o regenerativnoj rehabilitaciji. Ovdje vidite protezu za nogu, sličnu onima koje nose vojnici koji su se vratili iz Iraka... 370 vojnika se vratilo iz Iraka s amputacijom. Zamislite da umjesto toga, oni mogu regenerirati taj ud. To je luda ideja. Pokazati ću vam gdje smo danas došli u radu prema toj ideji.

Ali to je primjenjivo na sve organe. Kako to možemo ostvariti? Način da to učinimo je razviti vrstu komunikacije s tijelom. Trebamo naučiti govoriti govor tijela. I uključiti procese koje smo mogli raditi kada smo bili fetus. Ako fetus sisavca izgubi ud tijekom prvog tromjesečja trudnoće on će mu ponovo izrasti. Znači naša DNA ima mogućnost ovakvih metoda izlječenja. To je prirodan proces, ali se gubi kako starimo. Ako dijete, u dobi oko šest mjeseci, izgubi vrh prsta u nesreći, on će im ponovo izrasti. Do dobi od pet godina, oni to više neće moći.

Znači, kako bi mogli komunicirati s tijelom, moramo govoriti govor tijela. A alati kojima danas raspolažemo omogućavaju nam to. Pokazati ću vam primjer tri takva alata pomoću kojih razgovaramo s tijelom.

Prvi je stanična terapija. Očito, liječimo se u prirodnom procesu, koristeći stanice da obave najveći dio posla. Ako možemo naći prave stanice i usaditi ih u tijelo, one nas možda mogu liječiti. Drugi način su materijali. Jučer smo čuli o važnosti novih materijala. Ako možemo izmisliti, kreirati ili izvući materijale iz njihovog prirodnog okruženja, onda bi možda mogli inducirati liječenje pomoću tih materijala. Konačno, mogli bi koristiti pametne uređaje koji će preuzeti rad tijela i omogućiti mu da se izliječi.

Pokazati ću vam primjer za svaku od tih metoda, a početi ću s materijalima. Steve Badylak -- sa sveučilišta u Pittsburgu -- je prije otprilike deset godina imao nevjerovatnu ideju. Ideja je bila da tanko crijevo svinje, ako odbacite sve stanice, i ako to napravite tako da ono ostane biološki aktivno, može sadržavati sve potrebne faktore i signale koji signaliziraju tijelu da se samoliječi. On je postavio važno pitanje. Pitao se je, ako uzmem taj materijal, koji je prirodan, i koji obično potiče oporavak u tankom crijevu, i stavim ga negdje drugdje u tijelu, hoće li ono reagirati s tim specifičnim tkivom, ili će mi napraviti tanko crijevo umjesto uha?

Ne bih vam govorio ovu priču da nije zanimljiva. Slika koju ću vam pokazati -- (Smijeh) -- je "zanimljiva" slika. Ipak, za sve one među vama koji su barem malo gadljivi -- čak i ako to ne želite priznati pred vašim prijateljima -- svjetla su ugašena. Ovo bi bio dobar trenutak da spustite pogled na vaše noge, provjerite svoj Blackberry, učinite bilo što osim gledanja u ekran. (Smijeh)

Ono što ću vam pokazati je dijabetsko stopalo. I -- iako se je dobro smijati prije nego to vidimo. Ovo je stvarnost dijabetesa. Mislim kako puno puta kada čujemo o dijabetesu i dijabetskom stopalu jednostavno ne povezujemo to sa konačnim tretmanom, a to je amputacija, ako ne uspije izliječenje. Sada ću pokazati fotografiju. Neće biti na ekranu dugo. Ovo je dijabetsko stopalo. To je tragično. Tretman za ovo je amputacija. Ovo je starija gospođa. Uz dijabetes ima i rak jetre i odlučila je umrijeti s očuvanim tijelom.

Ta je gospođa, nakon godine pokušaja liječenja stopala, odlučila probati jednu tu novu terapiju koju je Steve izmislio. Ovako je rana izgledala nakon 11 tjedana. Taj je materijal sadržavao samo prirodne signale. I taj je materijal potaknuo tijelo da uključi svoje mehanizme izliječenja koji su bili isključeni.

