Aimee Mullins: Kako pronaći sreću u nesreći

Podijelit ću s vama nedavno saznanje dok sam pisala članak za talijansko izdanje Wireda. Dok pišem nešto, leksikon riječi uvijek mi je pri ruci, te sam po završetku uređivanja teksta, shvatila da nikada u životu nisam pogledala značenje riječi "invaliditet".

Pročitat ću vam što je pisalo. "invaliditet, invalidan": "osakaćen, bespomoćan, beskoristan, uništen, zaostao, sakat, ranjen, oštećen, hrom, osakaćen, pregažen, iznošen, oslabljen, nemoćan, kastriran, paraliziran, hendikepiran, senilan, oronuo, povaljen, uništen... polomljen, izdvojen; također pogledaj pod povrijeđen, beskoristan i slab. Oprečno od zdrav, jak, sposoban." Pročitavši to prijatelju kroz smijeh, u tom trenutku se činilo smiješnim, ali kad sam shvatila duboku uvredu, glas mi je pukao, i morala sam se pribrati od šoka i uvrede nanešenih ovim riječima.

Naravno, radilo se o mom starom "ofucanom" leksikonu. Mora da je prastar, mislila sam. No, ustvari, bio je izdanje iz ranih osamdesetih, iz vremena mog polaska u osnovnu školu kada sam počela upoznavati sebe van svoje obitelji i uspoređivati se sa ostalom djecom i novom okolinom. I hvala Bogu, što tada nisam koristila taj leksikon. Za mene bi ta definicija značila dolazak na svijet u kojem se za nekog poput mene ne može dogoditi ništa pozitivno, no umjesto toga nosim slavu svojih mogućnosti i avantura koje mi je donio život.

Stoga sam istog trena pogledala online izdanje iz 2009., očekujući izmjene. Evo i dorađene inačice iste definicije. Nažalost, bez poboljšanja. Posebno pogođena riječima pod "Bliski oprečni pojmovi", "potpun" i "potpunost".

Ovdje nije samo problem u riječima. Nego o našem uvjerenju kad ih koristimo. Bit je u vrijednosti iza tih riječi, i kako stvaramo vrijednosti. Jezik utječe na naša razmišljanja i stavove, i način kako gledamo na druge. Stare civilizacije, poput grčke i rimske, vjerovale su u snagu izrečenog uroka, jer reći nešto je značilo oživiti to isto. Što ustvari želimo da se obistini, ograničena ili osnažena osoba? Imenujemo li tako osobu ili dijete, bacamo sjenu na njihovu snagu, Zašto im ne otvoriti vrata umjesto toga?

Onaj, tko je meni otvorio vrata, bio je moj liječnik iz A.I. Dupont instituta u Wilmingtonu, Delaware. Njegovo ime je dr. Pizzutillo. Talijan, čije ime je bilo suviše teško za izgovor, pa je prozvan dr. P. Dr. P. je uvijek nosio šarene leptir kravate i bio je vješt u ophođenju sa djecom.

Voljela sam sve vezano za moj boravak u toj bolnici, izuzev fizikalne terapije. Koja se sastojala od bezbroj ponavljanja istih vježbi sa debelim, elastičnim trakama -- raznih boja -- za jačanje nožnih mišića. Te trake bile su mi nadasve mrske. Mrzila sam ih, zvala ih pogrdno. Mrzila sam ih. Već kao petogodišnje dijete, cjenkala sam se sa dr. P. ne bih li izbjegla te vježbe, neuspješno, naravno. Jednog dana, došao je na terapiju -- iscrpljujuću terapiju -- i rekao mi, "Aimee, ti si toliko jaka, snažna mala djevojčica, da ćeš potrgati jednu od traka. Ako uspiješ, dat ću ti 100 dolara."

Naravno, dr. P. me tek motivirao da odradim toliko mrske mi vježbe umjesto da me učini malom bogatašicom 2. kata, i zamijenio ružnu svakodnevicu novim i obećavajućim iskustvom. Pitam se, do koje je mjere njegovo viđenje jake i snažne djevojčice oblikovalo mene kao jaku i snažnu atletičarku današnjice.

Ovo je primjer kako odrasli mogu potaknuti djetetovu snagu. No, vratimo li se na značenje iz leksikona, shvaćamo da nam jezik ne dopušta budućnost kakvu želimo, mogućnost da se osoba vidi kao sposobna. Jezik se ne mijenja brzinom promjena u društvu, od kojih su mnoge uvjetovane tehnologijom. S medicinskog stajališta, moje noge, laserske operacije vida, umetci za koljeno i kukove od titana omogućili su ljudima da aktiviraju svoje mogućnosti, i pređu granice koje im je postavila priroda, da ne spominjem društvene mreže, koje omogućuju vlastitu identifikaciju i opis samoga sebe, i daju mogućnost odabira u povezivanju sa ljudima. Tehnologija nam uistinu otkriva ono što je oduvijek bila istina, da svatko nudi nešto rijetko i moćno, i da je prilagodba naša najveća vrijednost.

