Opsesije Adama Savagea

Prije četiri godine New Yorker je objavio članak o kostima ptice dodo pronađenim u jami na otoku Mauricijusu. Mauricijus je malen otok istočno od Madagaskara u Indijskom oceanu. Na njemu je ptica dodo otkrivena i istrijebljena, a sve to u 150 godina. To arheološko otkriće uzbudilo je mnoge jer je značilo da se napokon može sastaviti jedinstveni kostur dodoa.

Razni muzeji po svijetu imaju kosture dodoa u zbirkama, ali nijedan, pa čak ni Prirodoslovni muzej na Mauricijusu, nema kostur sastavljen od kostiju jednog jedinog dodoa. Ustvari, to nije istina. Britanski muzej je zapravo posjedovao čitavog dodoa u svojoj zbirci sve do 18. stoljeća. Bio je mumificiran, s kožom i svim, ali kako im je bilo jako važno uštedjeti na prostoru, tadašnji su djelatnici dodou odrezali glavu i noge, a ostatak spalili u krijesu. Danas na njihovoj internetskoj stranici postoji popis ovih primjeraka, uz napomenu da je ostatak "izgorio u požaru".

To baš i nije cijela priča. Uglavnom... Ovo je glavna fotografija tog članka. Ja sam jedan od onih koji misle da je Tina Brown sjajna jer je uvela fotografije u New Yorker. I to zato jer je ova fotografija uzdrmala moj svijet. Postao sam opsjednut tim predmetom, i to ne samo zbog ljepote same fotografije, boje, male dubljine polja, detalja, ili žice koja se vidi na kljunu, koju je konzervator koristio pri sastavljanju kostura. Iza ovog leži cijela priča. Pomislio sam: ne bi li bilo sjajno imati vlastiti kostur dodoa? (Smijeh)

Moram vam sada priznati da sam cijeli život opsjednut predmetima i njihovim pričama, a ovo je bila najnovija opsesija. Tako sam počeo tražiti nekoga tko prodaje pribor za izrađivanje ili nekakav model te ptice. I našao sam puno referenci, mnogo lijepih slika, ali nažalost, nijednog kostura. No, povratka nije bilo. Sačuvao sam nekoliko stotina slika kostura dodoa u svoju mapu za "Kreativne projekte". To je riznica za moj mozak, sve što me zanima. Kad god sam na internetu u tu mapu spremam slike svega i svačega, od prekrasnih prstenova do pilotskih kabina. Ključ kojeg je markiz od Lafayettea poslao Georgeu Washingtonu povodom pada Bastille. Ruski ključ za nuklearno lansiranje. Na vrhu je ključ kojeg sam našao na eBayu, a ovog na dnu sam napravio za sebe jer si nisam mogao priuštiti onog s eBaya. Kostimi imperijalnih jurišnika, karte Međuzemlja. Ovu sam nacrtao sam. Tu je i mapa s kosturima dodoa. Ova mapa ima 17 000 fotografija i preko 20 gigabajta podataka, a stalno se povećava. Jednog dana, nakon par tjedana ili možda godine dana, bio sam s djecom u dućanu i kupovao glinu za modeliranje. Imali smo Kreativni dan. Kupio sam glinu Super Sculpeys, alu-žicu i slično. Pogledao sam ovu kutiju Sculpey gline i pomislio: možda, možda bih mogao napraviti vlastiti kostur dodoa.

Moram vam reći da ja nisam kipar, ali sam stručnjak za izrađivanje modela. Dajte mi crtež, rekvizit koji mogu kopirati, dizalicu, skelu, dijelove iz Ratova zvijezda. Posebno dijelove iz Ratova zvijezda. Mogao bih to raditi cijeli dan. Upravo sam tako zarađivao za život 15 godina. Ali dajte mi nešto poput ovoga... Moj prijatelj Mike Murnane je oblikovao ovu lutku za Ratove zvijezda II. To nije moje područje. Tim se bave drugi - zmajevima i mekanim oblicima.