Biti će još uznemirujućih slika, za one među vama -- reći ću vam kada možete gledati. Ovo je konj. Njega ne boli. Da ga u boli, ne bih vam pokazivao ovu sliku. Konju se razvila još jedna nosnica zbog nezgode na jahanju. Nakon samo nekoliko tjedana liječenja -- u ovom slučaju, uzimanje materijala, pretvaranja u gel, ispunjavanja tog područja i ponavljanja tretmana nekoliko puta -- konj se odlično oporavio. I da ste napravili ultrazvuk tog područja izgleda¸lo bi odlično.

Ovo je dupin kojemu je peraja ponovo učvršćena. Danas imamo oko 400,000 pacijenata diljem svijeta koji koriste taj materijal za liječenje svojih ozljeda. Je li moguće regenerirati ud? DARPA (vojna agencija za razvoj novih tehnologija) upravo je dala Steveu 15 milijuna dolara i vodstvo nad osam institucija da počne istraživati to područje.

Pokazati ću vam sliku od 15 milijuna dolara. Ovo je muškarac od 78 godina koji je izgubio vrh jagodice prsta. Sjaćate se što sam vam prije rekao o djeci kojima se to dogodi. Ovo je taj prst nakon tretmana. Ovo se događa danas. Ovo je danas medicinski važno. Postoje materijali koji mogu ovo. Postoje zakrpe.

Ali, možemo li ići još malo dalje? Možemo li, recimo, umjesto korištenja materijala, mogu li uzeti neke stanice s materijalom, ukloniti oštećeno tkivo i staviti taj biorazgradivi materijal na to mjesto? Ovdje možete vidjeti mali dio srca kako lupa u posudi. Ovo je napravio Teruo Okano iz Ženske bolnice u Tokiju. On može uzgojiti živo, kucajuće tkivo u posudi. Na kraju ohladi posudu, ona promijeni svojstva i stanice se ogule sa posude. To je fantastična stvar.

Sada bih vam pokazao regeneraciju baziranu na stanicama. Ono što ću vam pokazati su matične stanice koje se izvuku iz kuka pacijenta. Još jednom, ako ste gadljivi, ne želite ovo gledati. Ali ovo je na neki način fora. Znači, ovo je postavljenje premosnice, kao što je Al Gore imao, ali s razlikom. U ovom slučaju, na kraju operacije prijemosnice vidjeti ćete matične stanice pacijenta, koje su bile izvučene na početku, i ubrizgane direktno u srce pacijenta. A ja stojim ovdje gore jer ću vam u jednom trenutku pokazati koliko je nova ova tehnologija. Evo matičnih stanica, direktno u pulsirajuće srce pacijenta. I ako pogledate zbilja pažljivo, negdje oko ovog područja primjetit ćete vraćanje. Vidite kako se stanice vraćaju van. Trebamo mnogo novih tehnologija i novih uređaja kako bi doveli stanice na pravo mjesto u pravo vrijeme.

Imamo malo podataka, tako malo podataka. Ovo je bio pokus. U to vrijeme ovo je bio 20. pacijent. Danas ih je oko 100. Ukratko, ako uzmete jako bolesnog čovjeka i ugradite im premosnicu bude im malo bolje. Ako im uz premosnicu date i matične stanice, ovi pacijenti, oni izgube simptome. To postoji već dvije godine. Najbolja stvar bi bila mogućnost rane dijagnoze i prevencije prelaska bolesti u lošu fazu.

Ovo je ista stvar, samo minimalno invazivno, sa samo tri otvora u tijelu kroz koje se dođe do srca i jednostavno, laparoskopijom ubrizga matične stanice. Evo vidimo stanice. Nemamo vremena za ići u ovo detaljno, ali, u osnovi, i to funkcionira. Možete uzeti pacijente koji imaju blaže simptome i vratiti ih nazad do stanja u kojem gotovo i nemaju simptome, kroz ovakvu terapiju.