Mogućnost prilagodbe u čovjeka je zanimljiva jer je prevladavanje teškoća vrlo česta tema mojih razgovora, i stoga ću reći. Prevladavanje teškoća, termin je koji ne volim i teško mi je objasniti ga, i mislim da shvaćam zbog čega. Ovaj termin u sebi sadrži poimanje uspjeha ili sreće, kao prolaz kroz izazovno iskustvo koje ne ostavlja trag i ožiljke, i da li je moj uspjeh pronikao iz sposobnosti da zaobiđem poteškoće u životu uz pomoć proteza, ili je rezultat onog što se smatralo mojim nedostatkom. Mi se mijenjamo. Obilježeni izazovima, tjelesnim, emocionalnim ili oboje. Smatram to dobrim. Poteškoća nije ono što bismo trebali zaobići kako bi nastavili živjeti. Ona je dio nas. I ja je smatram svojom sjenom. Ponekad je velika, a ponekad jedva vidljiva, no uvijek je uz mene. Naravno, ne umanjujući težinu i važnost nečije borbe.

U životu postoje i nedaće i izazovi, stvarne i osobne za svakog od nas, i nije bitno hoćemo li se susresti sa nedaćama, već kako ćemo ih dočekati. Dužnost nam nije samo zaštititi voljene od nedaća, već ih i pripremiti za njih. Naš odnos spram djece je loš ako ih činimo nespremnima za promjene. Bitna je razlika između mog objektivnog oštećenja i subjektivne prosudbe društva o mojim teškoćama. Iskreno, jedina stvarna prepreka u mom životu jest strah da ću biti opisana jednom od onih definicija.

U želji da zaštitimo voljene dajući im surovu istinu o medicinskoj prognozi, ili prognozirajući kvalitetu njihova života, moramo biti obzirni i ne povrijediti ih i time ih učiniti nesposobnima. Možda sam model traženja greške u nekome i ispravljanja iste, čini više zla osobi nego samo oštećenje.

Ne uzeti u obzir cjelovitost osobe, ne priznati njen potencijal, čini nekog bolesnijim nego što u stvari jest. Pre olako određujemo vrijednost ljudi za društvo. Stoga treba pogledati dalje od poremećaja i uvidjeti ljudski potencijal. I iznad svega uvidjeti bliskost utvrđenih nedostataka i naših najboljih sposobnosti. Ne govorim o obezvrjeđivanju i negiranju problema kao nečeg što bismo voljeli sakriti, nego o mogućnostima koje se kriju u problemima. Cilj ovog govora nije nadvladati probleme već biti otvoren za njih, prigrliti ih, uhvatiti se u koštac, da iskoristim žargon, možda čak i zaplesati sa njima. I ako ih doživimo kao prirodne, stalne i korisne, možda nas manje optereti njihovo prisustvo.

Ove godine slavimo 200-ti rođendan C. Darwina, koji je prije 150 g. pišući o evoluciji, rekao sljedeće o ljudskom karakteru. Da parafraziram, ne preživljavaju najjači, ni najinteligentniji, već oni koji se prilagođavaju promjenama. Problem ustvari potiče kreativnost. Darwinov rad nam između ostalog otkriva da se čovjekova sposobnost preživljavanja i napretka ogleda u borbi ljudskog duha s težnjom ka promjenama. I ponovno, promjena, prilagodba, najveće su ljudske sposobnosti. Bez kušnje, nitko ne zna kakav je. Možda nam upravo nesreća daje, taj osjećaj vlastitog JA, osjećaj snage. Darujmo ga sami sebi. Nesreća ne mora označavati samo teška vremena. Možda je možemo smatrati promjenom. Promjenom na koju nismo spremni.

Ono što nas čini nesretnima jest naša predodžba normalnosti. I, tko je normalan? Normalno ne postoji. Postoji uobičajeno, tipično, ali ne i normalno. Biste li voljeli upoznati takvu jadnu, bezličnu osobu? (Smijeh) Sumnjam. Promijenimo li paradigmu od postizanja normalnosti u onu otvaranja mogućnosti, ili snage, i učiniti to izazovom, oslobodit ćemo snagu mnoge djece, i omogućiti im da uključe svoje potencijale i sposobnosti.

Antropolozi tvrde da ljudsko društvo oduvijek očekuje od svojih članova da budu korisni, da pridonose. Činjenica da su Neandertalci prije 60 000 g. nosili svoje stare i nemoćne, možda je značilo da je svaki član važan zajednici: te ljude nisu smatrali bezvrijednima; smatrali su ih rijetkima i važnima.