No, pogledao sam dovoljno slika tog kostura i mislio sam da razumijem topologiju lika i da ga mogu kopirati. Koliko to može biti teško? Počeo sam tražiti najbolje fotografije. Uzeo sam sve prikupljene reference i našao ovu prekrasnu fotografiju. Netko je ovo prodavao na eBayu. To je očito ženska ruka. Barem se nadam. Vjerojatno je iste veličine kao i od moje žene. Izmjerio sam njen palac i usporedio sve s veličinom lubanje. Povećao sam sliku do prirodne veličine i to koristio, uz ostale reference. Sve sam uspoređivao kako bih odredio koliko velik treba biti kljun, koliko dugačak, i slično.

Nakon par sati sam uspio napraviti prilično dobru lubanju dodoa. Nisam namjeravao nastaviti. Ali, kao i kod čišćenja jako neuredne sobe, uspjet ćete samo ako radite stvar po stvar, a ne odjednom. Nisam mislio o cijelom kosturu. Ali kad sam dovršio lubanju vidio sam da žica koja ju je pridržavala viri iz njenog kraja točno poput kralježnice. Godinama su me zanimali i fascinirali kosturi i kralježnice. Skupio sam ih na stotine. Dovoljno sam poznavao svojstva kralježaka i mogao sam ih imitirati. Tako sam gumb po gumb, kralježak po kralježak, nastavio raditi. Do kraja dana imao sam lubanju, prilično dobre kralješke i pola zdjelice.

Nastavio sam tražiti materijale, sve što se moglo naći - crteže, prekrasne fotografije. Ovaj tip - obožavam ga! Skenirao je nogu dodoa zajedno s ravnalom. Takvu sam preciznost tražio, te sam jednostavno napravio kopije svih kostiju i sastavio ih. Nakon otprilike šest tjedana dovršio sam, obojao i postavio vlastitog kostura ptice dodo. Čak sam napravio natpis kao u muzeju s kratkom poviješću ptice. Nemam fotografiju, no tvrtka TAP Plastics mi je izradila i muzejsku vitrinu. U mojoj kući nema mjesta za ovo, ali morao sam dovršiti započeto.

Ovo je za mene bila značajna promjena. Moj se život sastojao od fascinacije predmetima i njihovim pričama, te njihovom izradom. Želio sam ih imati, cijeniti i dati im da me obuzmu. U ovoj mapi "Kreativni projekti" su projekti na kojima sada radim, oni koje sam napravio, ili koje namjeravam raditi, i stvari koje mislim pronaći, kupiti, imati, gledati ih i dodirivati. No sada se pojavila nova kategorija - skulpture, stvari koje mogu oblikovati, a to je drukčije, znate. Imam vlastitog R2D2, ali to je lako, u usporedbi s izradom skulpture.

Opet sam pogledao svoju mapu "Kreativni projekti i naišao sam na Malteškog sokola. Ovo je meni smiješno: zaljubiti se u predmet iz Hammettovog romana, jer ako se svijet dijeli na dvije vrste ljudi, one koji vole Hammetta i one koji vole Chandlera, ja sam za Chandlera. No, ovdje se ne radi o autoru, knjizi, filmu ili priči. Tu je važan sam predmet i njegova bit. U ovom slučaju, predmet postoji na više razina.

Prvo, on je predmet u stvarnom svijetu. Ovo je kniphausenški sokol, to je obredna posuda izrađena oko 1700. za jednog švedskog grofa. To je predmet koji je vjerojatno inspirirao Hametta da stvori Malteškog sokola. Zatim je tu ptica koju je Hammet stvorio za roman. Napravljena je od riječi i ona pokreće radnju. Tu je i film, u kojem je stvoren još jedan predmet: rekvizit koji predstavlja Hammettovog lika od riječi, koji je inspiriran kniphauserškim sokolom. Zatim imamo četvrtu razinu, a nju čini potpuno novi predmet u stvarnosti: rekvizit za film, koji predstavlja originalni predmet, postaje na svoj način jedna potpuno nova stvar. Novi predmet čežnje.

