Aditi Shankardass: Teškoće u učenju - drugo mišljenje

U dobi od 10 godina, rođak me odveo u razgledavanje medicinskog fakulteta. I kao "poslasticu" odveo me na odjel patologije. uzeo pravi ljudski mozak iz staklenke i položio ga na moje dlanove. Promatrala sam ga tako, to sjedište čovjekove svjesnosti, upravljačku stanicu ljudskog tijela kako leži u mojim rukama. Toga dana odlučila sam da ću kada odrastem, postati liječnik, neurolog ili znanstvenik, zasigurno nešto od toga.

Godinama kasnije, moj se san napokon ostvario. I to u vrijeme rada na doktoratu o neurološkim uzrocima disleksije u djece naišla sam na zapanjujuću činjenicu koju bih danas htjela podijeliti s vama. Procjenjuje se da jedno od šestero djece ponavljam, jedno od šest djece, pati od neke vrste razvojnog poremećaja. Govorim o poremećaju koji usporava mentalni razvoj djeteta i uzrokuje stanje trajnog mentalnog oštećenja. To znači da svatko od vas ovdje prisutnih poznaje barem jedno dijete koje pati od razvojnog poremećaja.

No, evo što me uistinu iznenadilo. Usprkos činjenici da baš svaki od navedenih poremećaja ima svoje izvorište u mozgu, za većinu ovih poremećaja dijagnoza se, gotovo isključivo postavlja na osnovi promatranog ponašanja. Ali dijagnosticiranje neurološkog poremećaja bez uvida u same neurološke procese može se usporediti s liječenjem pacijenta sa srčanim tegobama na osnovi vidljivih simptoma, bez da napravimo EKG ili rentgensku snimku prsnog koša kako bi utvrdili stanje srca. Činilo mi se tako intuitivno, logično da bi precizno postavili dijagnozu neurološkog poremećaja i liječili ga, potrebno je izravno proučiti neurološke procese. Promatrajući samo ponašanje moguće je izgubiti bitan dio slagalice što će nam stvoriti nepotpunu, pa čak i pogrešnu sliku djetetovih problema. Pa ipak, usprkos napretku medicinske tehnologije, dijagnoza neuroloških poremećaja kod jednog od šestoro djece ostaje tako nepotpuna.

Tada sam naišla na grupu znanstvenika sa Sveučilišta u Harvardu koji su uzeli naprednu medicinsku tehnologiju i konačno ju primjenili, umjesto u svrhu istraživanja mozga, u svrhu dijagnosticiranja neuroloških poremećaja u djece. Njihova revolucionarna tehnologija bilježi EEG ili električnu aktivnost mozga u stvarnom vremenu, omogućujući nam da promatramo mozak dok izvodi različite operacije otkrivajući nam i najmanja odstupanja u svakoj od promatranih operacija, vid, pažnja, govor, sluh. Program nazvan "Mapiranje električne aktivnosti mozga" (Brain Electrical Activity Mapping) tada locira izvor te abnormalnosti u mozgu. Dok druga aplikacija "Mapiranje statističke vjerojatnosti" (Statistical Probability Mapping) tada izvodi matematičke izračune kako bi ustanovila je li neka od tih abnormalnosti klinički značajna, omogućujući nam da mnogo preciznije postavimo neurološku dijagnozu na osnovi utvrđenih simptoma kod određenog djeteta. Tako sam postala voditelj Neurofiziologije kliničkog odjela ovog tima. Napokon smo u mogućnosti koristiti ovu tehnologiju kako bismo pomogli djeci s neurološkim poremećajima. Drago mi je što mogu reći kako je u tijeku implementacija ove tehnologije ovdje, u Indiji.

Ispričala bih vam priču o jednom takvom djetetu, čiju priču je prenio i ABC News. Sedmogodišnjak Justin Senigar došao je na našu Kliniku s dijagnozom vrlo teškog oblika autizma. Kao kod mnoge djece s autizmom njegov je um bio zatočen u tijelu. Bilo je trenutaka kada se s vremena na vrijeme "isključio" na nekoliko sekundi. A liječnici su objasnili roditeljima kako nikada neće biti sposoban komunicirati ili funkcionirati u društvu, i da vjerojatno neće govoriti.

Kada smo primjenom ove revolucionarne EEG tehnologije "virnuli" u Justinov mozak, dobiveni su nas rezultati zapanjili. Utvrđeno je da Justin gotovo sigurno nema autizam. Imao je moždanu disfunkciju koju je bilo nemoguće registrirati, ali koja je uzrokovala simptome slične onima kod autizma. Nakon što je Justinu propisan odgovarajući lijek, promjena u njegovom ponašanju bila je zapanjujuća. Unutar 60 dana, njegov se rječnik povećao s dvije- tri riječi na 300 riječi. a njegove komunikacijske i socijalizacijske vještine napredovale su tako dramatično, da je uključen u redovnu školu te čak postao prvak u karateu.

Istraživanja pokazuju da gotovo 50 posto djece, gotovo 50 posto djece kojima je postavljena dijagnoza autizma zapravo pate od skrivenih moždanih disfunkcija. Ovo su djeca koju sam testirala čije su priče sliče Justinovoj. Sva ta djeca došla su na našu Kliniku s dijagnozama autizma, poremećaja pažnje, mentalne retardacije, govorno-jezičnih problema. Umjesto toga, naša EEG pretraga otkrila je vrlo različite poremećaje "skrivene" u njihovom mozgu koje nije bilo moguće otkriti procjenom njihova ponašanja. Ove EEG pretrage omogućile su nam davanje mnogo preciznije neurološke dijagnoze te preciznije određivanje ciljane terapije.

Predugo su djeca sa razvojnim poremećajima patila zbog pogrešnih dijagnoza dok su pravi problemi ostajali neotkriveni a stanje im se pogoršavalo. I predugo, ta djeca i njihovi roditelji pate zbog nepotrebne frustracije i očaja. Danas ulazimo u novu eru neuroznanosti, u kojoj je napokon moguće promatrati izravno moždanu aktivnost u stvarnom vremenu bez rizika i nuspojava, neinvazivno, i naći pravi uzrok mnogih razvojnih poremećaja u djece.

Ako potaknem samo dio vas u publici danas da podijelite ovaj pionirski dijagnostički pristup s bar jednim roditeljem čije dijete pati zbog razvojnih poremećaja, možda još jedna slagalica u još jednom mozgu bude složena. I još jedan um bude oslobođen iz okova. I još jedno pogrešno dijagnosticirano dijete ili koje zdravstveni sustav nije otkrio napokon shvati i upozna svoj pravi potencijal dok još ima vremena za oporavak njegovog mozga. I sve to jednostavno promatrajući moždane valove djeteta.

Hvala vam.

(Pljesak)