Al Gore: Nova razmišljanja o klimatskoj krizi

Prezentaciju koju sam ovdje održao prije dvije godine prikazao sam oko 2.000 puta. Jutros ću vam pokazati kratku prezentaciju koji prikazujem po prvi puta... naime... ja ne želim i ne trebam podignuti pokazatelje, ja zapravo pokušavam sniziti pokazatelje. Ovo sam posložio kako bih pokušao udovoljiti izazovu ove teme.

A sjajna prezentacija Karen Armstrong podsjetila me da se kod ispravnog razumijevanja religije ne radi o vjerovanju, već o ponašanju. Možda bi to isto trebalo reći za optimizam. Kako se usuđujemo biti optimistični? Za optimizam ponekad kažemo da je vjerovanje, intelektualni stav. No Mahatma Gandhi izrekao je slavne riječi: "Ti moraš postati promjena koju želiš vidjeti u svijetu." A ishod u vezi s kojim želimo biti optimistični neće nastati jedino na temelju vjerovanja, osim do mjere u kojoj to vjerovanje dovede do novog ponašanja. Ali i riječ "ponašanje" je po mom mišljenju ponekad krivo shvaćena u ovom kontekstu. Ja sam veliki zagovornik zamjene žarulja i kupnje hibridnih vozila, Tipper i ja smo stavili 33 solarna panela na našu kuću, iskopali geotermalne bunare i napravili još štošta drugo. No, koliko god bilo važno zamijeniti žarulje, još je važnije promijeniti zakone. Kada mijenjamo naše svakodnevno ponašanje ponekad izostavljamo građanske dužnosti i demokraciju. Kako bismo po ovome pitanju postali optimistični mi moramo postati izuzetno aktivni kao građani u našoj demokraciji. Kako bismo riješili klimatsku krizu, mi moramo riješiti krizu demokracije. A krizu i imamo.

Ja već jako dugo pokušavam ispričati ovu priču. Nedavno me na to podsjetila jedna žena koja prošla pored stola za kojim sam sjedio i zurila u mene dok je prolazila. Bila je u svojim sedamdesetima, izgledala je kao fina gospođa. Nisam o njoj razmišljao sve dok krajičkom oka nisam spazio da se vraća iz suprotnog smjera, opet zureći u mene. Pa sam joj rekao, "Kako ste?" A ona je rekla, "Znate, da obojite kosu u crno, izgledali biste baš kao Al Gore."

Prije mnogo godina, dok sam bio mlad kongresnik, jako sam puno vremena provodio baveći se izazovom kontrole nuklearnog oružja - utrke u nuklearnom naoružavanju. A vojni povjesničari su me naučili tijekom tog razdoblja da se vojni sukobi obično dijele u tri kategorije: lokalne bitke, regionalne ili ograničene ratove, te rijetke no sveobuhvatne globalne, svjetske ratove. Strateške sukobe. A svaka razina sukoba zahtijeva drugačije raspoređivanje resursa, drugačiji pristup, drugačiji organizacijski model. Izazovi očuvanja okoliša mogu se svrstati u iste tri kategorije i većina onih o kojima razmišljamo su lokalni problemi okoliša: zagađenje zraka, zagađenje voda, odlaganje opasnog otpada. No postoje i postoje regionalni problemi očuvanja okoliša, poput kiselih kiša od Srednjeg zapada do Sjeveroistoka, te od Zapadne Europe do Arktika i od Srednjeg zapada niz Mississippi do mrtve zone Meksičkog zaljeva. I takvih ima puno. Ali klimatska kriza je onaj rijetki, ali sveobuhvatni globalni, odnosno strateški sukob. Utječe na sve. I našu reakciju moramo organizirati na odgovarajući način. Trebamo svjetsku, globalnu mobilizaciju za obnovljivu energiju, očuvanje, efikasnost i svjetsku tranziciju na nisko ugljičnu ekonomiju. To treba odraditi. I možemo mobilizirati resurse i političku volju. No politička volja mora biti mobilizirana da bi mobilizirala resurse.