Prije nekoliko godina, našla sam se u mome rodnom gradu u trgovini u samome centru, stojeći uz sanduk rajčica. Bilo je ljeto. Imala sam kratke hlače. Začula sam glas, "Nije li to Aimee Mullins." Okrenuvši se, ugledala sam nepoznatog muškarca.

Odgovorih, "Oprostite, poznajemo li se? Niste mi poznati."

Odgovorio je, "Niste me ni mogli upamtiti. Jer ja sam vas pomogao donijeti na svijet." (Smijeh) Aaaaa, taj tip. Shvatila sam.

Čovjek je bio dr. Kean, čovjek o kojem sam čula mnogo od svoje majke, jer, meni svojstveno, odgodila sam svoje rođenje dva tjedna. Majčin porodničar otišao je na godišnji, tako da me porodio potpuni neznanac, kažu roditelji. Zato što sam se rodila bez goljeničnih kostiju, uvrnutih stopala sa tek nekoliko prstiju, on, potpuni stranac, morao je izreći lošu vijest.

Rekao mi je, "Tvojim sam roditeljima morao reći da nikada nećeš hodati, i da nećeš biti pokretna poput ostale djece i da ćeš biti ovisna o drugima, a ti si dokazala da sam lažov." (Smijeh) (Pljesak)

Iznenadilo me kada je rekao da čuva sve novinske odreske iz moje mladosti, bilo kada sam pobijedila u slovkanju, bila u izviđačima, bila na paradi za Noć vještica, dobila stipendiju, ili o sportskim uspjesima, i primijenio ih u obuci stažista, studenata medicine raznih fakulteta. Što je nazvao, taj X faktor, potencijal ljudske volje. Jer ni jedna prognoza ne može predvidjeti tu snagu kao odrednicu kvalitete nečijeg života. I još je rekao, "Iskustvo mi govori, osim ako stalno ne ponavljamo suprotno, čak i uz malu podršku, dijete će postići mnogo i samo."

Dr. Kean učinio je taj pomak u mišljenju. Shvatio je razliku između zdravstvenog stanja i onoga što čovjek može. Ta promjena u mišljenju nije ni mene zaobišla, jer da ste me sa 15 godina pitali, bih li mijenjala proteze za noge od krvi i mesa, ne bih ni trena oklijevala. Tada sam težila onom -- "normalnom". Pitate li me danas, nisam više sigurna. Zbog svega što sam sa njima prošla (protezama), a ne usprkos njima. Promjena u meni dogodila se zbog okruženosti ljudima koji su mi otvarali mogućnosti, a ne zbog onih koji su mi to onemogućavali.

Sve što trebate je jedna osoba koja će vam pokazati veličinu vaše snage, i nema vam kraja. Možete li kome predati ključ njegove snage, a svi znamo primati, ako to možete i u ključnom trenutku otvoriti im nove mogućnosti, učite ih u najboljem smislu te riječi. Učite ih kako da sami sebi pomognu. Promotrimo li riječ obrazovati čiji je korijen "obraz". Što može značiti uobličiti, dati lik, oblik potaknuti potencijal. Kakav potencijal mi želimo potaknuti?

60-tih godina u Britaniji provedena je studija, u vrijeme prelaska sa sustava gimnazija na srednje škole. I naziva se usmjeravanje prema sposobnostima. Učenici se odvajaju prema razinama. Učenici razine A imaju teži kurikulum, najbolje učitelje itd. Kroz period od 3 mjeseca praćeni su učenici D razine i ocijenjeni s odličnim, rečeno im je da su odlični i bistri, I zaista, na kraju tog razdoblja, Učenici su zaista bili odlični.

Šokantno je, u obrnutoj situaciji, odlični učenici ocijenjeni su dovoljnim. To je ono što se dogodilo na kraju razdoblja. Jedan dio učenika je nastavio školovanje, a jedan dio se ispisao. Bitno je napomenuti da su i učitelji nasamareni. Nisu znali za eksperiment. Rečeno im je samo- ovo su odlični, a ovo dovoljni. Te su ih kao takve i tretirali.

Stoga mislim da je slomljeni duh najveći problem, slomljen duh ne gaji nadu. Ne vidi ljepotu. Nema onu dječju radoznalost i urođenu sposobnost maštanja. Podupremo li ljudski duh da gaji nadu, da vidi svoju i ljepotu drugih, da bude radoznao i maštovit, tada mu istinski pomažemo. Kada duh ima sve ove kvalitete, stvarnost se mijenja i stvara novi život.

Pročitala bih vam pjesmu Hafiza, Perzijskog pjesnika iz 14. stoljeća na kojeg me uputio moj prijatelj. Naslov pjesme je "Bog koji zna samo četiri riječi". "Dijete ne upoznaše Boga, Boga od imena, Boga od zabrana, već Boga četiriju riječi opetovanih, on pjeva, dođi pleši sa mnom" Dođite, plešite sa mnom.

Hvala vam. (Pljesak)