Sam Harris: Nauka može odgovoriti na moralna pitanja

Danas ću govoriti o odnosu između nauke i ljudskih vrijednosti. Općenito se podrazumijeva kako su pitanja morala, pitanja dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, pitanja o kojima nauka službeno nema mišljenje. Smatra se kako nam nauka može pomoći shvatiti ono što cijenimo, ali nam nikada neće moći reći šta bi trebali cijeniti. I, prema tome, većina ljudi, i vjerovatno većina ljudi ovdje, misli kako nauka nikada neće odgovoriti na najvažnija pitanja u ljudskom životu, pitanja poput "Za što vrijedi živjeti?" "Za što vrijedi umrijeti?" "Šta čini dobar život?"

Zato ću objasniti kako je to iluzija, kako je odvajanje između nauke i ljudskih vrijednosti iluzija, i to prilično opasna iluzija u ovom trenutku ljudske historije. Često se kaže kako nam nauka ne može dati temelj za moralne i ljudske vrijednosti zato što se nauka bavi činjenicama, a čini se kako činjenice i vrijednosti pripadaju različitim sferama. Često se smatra kako ne postoji opis svijeta kakav jeste, koji nam može reći kakav bi trebao biti. Ali ovo je očito neistina. Vrijednosti su određena vrsta činjenica. To su činjenice o dobrobiti svjesnih bića.

Zašto nemamo etičke obaveze prema stijenama? Zašto ne suosjećamo sa stijenama? Zato što mislimo kako stijene ne mogu patiti. A ako smo više zabrinuti za drage nam primate nego što smo za insekte, kao što i jesmo, to je zato što mislimo kako su oni izloženi većem rasponu potencijalne sreće i patnje. Ključna stvar koju treba primjetiti ovdje je kako je to činjenična tvrdnja. To je nešto oko čega možemo biti u pravu ili u krivu. I ako krivo protumačimo odnos između biološke složenosti i mogućnosti iskustva tada bi mogli biti u krivu oko unutrašnjih života insekata.

I ne postoji mišljenje, nema verzije ljudskog morala i ljudskih vrijednosti na koje sam ikad naišao koje se u nekom trenutku ne mogu svesti na brigu o svjesnom iskustvu i njegovim mogućim promjenama. Čak ako dobivate svoje vrijednosti iz religije, čak ako mislite kako se dobro i zlo krajnje vežu sa uvjetima života poslije smrti, bilo za vječnu sreću s Bogom ili za vječnu patnju u paklu, još uvijek ste zabrinuti o svijesti i njenim promjenama. I reći da se te promjene mogu nastaviti poslije smrti je samo po sebi činjenična tvrdnja koja, naravno, može ili ne mora biti istinita.

Kada govorimo o uvjetima dobrobiti u ovom životu, za ljudska bića, znamo kako postoji kontinuum takvih činjenica. Znamo kako je moguće živjeti u neuspješnom stanju, gdje sve što može poći naopako, pođe naopako, gdje majke ne mogu hraniti vlastitu djecu, gdje stranci ne mogu naći osnovu za miroljubivu saradnju, gdje se ljude ubija bez diskriminacije. I znamo da je moguće pomicati se putem tog kontinuuma prema nečemu što je više idilično, do mjesta gdje je ovakva konferencija uopšte moguća.

I mi znamo - mi znamo - da postoje tačni i pogrešni odgovori na to kako se kretati u tom prostoru. Da li bi bila dobra ideja dodati koleru u vodu? Vjerovatno ne. Da li bi bila dobra ideja da svi vjeruju u urokljivo oko, tako da kada im se dogode loše stvari odmah krive svoje susjede? Vjerovatno ne. Postoje istine za spoznati o tome kako ljudske zajednice cvjetaju, neovisno o tome razumijemo li te istine ili ne. I moral je povezan sa tim istinama.

Dakle, u razgovoru o vrijednostima govorimo o činjenicama. Naša situacija u svijetu se može razumijeti na mnogo razina koje variraju od razine genoma sve do razine ekonomskih sistema i političkih uređenja. Ali ako ćemo govoriti o ljudskoj dobrobiti tada, neizbježno, govorimo o ljudskom mozgu. Zato što znamo da se naše iskustvo svijeta i nas u njemu ostvaruje u mozgu,

šta god da se dogodilo nakon smrti. Čak i ako bombaš samoubica dobije 72 djevice u zagrobnom životu, u ovom životu, njegova osobenost, njegova prilično nesretna osobenost, jeste rezultat njegovog mozga. Dakle, doprinos kulture, ako nas kultura mijenja, kao što i čini, mijenja nas tako što mijenja naš mozak. I stoga koja god varijacija kulture postoji u tome kako ljudska bića cvjetaju, može, barem u načelu, biti shvaćena u kontekstu nauke o umu koja se usavršava, neurologije, psihologije itd.