Pokazat ću vam ove slajdove. Mislio sam početi s logom. Ono što ovdje nedostaje je naravno, ledeni prekrivač Sjevernoga pola. Grenland je ostao. Prije 28 godina ovako je izgledao polarni ledeni prekrivač - ledeni prekrivač Sjevernoga pola - na kraju ljeta za jesenskoga ekvinocija. Prošle jeseni sam otišao Centar za obradu podataka o snijegu i ledu u Boulderu u Coloradu te razgovarao sa znanstvenicima ovdje u Montereyu u Poslijediplomskom pomorskom laboratoriju. Ovo se dogodilo u posljednjih 28 godina. Da to stavimo u perspektivu, prethodni rekord je iz 2005. Evo što se dogodilo prošle jeseni i stvarno uznemirilo znanstvenike. Ledeni prekrivač Sjevernoga pola je iste površine - zemljopisno - ne čini se tako ali jest - točno iste veličine kao Sjedinjene države, umanjene za površinu otprilike jednaku veličini Arizone. Površina koja je nestala 2005. bila je jednaka svemu istočno od Mississippija. Dodatna površina koja je nestala prošle jeseni je jednaka ovome. Površina se vraća zimi ali ne kao trajan led već kao tanak led. Krhak. Preostala površina bi mogla potpuno nestati za vrijeme ljeta već u idućih pet godina. To stvara veliki pritisak na Greenland. Već sada, oko Arktičkog kruga... Ovo je slavno selo na Aljasci. Ovo je grad u Newfounlandu. Antarktika. Najnovija istraživanja NASA-e. Područje umjerenog do izrazitog topljenja snijega je površine jednake veličini Kalifornije.

"Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena": najpoznatija početna rečenica engleske književnosti. Htio bih ukratko ispričati "Priču o dva planeta." Zemlja i Venera su točno iste veličine. Zemljin promjer je oko 400 kilometara veći, no u biti su jednake veličine. Oba planeta imaju jednaku količinu ugljika. No razlika je u tome što je na Zemlji većina ugljika s vremenom izvučena iz atmosfere i nataložena u tlu kao ugljen, nafta, prirodni plin, itd. Na Veneri je većina u atmosferi. Razlika je u tome da je naša prosječna temperatura 15 stupnjeva C. Na Veneri je 457. To je ima veze s našom trenutnom strategijom izvlačenja što više ugljika iz tla što je moguće brže i njegovog ispuštanja u atmosferu. Venera nije toplija jer je nešto bliža Suncu. Ona je tri puta toplija od Merkura koji je odmah pored Sunca. Sada, kratko, ovo je slika koju ste vidjeli kao jednu od rijetkih starih slika, no ja je pokazujem jer vam želim na brzinu prikazati CSI: Klima.

Globalna znanstvena zajednica kaže, od ljudi stvoreno globalno toplinsko zagađenje, ispušteno u atmosferu, zgušnjavajući ovo, zarobljava više odlaznog infracrvenog zračenja. Svi to znate. U zadnjem IPCC sažetku, znanstvenici su na "Koliko ste sigurni?" htjeli reći "99 posto." Kinezi su se pobunili pa je kompromis bio "više od 90 posto." Sada skeptici govore: "Pa čekajte malo, moguće da su to varijacije u... u toj energiji koja dolazi od Sunca." Da je to istina stratosfera bi bila zagrijana kao i niža atmosfera, da nam dolazi više energije. Ako je više zarobljeno na odlasku, onda biste očekivali da je toplije ovdje, a hladnije ovdje. Ovdje je niža atmosfera. Ovdje je stratosfera: hladnije. CSI: Klima.