Evo još jednog primjera terapije matičnim stanicama; još nije u kliničkoj fazi, ali mislim kako će ubrzo biti. Ovo je djelo Kacey Marre iz Pittsburga, uz kolege širom svijeta. Oni su shvatili kako liposukcijska tekućina, koje -- u SAD-u, imamo mnogo liposukcijske tekućine. (Smijeh) To je sjajan izvor matičnih stanica. Matične stanice se nalaze u liposukcijskoj tekućini. Tako da možete ići zategnuti trbuh. Izvuku vam liposukcijsku tekućinu, i u ovom slučaju, matične stanice su izolirane i pretvorene u neurone. Sve to u laboratoriju. I mislim kako ćemo prilično brzo vidjeti pacijente tretirane vlastitim matičnim stanicama iz masnog tkiva.

Spomenuo sam korištenje uređaja da dramatično promijenimo način na koji liječimo bolesti. Ovdje je jedan primjer, prije nego završim. Ovo je jednako tragično. Imamo trajno i veoma emotivno partnerstvo s našim kolegama u Institutu za kirurška istraživanja (IKI) pri Američkoj vojsci, koji moraju tretirati 11,000 djece koja su se vratila iz Iraka. Mnogi od njih imaju strašne opekline.

I ako smo išta naučili o opeklinama, to je da ih ne znamo liječiti. Sve što se radi u tretiranju opeklina -- u osnovi radimo po principu presađivanja. Napravimo nešto ondje, i to onda transplantiramo na mjesto opekline, i onda pokušavamo da se ta dva dijela prihvate. Za ovo je razvijen novi, nosivi bio-reaktor -- trebao bi biti klinički testiran kasnije ove godine u IKI -- koji je djelo Joerga Gerlacha iz Pittsburga. Taj bio-reaktor će biti postavljen na samu ozljedu. Ovim pištoljem će se raspršivati stanice. Stanice će biti raspršene po tom cijelom području. Reaktor će služiti kao hranjiva podloga u tom području, radeći mnoge stvari u isto vrijeme, i na taj način ćemo uzgajati kožu na samoj opeklini, umjesto da koristimo presađivanje. To je potpuno drugačiji način.

Mojih 18 minuta je pri kraju. Dopustite mi da završim dobrim vijestima, i s možda malo loših. Dobra vijest je kako se sve ovo događa danas. To je jako moćan i važan rad. Slike su to zaista pokazale. Zbog multidisciplinarnog pristupa to je nevjerovatno težak posao. Gotovo sva područja znanstvenog inžinjerstva i kliničkih pokusa su uključena u pokušaju ostvarivanja ovoga.

Nekoliko vlada, i nekoliko regija, je prepoznalo ovaj novi način liječenja. Japanska vlada je vjerovatno bila prva kada su odlučili investirati prve tri milijarde, a onda i još dvije milijarde u ovo područje. To nije slučajnost. Japan je najstarija zemlja na svijetu po prosječnoj dobi stanovništva. Oni trebaju ovo ili će se njihov zdravstveni sustav srušiti. Tako imaju mnogo strateških investicija u ovom polju. Ista stvar je u Europskoj uniji. Kina, također. Kinezi su upravo otvorili nacionalni center za inžinjering tkiva. Budžet za prvu godinu je bio 250 milijuna američkih dolara.

U SAD-u smo imali ponešto drugačiji pristup. Mi -- (Smijeh) -- eh, da Al Gore dođe i stvarno bude predsjednik. Mi smo imali drugačiji pristup. A taj pristup je u osnovi, financiranje stvari kako koja dođe. Ali nemamo strateških investicija za sve neophodne stvari kako bi ih oprezno i detaljno radili i uređivali.

Završiti ću s jednim citatom, znam da je to možda malo jeftin trik, direktora Državnog instituta za zdravstvo, veoma šarmantnog čovjeka. Jay Vacanti s Harvarda i ja smo otišli posjetiti njega i nekoliko direktora u tom institutu prije samo nekoliko mjeseci, da ga pokušamo uvjeriti kako je vrijeme da uzmemo samo mali dio od 27.5 milijardi dolara koje će dobiti sljedeće godine i strateški ih fokusiramo, tako da budemo sigurni kako možemo ubrzati tempo kojim ove stvari dolaze do pacijenata. I na kraju veoma osornog i mrzovoljnog sastanka direktor instituta je rekao: "Vaša vizija je veća od naših apetita." Završio bi tako da kažem kako nitko neće promijeniti našu viziju, ali da svi zajedno možemo promijeniti njegov apetit. Hvala vam.