Dakle, ono za što se zalažem jeste da se vrijednosti svode na činjenice, činjenice o svjesnom iskustvu svjesnih bića. Zato možemo zamisliti prostor mogućih promjena u iskustvu tih bića. I o ovome razmišljam kao o vrsti moralnog krajolika, s vrhovima i dolinama koje odgovaraju razlikama u dobrobiti svjesnih bića, kako osobno tako i kolektivno. Treba primjetiti kako možda postoje stanja ljudske dobrobiti koja se rijetko postižu, kojima malo ljudi ima pristup. I ta stanja očekuju naše otkrivanje. Možda se neka od tih stanja mogu primjereno nazvati mističnim ili produhovljenim. Možda postoje neka druga stanja kojima ne možemo pristupiti zbog načina na koji je naš um strukturiran, ali drugi umovi bi im možda mogli pristupiti.

Sada bih želio biti jasan oko toga o čemu ne govorim. Ne govorim kako će nauka zasigurno opisati taj prostor, ili kako ćemo imati naučni odgovor na svako zamislivo moralno pitanje. Ne mislim da ćemo, na primjer, jednog dana pitati za savjet superkompjuter kako bi saznali trebamo li imati drugo dijete, ili trebamo li bombardirati iranska nuklearna postrojenja, ili možemo li otpisati punu cijenu TED-a kao poslovni trošak. (smijeh) Ali ako pitanja utiču na dobrobit ljudi tada oni imaju odgovore, bez obzira da li ih možemo naći ili ne. I samo priznanje ove činjenice, samo priznanje kako postoje dobri i loši odgovori na pitanje kako ljudi cvjetaju, promjenit će način na koji pričamo o moralu, i promjenit će naša očekivanja o ljudskoj saradnji u budućnosti.

Na primjer, u 21 državi u SAD-u zakonom je dozvoljeno tjelesno kažnjavanje u učionici. Legalno je da učitelj tuče dijete s drvenom šibom, jako, te da pritom uzrokuje velike modrice ili čak puknuće kože. I stotine hiljada djece su podvrgnuta tome svake godine. Položaj tih prosvjetljenih područja, vjerujem, neće vas iznenaditi. Ne govorimo o Connecticutu.

A opravdanje za to ponašanje je izričito religiozno. Stvoritelj svemira nam je lično rekao da je batina iz raja izašla. To stoji u Izrekama 13 i 20, te, vjerujem, 23. Ali mi možemo postaviti očito pitanje: Da li je dobra ideja, uopšteno govoreći, podvrgnuti djecu boli, nasilju i javnom poniženju kao način kojim ćemo potaknuti zdravi emocionalni razvoj i dobro ponašanje? (smijeh) Postoji li ikakva sumnja da to pitanje ima odgovor, i da li je taj odgovor bitan?

Mnogi od vas bi se mogli zabrinuti kako je pojam dobrobiti zaista nedefinisan, i naizgled trajno otvoren za redefinisanje. I stoga, kako može postojati objektivan pojam dobrobiti? Razmislite o analogiji, pojmu fizičkog zdravlja. Pojam fizičkog zdravlja je nedefinisan, kao što nam je Michael Specter upravo rekao, mijenjao se kroz historiju. Kada je ova statua isklesana očekivano trajanje života je vjerovatno bilo 30 godina. Sada je oko 80 godina u razvijenom svijetu. Možda će doći vrijeme kada ćemo promijeniti naš genom na takav način da će se nemogućnost trčanja maratona u 200. godini smatrati potpunim invaliditetom. Ljudi će vam slati donacije kada ste u takvom stanju. (smijeh)

Primjetite da činjenica da je pojam zdravlja otvoren, zaista otvoren za reviziju ne znači da je beznačajan. Razlika između zdrave i mrtve osobe je jasna i značajna kao bilo koja u nauci. Treba primjetiti da možda ima puno vrhova u moralnom krajoliku: Možda postoje jednaki načini za razvoj; možda postoje ravnopravni načini kako organizovati ljudsko društvo, tako da se maksimizira ljudski razvoj.