A sada evo dobrih vijesti. Trenutno 68% amerikanaca vjeruje da je ljudska aktivnost odgovorna za globalno zagrijavanje. 69% vjeruje da se Zemlja znatnije zagrijava. Postoji napredak, no ključno je ovo: kada pogledate popis izazova s kojima se suočavamo, globalno zagrijavanje se još uvijek nalazi pri dnu. Ono što nedostaje je osjećaj hitnosti. Ako se slažete s analizom činjenica, no ne osjećate hitnost, kamo vas to vodi? Savez za zaštitu klime, kojeg vodim, u suradnji s CurrentTV - koja je to radila bez naknade, raspisao je svjetski natječaj za izradu reklama na temu kako ovo komunicirati. Ovo je pobjednik.

NBC - pokazat ću sve mreže ovdje - vrhunski novinari NBC-a postavili su 956 pitanja predsjedničkim kandidatima 2007. - od toga su dva bila o klimatskoj krizi. ABC 844 pitanja, dva o klimatskoj krizi. Fox: dva. CNN: dva. CBS: nula. Od smijeha do suza. Ovo je jedna od starijih reklama za duhanske proizvode. To je ono što radimo. Ovo je potrošnja benzina u svim ovim zemljama. I kod nas. Ali nisu u pitanju samo razvijene države. Zemlje u razvoju nas sada slijede i ubrzavaju svoj tempo. I zapravo, zbroj njihovih emisija ove godine jednak je onome gdje smo mi bili 1965. I sustižu nas vrlo dramatično. Ukupnim koncentracijama do 2025. zapravo će biti tamo gdje smo mi bili 1985. Kada bogatih zemalja uopće ne bi bilo na slici, još uvijek bismo imali ovu krizu. Ali mi smo zemljama u razvoju dali tehnologije i načine razmišljanja koji stvaraju ovu krizu. Ovo je u Boliviji. Tijekom trideset godina.

Ovo je prekomjerni izlov riba u nekoliko sekundi. Šezdesete. Sedamdesete. Osamdesete. Devedesete. Moramo ovo zaustaviti. I dobra vijest je da možemo. Imamo tehnologije. Moramo imati jedinstveni pogled na to kako pristupiti ovome. Borba protiv siromaštva u svijetu i izazov smanjenja onečišćenja iz bogatih zemalja, sve ima jedinstveno, vrlo jednostavno rješenje.

Ljudi pitaju "Što je rješenje?" Evo ga. Staviti cijenu na ugljik. Trebamo CO2 porez, neovisan o prihodima, kao zamjenu za porez na zaposlenost, koji je izmislio Bismark - a neke stvari su se promijenile od 19. stoljeća. U siromašnom svijetu, moramo povezati rješavanje siromaštva s rješavanjem klimatske krize. Planovi za borbu protiv siromaštva u Ugandi su sporni ako ne riješimo klimatsku krizu.

No reakcije mogu doista puno promijeniti u siromašnim zemljama. Evo prijedloga o kojem se puno govorilo u Europi. Ovo je iz časopisa Nature. Ovo su koncentrirane solarne elektrane obnovljive energije, povezane u tzv. supermrežu koja opskrbljuje Europu svom potrebnom električnom energijom, većinom iz zemalja u razvoju. Visokonaponska istosmjerna mreža. Ovo nisu "kule u oblacima", ovo je moguće.

To moramo učiniti za naše vlastito gospodarstvo. Zadnji podaci pokazuju da stari model ne funkcionira. Postoji mnogo sjajnih investicija. Ako investirate u ležišta bitumenskog pijeska ili naftnog škriljavca, tada imate portfelj koji je pretrpan trećerazrednim CO2 investicijama. I temelji se na starom modelu. Narkomani traže vene u nožnim prstima kad su im u rukama i nogama uništene. Eksploatacija bitumenskog pijeska i naftnih škriljavaca je to isto. Evo samo nekoliko investicija za koje osobno smatram da imaju smisla. Imam udjele u ovima, zato je ovdje odricanje od odgovornosti. Geotermalna, koncentrirana solarna energija, napredni fotonaposnski uređaji, efikasnost i pohrana.