Uslijedilo je novo istraživanje, iako me to već i prije par godina zanimalo. Zato sam imao i mapu s tim. Kupio sam stvarno lošu kopiju Malteškog sokola na eBayu, te sačuvao dovoljno fotografija kako bih imao dobre reference. No, otkrio sam dalje istražujući u potrazi sa boljim referencama, da je jednu od originalnih olovnih ptica prodao Christie's 1994. Kontaktirao sam antikvarijat koji je imao originalni katalog Christie'sa i u njemu našao ovu sjajnu fotografiju zajedno s mjerama. Skenirao sam ju i povećao do prirodne veličine.

Našao sam još materijala. Avi (Ara) Chekmayan, urednik iz New Jerseyja, pronašao je ovog Malteškog sokola od smole na buvljaku 1991. No, trebalo mu je pet godina da dobije potvrdu autentičnosti prema specifikacijama aukcijske kuće, jer je predmet pratila kontroverza. Izrađena je od smole koja se nije koristila za filmske rekvizite u vrijeme snimanja tog filma. Smiješno je da je potvrda autentičnosti trajala dugo jer je u usporedbi s originalom meni očito, da je to prava stvar. Izrađena je iz istog kalupa kao i ova. Aukcija je bila toliko kontroverzna da je aukcijska kuća Profiles in History, koja ju je 1995. prodala za 100 000 dolara, navela, vidite ovdje na dnu, ne samo prednju stranu sokola, već i obje strane i pozadinu.

Imao sam svu topologiju potrebnu za izradu kopije Malteškog sokola. Kako uopće započeti nešto takvo? Nemam pojma. Ponovno sam, kao i s kosturom dodoa, sve slike povećao na prirodnu veličinu i izrezao negative, te ih poput šablona koristio za određivanje oblika ptice. Uzeo sam glinu Sculpey i napravio veliku gromadu, te ju polako oblikovao, dok nisam dobio prave mjere. Zatim sam polako, pero po pero, detalj po detalj, radio i uspio. Radio sam pred televizijom. Tu je Super Sculpey i ja kraj svoje žene. To je jedina fotografija cijelog procesa. Postupno sam uspio napraviti poštenu kopiju Malteškog sokola. No, ja inače ne izrađujem skulpture

pa ne znam puno trikova. Ne znam kako moj prijatelj Mike dobije glatke, sjajne površine. Meni sigurno nije uspjelo. Zato sam otišao u svoju radionicu i napravio odljev od smole, jer sa smolom mogu dobiti glatki sjaj poput stakla. Postoji više načina kako postići taj fini glatki sjaj. Osobno volim staviti oko 70 slojeva ove crne mat boje za auto. Nanosim je tri do četiri dana, kapa kao sam vrag, ali na kraju imam finu površinu za brušenje koju ispoliram da bude glatka poput stakla. Na kraju ju obradim čeličnom vunom. Pravo zadovoljstvo je uslijedilo kad sam bio skoro gotov. Na kraju filma, kad napokon donesu pticu i stave je na stol, zavrte ju. Zato sam mogao zaustaviti svaki kadar kako bih bio siguran da je sve dobro. Pratio sam svaki odsjaj svjetla i pazio da držim kip na istom mjestu kako bi svjetlo isto padalo. Toliko sam pazio na sve detalje. I na kraju sam imao ovo: svog vlastitog Malteškog sokola. Prekrasan je. I tvrdim da je u trenutku kada sam dovršio sokola, od mnogobrojnih kopija upravo moja najtočnija replika originalnog Malteškog sokola. Originalnog sokola je izradio