Zašto ovo ne bi oslabilo objektivnu moralnost? Razmislite kako govorimo o hrani: Ne bih nikada usudio da vas ubjeđujem da mora postojati samo jedna ispravna hrana za jelo. Očigledno postoji čitav niz sastojaka koji čine zdravu hranu. Ali ipak postoji jasna razlika između hrane i otrova. Činjenica da postoji više tačnih odgovora na pitanje "Šta je hrana?" ne dovodi nas u iskušenje da kažemo kako ne postoje istine o ljudskoj ishrani. Mnogi ljudi brinu da bi univerzalna moralnost zahtijevala moralna pravila koja ne dopuštaju izuzetke.

Tako, na primjer, ako je zaista loše lagati, mora uvijek biti loše lagati, i ako možemo naći izuzetak, onda ne postoji tako nešto poput moralne istine. Zašto bismo tako mislili? Razmotrite, kao analogiju, igru šaha. Ako ćete igrati dobar šah, princip poput "Nemoj izgubiti kraljicu", jako je dobro slijediti. Ali očigledno on dozvoljava izuzetke. Postoje situacije kada je gubljenje kraljice odlična stvar koju možete uraditi. Postoje trenuci kada je to jedina dobra stvar koju možete da uradite. A ipak, šah je domen savršene objektivnosti. Činjenica da ovdje postoje izuzeci to uopšte ne mijenja.

Znači, to nas dovodi do izvora poteza koje su ljudi skloni učiniti u moralnoj sferi. Razmotrimo veliki problem ženskih tijela: Šta učiniti s njima? Ovo je jedna stvar koju možemo učiniti, možemo ih prekriti. Stav je, opštenito govoreći, naše intelektualne zajednice da iako nam se to možda neće svidjeti, možemo smatrati kako je ovo krivo u Bostonu ili Palo Altou, ko smo mi da kažemo kako su ponosni stanovnici antičke kulture bili u krivu kada su prisiljavali svoje žene i kćeri da žive u krpenim vrećama? I ko smo mi da kažemo kako su oni u krivu kada ih tuku sa čeličnim kablom ili bacaju kiselinu iz baterija u njihova lica ako odbiju privilegiju da ih se uguši na ovaj način?

Ali ko smo mi da ne kažemo to? Ko smo mi da se pretvaramo kako znamo toliko malo o ljudskoj dobrobiti da ne smijemo osuđivati ovakve postupke? Ne govorim o dobrovoljnom nošenju vela, žene bi trebale moći nositi što god žele, što se mene tiče. Ali šta znači dobrovoljno u zajednici gdje, kada djevojka bude silovana, prvi impuls njenog oca, vrlo često da je ubije zbog srama?

Samo dopustite toj činjenici da eksplodira u vašoj glavi na trenutak: Vaša kćerka bude silovana, a ono što želite napraviti je da je ubijete. Koje su šanse da to predstavlja vrhunac ljudskog procvata?

Reći ovo, ne znači reći da mi imamo savršeno rješenje u našem vlastitom društvu. Na primjer, ovako izgleda kada odete na novinski štand skoro svugdje u civiliziranom svijetu. Za mnoge muškarce potrebna je diploma iz filozofije da vide nešto loše u ovim slikama. (smijeh) Ali ako smo u raspoloženju za refleksiju možemo se zapitati: "Je li ovo savršen izraz psihološke ravnoteže u odnosu na varijable kao što su mladost i ljepota ženskih tijela?" Mislim, je li ovo optimalno okruženje za odgajanje djece? Vjerovatno ne. Dakle, možda ima neko mjesto na spektru između te dvije krajnosti koje predstavlja mjesto bolje ravnoteže? (pljesak) Možda postoji više takvih mjesta,

opet, za druge promjene u ljudskoj kulturi, može biti više vrhunaca na moralnom polju. Ali ono što treba primjetiti je kako imamo puno više načina kako ne biti na vrhuncu. Ironija, iz moje perspektive, je kako su jedini ljudi koji se slažu sa mnom i koji misle kako postoje dobri i loši odgovori na moralna pitanja religijski demagozi ove ili one vrste.