Ovaj popis ste vidjeli i prije, no postoji promjena. Jedine dvije zemlje koje nisu ratificirale [Kyoto] - sada je ostala samo jedna. Australija je imala izbore. I imali su kampanju koja je obuhvaćala televiziju, internet i radio reklame da povećaju osjećaj hitnosti među ljudima. Obučili smo 250 ljudi da drže predavanja u svakom mjestu i selu i gradu u Australiji. Još mnogo čega je pridonijelo tome, ali novi premijer je objavio da će njegov prvi prioritet biti promijeniti službeni stav Australije o Kyotu, a to je i učinio. Istina, do osvješćivanja je došlo dijelom i zbog užasne suše koju su imali. Ovo je jezero Lanier. Moja prijateljica Heidi Cullins rekla je da kada bi sušama davali imena kao što ih dajemo uraganima, sadašnja suša na jugoistoku zvala bi se Katrina i rekli bismo da ide smjeru Atlante. Ne možemo čekati sušu poput one u Australiji da bismo promijenili našu političku kulturu. Evo još dobrih vijesti. Broj gradova koji podržavaju Kyoto u SAD, popeo se na 780 - čini mi se da sam vidio kako je prošao... da malo lokaliziram ovo... Što je dobra vijest.

Za zaključak, čuli smo prije nekoliko dana o značaju pretvaranja individualnog junaštva u nešto toliko uobičajeno da postane banalno ili navika. Ono što trebamo je još jedna generacija junaka. Mi koji živimo u Sjedinjenim Američkim Državama posebno danas, ali i ostatak svijeta, moramo nekako razumjeti da nam je povijest dala izbor - baš kako je Jill Taylor razmišljala kako da spasi svoj život dok je bila ometana zadivljujućim iskustvom kroz koje je prolazila. Mi sada imamo kulturu koja nas ometa. No imamo planetarnu hitnu krizu. I moramo naći način da stvorimo, u ovoj generaciji koja živi danas, osjećaj generacijske misije. Kada bih barem mogao naći riječi da prenesem ovo. Ovo je bila još jedna generacija junaka koja je planetu donijela demokraciju. Još jedna koja je okončala ropstvo. I koja je dala ženama pravo glasa. Mi to možemo. Nemojte mi reći da nemamo sposobnosti za to. Da smo imali vrijednost samo jednotjedne potrošnje na rat u Iraku, bili bismo na dobrom putu rješavanja ovog izazova. Imamo sposobnost da to učinimo.

I zaključna poanta. Optimističan sam jer vjerujem da imamo sposobnosti, u trenucima velikog izazova, staviti u stranu uzroke ometanja i prihvatiti izazov koji povijest stavlja pred nas. Ponekad čujem kako ljudi na uznemirujuće činjenice klimatske krize reagiraju govoreći "Oh, to je tako grozno, kakav mi teret imamo." Htio bih vas zamoliti da preoblikujemo to. Koliko je generacija u cjelokupnoj ljudskoj povijesti imalo priliku prihvatiti izazov koji je vrijedan naših najvećih napora? Izazov koji iz nas može izvući više nego smo znali da možemo? Mislim da bismo trebali pristupiti ovom izazovu s osjećajem duboke radosti i zahvalnosti što smo mi generacija koju će, tisuću godina od danas, filharmonijski orkestri, pjesnici i pjevači slaviti govoreći, oni su bili ti koji su u sebi našli ono što je trebalo da se kriza riješi i postavili temelje za svijetlu i optimističnu budućnost čovječanstva.

Učinimo to. Hvala.

- Za mnoge ljude na TED-u, postoji duboka bol da je u biti pitanje dizajna - na kraju krajeva, problematičan dizajn glasačkog listića - jedan loš dizajn je značio da se vaš nije na ovaj način čuo u zadnjih osam godina na poziciji gdje ste to mogli i ostvariti. To boli.

- Nemate pojma koliko.

- Kada pogledate što vodeći kandidati u vašoj stranci trenutno čine - hoću reći - jeste li uzbuđeni njihovim planovima oko globalnog zagrijavanja?