tip koji se zvao Fred Sexton. Tu stvari postaju čudne. Fred Sexton je bio prijatelj Georgea Hodela. Zastrašujući tip kojeg većina smatra ubojicom Crne Dalije. James Ellroy vjeruje da je Fred Sexton, koji je izradio Malteškog sokola, ubio majku Jamesa Elroya. Postaje još čudnije. To se dogodilo 1974. tijekom snimanja nastavka "Malteškog sokola", čudne komedije zvane "Crna ptica", u kojoj je glumio George Segal. Muzej umjetnosti Los Angelesa imao je gipsani original Malteškog sokola. Za film ih je napravljeno šest. Tog su sokola ukrali iz muzeja. Mnogi su mislili da je to marketinški trik za film. John's Grill je zalogajnica koja se može na kratko vidjeti u "Malteškom sokolu", i koja još uvijek nudi poštenu hranu. U nju je često dolazio Elisha Cook koji glumi Wilmera Cooka u filmu. On im je darovao jedan od originalnih Malteških sokola. Imali su ga 15 godina u vitrini dok nije ukraden u siječnju 2007. Čini se da predmet čežnje postaje ono što jest samo kroz neprestano nestajanje.

I tako sam imao ovog sokola i bio je divan. Izgledao je sjajno. Svjetlo je na njega padalo savršeno i nisam mogao boljeg napraviti ili nabaviti nigdje drugdje. Ali, postojao je problem: želio sam taj predmet u njegovoj potpunosti, želio sam težinu koju je imao original. Kopija od smole bila je prelagana. Na internetu često posjećujem grupu koju čine zaljubljenici u rekvizite poput mene. Zove se Forum rekvizita i na njemu ljudi nude i traže informacije o filmskim rekvizitima. Ispostavilo sa da je jedan od članova moj prijatelj, kojeg nisam osobno poznavao, ali smo razmjenjivali rekvizite. On je bio vlasnik ljevaonice. Uzeo je moj glavni primjerak sokola i napravio odljev u vosku, a zatim u bronci za mene. Ovo je bronca koju sam dobio. A ovo je, nakon bakroreza, konačni proizvod.

Ova me stvar duboko ispunjava. Evo, stavit ću je ovdje da je kasnije možete pogledati izbliza. Želim da ju uzmete i promotrite. Želite li znati koliko sam opsjednut? Ovaj je projekt samo za mene, ali sam ipak otišao na eBay i kupio kineske novine tiskane u San Francisu 1941., samo kako bi ptica mogla biti u njih umotana... baš kao u filmu. (Smijeh) Da, znam! (Smijeh) (Pljesak) Sokol teži 12 i pol kilograma. To je pola težine mog psa Huxleyja.

No, postoji problem. Ovdje vidite sve moje sokole. Lijevo je loša kopija s eBaya. Zatim moj sokol od gline Sculpey, oštećen od vađenja iz kalupa. Tu je moj prvi odljev, moj glavni sokol i na kraju, odljev u bronci. Kad radite odljev ili gipsate nešto događa se to da svaki put kad napravite odljev u smoli gubite malo volumena, veličina se smanjuje. Kada sam usporedio sokola od gline i od bronce vidio sam da je brončani sokol manji dva centimetra. Ne, ozbiljno, bio sam šokiran. Zašto se nisam toga sjetio? Zašto ga nisam od početka napravio većeg? Što sad? Imao sam dvije opcije. Prvo, mogao sam naciljati laser u njega. To sam već napravio, kako bih ga skenirao u 3D. Evo ga ovdje. Izračunao sam koliko se smanjio dok je bio odljevan u vosku, a onda u bronci. Povećao sam ga i napravio 3D litografiju originala koju sam htio ispolirati i poslati na odljev kako bih je mogao imati u bronci. Ili...

Postoje ljudi koji posjeduju originalne sokole. Pokušao sam doći do njih u nadi da će mi dopustiti par trenutaka s originalnom pticom. Možda bih ju mogao fotografirati, ili čak izvući ručni skener koji posjedujem, a stane u kutiju pahuljica. Možda bih mogao, bez diranja ptice, obećajem, dobiti savršenu 3D sliku. Voljan sam potpisati ugovor da pticu neće vidjeti nitko osim mene, u mom uredu. Čak ću im i dati jednu kopiju ako žele. Tada ću možda napokon ovo privesti kraju. No, budimo sada iskreni. Moram priznati da privesti kraju ovo putovanje nikad nije bila njegova svrha, zar ne? Hvala vam.