I, naravno, oni misle da imaju prave odgovore na moralna pitanja jer su te odgovore dobili od glasa s neba, a ne zato što su napravili inteligentnu analizu uzroka i uvjeta ljudske i životinjske dobrobiti. Zapravo, izdržljivost religije, kao leće kroz koju većina ljudi gleda moralna pitanja, odvojila je većinu govora o moralu od stvarnih pitanja ljudske i životinjske patnje. To je razlog zašto provodimo naše vrijeme u razgovoru o stvarima kao što su homoseksualni brakovi, a ne o genocidu ili nuklearnom naoružanju ili siromaštvu ili bilo kojem drugom iznimno važnom pitanju. Ali demagozi su u pravu oko jedne stvari, potreban nam je univerzalni koncept ljudskih vrijednosti.

Šta tome stoji na putu? Jedna stvar za primjetiti je da napravimo nešto drugo kada govorimo o moralu, posebno mi sekularni, akademski, naučni tipovi. Kada govorimo o moralu vrednujemo razlike u mišljenju na način na koji to ne radimo niti u jednom drugom području našeg života. Tako, na primjer, Dalai Lama ustaje svako jutro i meditira o suosjećanju. I on misli da je pomaganje drugom ljudskom biću sastavna komponenta ljudske sreće. S druge strane imamo nekoga kao što je Ted Bundy. Ted Bundy je bio naklonjen otimanju i silovanju i mučenju i ubijanju mladih žena.

Dakle, čini se kako imamo istinsko neslaganje u mišljenju o tome kako korisno provoditi vrijeme. (smijeh) Većina intelektualaca sa Zapada gledaju na tu situaciju i kažu "Pa, nema tu nečega oko čega bi Dalai Lama mogao biti zaista u pravu, zaista u pravu, ili oko čega bi Ted Bundy mogao biti u krivu što dopušta realan argument koji potencijalno upada u domen nauke. Jedan voli čokoladu, a jedan voli vaniliju. Ne postoji ništa što bi jedan mogao reći drugome što bi uvjerilo drugoga." I primjetite kako to ne radimo u nauci.

Na lijevoj strani je Edward Witten. On zagovara teoriju nizova. Ako pitate najpametnije fizičare ko je najpametniji fizičar, prema mom iskustvu pola od njih će reći Ed Witten. Druga polovica će vam reći da im se ne sviđa pitanje. (smijeh) Dakle, šta bi se dogodilo kada bi se ja pojavio na konferenciji iz fizike i rekao "Teorija nizova je lažna. Ne leži mi baš. To nije ono kako ja želim vidjeti svemir u malim razmjerima. Nisam ljubitelj." (smijeh) Pa, ne bi se dogodilo ništa zato što ja nisam fizičar, ja ne razumijem teoriju nizova. Ja sam Ted Bundy teorije nizova. (smijeh) Ne bih htio pripadati niti jednom klubu teorije nizova koji bi me htio imati za člana.

Ali upravo to i jeste poenta. Kada god govorimo o činjenicama određena mišljenja moraju biti isključena. To je ono što znači imati područje stručnosti. To je ono što znači kako znanje vrijedi. Kako smo se uvjerili kako u moralnoj sferi ne postoji moralna stručnost, ili moralni talent ili čak moralni genije? Kako smo se uvjerili da se svako mišljenje mora cijeniti? Kako smo se uvjerili da svaka kultura ima tačku gledišta o ovim temama koje je vrijedno uzeti u obzir? Ima li Taliban mišljenje o fizici koje je vrijedno razmatranja? Ne. (smijeh) Kako je njihova neukost išta manje očita u području ljudske dobrobiti? (pljesak)

Dakle, to je ono što ja mislim da je svijetu sada potrebno. Potrebni su ljudi poput nas koji će priznati kako postoje dobri i loši odgovori na pitanja ljudskog cvjetanja, i da je moral povezan s tom domenom činjenica. Moguće je za pojednice, ili čak za cijele kulture da brinu o krivim stvarima: Što znači kako je za njih moguće da imaju vjerovanja i težnje koje pouzdano vode do nepotrebne ljudske patnje. Samo priznanje ovoga će preobraziti naš govor o moralnosti. Živimo u svijetu u kojemu granice između nacija znače sve manje i manje, i jednoga dana neće značiti ništa.

Živimo u svijetu prepunom razorne tehnologije, i tu tehnologiju ne možemo učiniti neizmišljenom, uvijek će biti lakše pokidati stvari nego ih popraviti. Zato, čini mi se jasnim da ne možemo poštivati i tolerisati beskrajne razlike u poimanju ljudske dobrobiti, ništa više nego što možemo tolerisati beskrajne razlike u poimanju kako se bolesti šire, ili u sigurnosnim standardima zgrada i aviona. Jednostavno moramo težiti odgovorima koje dajemo na najvažnija pitanja u ljudskom životu. A da bismo to učinili, moramo priznati da ova pitanja imaju odgovore. Hvala vam mnogo. (aplauz)

Kris Anderson: Ovo je zapaljiv materijal. Bilo u ovoj publici ili među ljudima drugdje u svijetu kada čuju nešto od ovoga, ljudi bi mogli vikati od bijesa.