- Odgovor na to pitanje je težak za mene jer, s jedne strane, mislim da bi nam trebalo biti stvarno drago zbog činjenice da republikanski kandidat, konkretan kandidat, John McCain i oba finalista za demokratsku nominaciju - svi troje imaju bitno drugačiju i naprednu poziciju o klimatskoj krizi. Svi troje su ponudili vodstvo i svi troje imaju vrlo drugačiji pristup od pristupa koji ima trenutna vlada. I mislim da su svi troje bili odgovorni u predlaganju planova i davanju prijedloga. Ali... dijalog u kampanji - kako su ona pitanja ilustrirala - pitanja koja je prikupila Liga glasača za očuvanje okoliša, usput, analiza svih pitanja - i usput, sve debate je sponzoriralo nešto Orwellovskog naziva: "Čisti ugljen". Je li to netko primijetio? Svaku pojedinu debatu je sponzorirao "Čisti ugljen." "Sada još manje onečišćenje!"

Bogatstvo i potpunost dijaloga u našoj demokraciji nije postavilo temelje za hrabru inicijativu kakvu trebamo. Dakle oni govore prave stvari i moguće da će učiniti pravu stvar bez obzira tko od njih bio izabran, no dopustite mi da vam kažem: kad sam se vratio iz Kyota 1997. s osjećajem velike sreće da smo tamo napravili prekretnicu, i nakon toga se suočio sa Senatom SAD. Samo jedan od 100 senatora bio je voljan glasati za ratifikaciju sporazuma. Što god kandidati rekli to mora biti u skladu s onime što ljudi govore.

Ovaj izazov je utkan u cijelu našu civilizaciju. CO2 je ono što naša civilizacija izdiše, doslovno. I sad smo mehanizirali taj proces. Promjena tog uzorka traži opseg, veličinu i brzinu promjena veću od bilo čega što smo činili u prošlosti. Zato sam započeo rekavši, budite optimistični u onome što radite, no budite aktivni građani. Zahtijevajte... zamijenite žarulje, no mijenjajte i zakone. Promijenite globalne sporazume. Moramo biti glasniji. Moramo riješiti ovu demokratsku... ovu... Imamo sklerozu u našoj demokraciji i to moramo promijeniti. Koristite internet. Idite na internet. Povežite se s ljudima. Postanite vrlo aktivni kao građani. Napravimo moratorij - ne bismo trebali imati nikakvih novih elektrana na ugljen koje nisu sposobne skupiti i pohraniti CO2. Što znači da moramo brzo graditi obnovljive izvore. Nitko u ovome trenutku ne govori na toj razini. No vjerujem da je između danas i studenog to moguće. Spomenuti Savez za klimatsku zaštitu će pokrenuti nacionalnu kampanju široku mobilizaciju, televizijske oglase, internet oglase, radio, tisak - uz partnerstvo sa svima od izviđača do lovaca i ribolovaca.

Trebamo pomoć. Trebamo pomoć.

- U smislu vaše osobne uloge u budućnosti, Al, postoji li još nešto što bi ste voljeli činiti?

- Molio sam se da budem u stanju pronaći odgovor na to pitanje. Što mogu učiniti? Buckminster Fuller je jednom napisao: "Da budućnost cjelokupne ljudske civilizacije ovisi o meni, što bih učinio? Kakav bih bio?" To ovisi o svima nama, no opet, ne samo o žaruljama. Većina nas ovdje smo Amerikanci. Imamo demokraciju. Možemo promijeniti stvari, no moramo aktivno mijenjati. Ono što je stvarno potrebno je viša razina svijesti. A to je teško - to je teško napraviti - ali dolazi. Postoji stara Afrička poslovica koju neki od vas znaju ona kaže: "Ako želiš ići brzo, idi sam; ako želiš ići daleko, idi u društvu." Mi moramo ići daleko brzo. Dakle moramo imati promjenu svijesti. Promjenu onoga što nam je važno. Novi osjećaj hitnosti. Novi osjećaj zahvalnosti za privilegiju koju imamo u suočavanju s ovim izazovom.

- Al Gore, puno vam hvala za dolazak na TED.

- Hvala vam. Puno hvala.