Čini se kako je jezik ovdje zaista bitan. Kada govoriš o velu, govoriš o ženama koje su obučene u krpene vreće, Ja sam živio u muslimanskom svijetu, razgovarao sa mnogim muslimanskim ženama. I neke od njih kažu nešto drugo. Kažu, "Ovo je slavlje ženske posebnosti, pomaže da se ona sagradi i to je rezultat činjenice da...", i to je dokazivo u sofisticiranom psihološkom pogledu, "da muškoj požudi ne treba vjerovati." Mislim, možete li ući u razgovor sa takvom ženom, a da ne izgledate kao neki kulturni imperijalist?

Sam Harris: Da, pa mislim da sam pokušao da istaknem to u jednoj rečenici, dok sam gledao kako sat otkucava, ali pitanje je, šta je dobrovoljno u kontekstu gdje muškarci imaju određena očekivanja, i garantovano vam je da će vas tretirati na određeni način, ako ne stavite veo? Znači, ako neko iz ove prostorije želi da nosi veo, ili vrlo smiješan šešir, ili da tetovira lice - mislim da bi trebalo da slobodno voljno radimo šta hoćemo, ali moramo biti iskreni o ograničenjima pod kojima su ove žene. I zato mislim da ne bi trebalo uvijek da im vjerujemo na riječ, posebno ako ima 50 stepeni napolju, a one nose burku.

C.A.: Mnogi ljudi žele vjerovati u taj koncept moralnog napretka. Ali možeš li uskladiti to? Mislim kako sam te razumio kada kažeš da bi mogao to uskladiti sa svijetom koji neće postati jednodimenzionalan, gdje svi moramo misliti isto. Reci nam, za 50 godina unaprijed, 100 godina unaprijed, kako se nadaš da će svijet izgledati, balansirajući moralni napredak sa bogatstvom.

S.H.: Mislim da, kada jednom priznamo kako smo na putu prema razumijevanju naših umova na nivou mozga, u nekim važnim pojedinostima, onda možemo priznati kako ćemo razumjeti sve naše pozitivne i negativne kvalitete u puno više detalja. Razumjećemo pozitivne socijalne emocije kao što su empatija i saosjećanje. I razumjećemo činitelje koji ih potiču, bilo da su genetski, bilo da su način na koji ljudi razgovaraju, bilo da su ekonomski sistemi. Ukoliko to počnemo osvjetljavati, neizbježno ćemo težiti tom činjeničnom prostoru.

Neće sve biti na tanjiru. Neće biti tako da je pokrivanje kćeri velom od rođenja jednako dobro kao što je učiti je da bude samopouzdana i dobro obrazovana u okruženju muškaraca koji imaju želju za ženama. Hoću reći da nam ne treba Nagrada naučne fondacije da znamo kako prinudno pokrivanje velom nije dobra ideja, ali u određenom trenutku moći ćemo skenirati mozak svih koji su uključeni i stvarno ih ispitati. Vole li ljudi jednako svoje kćeri u tim sistemima? I mislim da očito postoje tačni odgovori na to.

C.A.:I ako rezultat bude kako ih zaista vole jednako, jesi li spreman promjeniti svoje trenutno mišljenje o nekima od ovih stvari?

S.H.: Pa da, po modulu jasna je činjenica kako možeš voljeti nekoga u kontekstu sistema vjerovanja koji je u zabludi. Možete reći: "Zato što sam znao kako će moj sin homoseksualac ići u pakao ako nađe momka, odrezao sam mu glavu. I to je bila najsuosjećajnija stvar koju sam mogao napraviti." Ako poslažemo sve te dijelove, mislim kako je moguće osjećati emociju ljubavi. Ali opet, tada moramo govoriti o dobrobiti u većem kontekstu. Svi smo mi u ovome zajedno, a ne da jedan čovjek bude u ekstazi i onda se raznese u autobusu.

C.A.: Zvuči kao razgovor koji bi ja volio nastaviti satima. Nemamo toliko, ali možda neki drugi put. Hvala ti što si došao na TED.

S.H.: Zaista mi je čast. Hvala. (aplauz)