Pavan Sukhdev: Odredimo vrijednost prirode!

Ovdje sam da bih govorio o ekonomskoj nevidljivosti prirode. Loša vijest je da "back office" Majke Prirode još ne radi tako da ne može izdavati fakture. Ipak moramo učiniti nešto po tom pitanju. U životu sam počeo kao tržišni stručnjak i nastavio sam se time baviti, ali većina mojih nedavnih napora bio je da sagledam vrijednosti onoga što ljudi koriste iz prirode, i što nije tržišno vrednovano.

Projekat nazvan TEEB počeo je 2007, i pokrenula ga je grupa koji su činili ministri okoliša zemalja G8+5. Njiihova osnovna inspiracija bio je strogi izveštaj Lorda Sterna. Zapitali su sami sebe: Ako ekonomisti mogu napravitl tako uvjeljive argumente za rani odgovor na klimatske promjene, zašto se isto ne bi moglo uraditi za konzervaciju okoliša? Zašto ekvivalentan slučaj ne bi bio i za zaštitu prirode? I odgovor je: Pa, može. Ali to nije tako jednostavno. Biodiverzitet, živa materija ove planete, nije plin. On je višeslojan, ekosistemi, vrste i geni na različitim nivoima- međunarodnom, državnom, lokalnom, mjesnom- i učiniti za prirodu ono što su Lord Stern i njegov tim učinili za prirodu nije jednostavno.

A ipak, počeli smo. Počeli smo projekat privremenim izvještajem koji smo brzo pripremili i za koji je prikupljeno mnogo informacija uz učešće mnogo, mnogo istraživača. I među prikupljenim rezultatima bio je zapanjujuće otkriće da, u stvari gubimo prirodni kapital - - koristi koje pritiču od prirode ka nama. Gubimo ih po nevjerovatnoj stopi- u stvari, u razmjeru vrijednosti od dva do četiri triliona dolara prirodnog kapitala. Ovo je objavljeno 2008, što je, naravno, otprilike u vrijeme kada se pojavila i bankarska kriza u kojoj smo izgubili kapital vrijednosti od dva i pol triliona dolara. Dakle, ovo je bilo uporedivo sa takvim gubitkom. Zatim smo ovo počeli predstavljati međunarodnoj zajednici, vladama, lokalnim upravama i preduzećima i ljudima, poput vas i mene; mnoštvo izvještaja prezentiranih u UN-u prošle godine, bavilo se ekonomskom nevidljivošću prirode i opisivalo šta se može uraditi da se to ispravi.

O čemu se zapravo radi? Slika koja je svima poznata-- Amazonske prašume. To je ogromna zaliha ugljena, zapanjujući biodiverzitet, ali ono što ljudi ne znaju to je takođe proizvođač kiša. Zbog sjeveroistočnih vjetrova koji prelaze preko Amazona, efikasno skupljaju vodena isparenja. Nešto oko 20 milijardi tona dnevno vodenih isparenja je usisano u sjeveroistočne tropske vjetrove, i pojavljuje se u vidu kiša na području sliva La Plate. Ovo kruženje, ova fabrika kišnice, efikasno hrani poljoprivrednu ekonomiju vrijednosti 240 milijardi dolara u Latinskoj Americi. Ali se postavlja pitanje: U redu, koliko onda Urugvaj, Paragvaj, Argentina i zapravo država Mato Grosso u Brazilu plaćaju za taj važni doprinos ekonomiji državi Amazon, koja proizvodi svu tu kišnicu? I odgovor je -ništa, zapravo nula. To je ekonomska nevidljivost prirode. To se ne može održati jer ekonomski razlozi i prepreke su veoma snažne. Ekonomija je postala valuta politike. I dok ne odgovorimo na ovu nevidljivost, nastavićemo dobijati rezultate koje sada vidimo, odnosno postepenu degradaciju i gubitke ove vrijedne prirodne imovine.

Ne radi se ramo o Amazonu, ili o prašumama. Nije važne gdje pogledate, bilo da se radi o nivou ekosistema, vrsta ili genetskom nivou, vidimo isti problem uvijek iznova. Isto važi i za kruženje vode i regulaciju putem prašuma na nivou ekosistema. Na nivou vrsta, procjenjuje se da oprašivanje koje vrše insekti kao što pčele oprašuju cvjetove voća i slično ima vrijednost od oko 190 milijardi dolara. To predstavlja oko osam procenata ukupnog poljoprivrednog proizvoda na globalnom nivou. Prolazi "ispod radara" u potpunosti. Ali, da li vam je pčela ikad ispostavila fakturu? Ili, u tom smislu, ako se osvrnemo na nivou genetike 60 procenata ispitanih lijekova pronađeni su prvo kao molekule u prašumama ili na grebenima I opet, većina od toga se ne plaća.

I to me dovodi do drugog aspekta priče, koje glasi, kome bi se to i trebalo platiti? Taj genetički materijal vjerovatno pripada, ako bi trebao ikome pripadati, lokalnoj zajednici siromašnih ljudi koji su učestvovali sa svojim znanjem koje je pomoglo istraživačima da pronađu molekule, koje su postale lijekovi. Oni su ti koji nisu plaćeni. I ako pogledate na nivo vrsta, recimo, riba. Danas, trošenje zaliha ribe u okeanima je tako značajno da utiče na mogućnosti siromašnih, ribara po zanimanju i onih koji love ribu za svoja domaćinstva, da osiguraju egzistenciju. Oko milijarde ljudi zavisi od ribe, odnosno količine ribe u okeanima. milijarda ljudi zavisi od ribe kao osnovnog izvora proteina u ishrani. I po stopi po kojoj gubimo ribu, to postaje problem čovječanstva ogromnih razmjera, zdravstveni problem kakav još nismo vidjeli. I na kraju, na nivou ekosistema, bez obzira da li je u pitanju prevencija poplava ili kontrola suše kakvu pružaju prašume, i da li siromašni farmeri mogu izaći i prikupiti hrpu lišća za njihovu stoku i koze, i da li su njihove žene u mogućnosti izaći i prikupiti drvo za ogrev iz šume, u principu su siromašni oni koji najviše zavise od usluga ovih ekosistema.

Mi smo u našoj studiji procijenili da zemlje poput Brazila, Indije i Indonezije, kroz usluge svojih ekosistema-- koristi koje dolaze iz prirode čovječanstvu besplatno-- nisu veoma velike u procentualnim iznosima GDP-a dva, četiri, šest, 10,15 procenata-- ali u ovim zemljama, ako mjerimo koliko oni vrijede siromašnima, odgovoro su bliže 45 procenata, 75 ili čak 90 procenata. U tome je razlika. Jer su oni važni za siromašne. I ne možete zaista napraviti odgovarajući model za razvoj ako istovremeno uništavate ili dozvoljavate degradaciju imovine, veoma važne imovine, koja je vaša razvojna imovina, a to je ekološka infrastruktura.

Koliko se situacija može pogoršati? Ovdje imamo ilustraciju nečega nazvanog prosječno mnoštvo vrsta. U principu to je mjera koliko tigrova, žaba krastača, krpelja itd u prosjeku biomase raznih vrsta postoji. Zeleno predstavlja procente. Ako počinjete zeleno, to je kao 80 ili 100 procenata. Žuto predstavlja 40 do 60 procenata. I ovo su procenti u odnosu na početno stanje, da tako kažemo, u preindustrijskoj eri, 1750.

Sada ću vam pokazati kako ignorantsko ponašanje utiče na ovo. I samo gledajte promjenu boja u Indiji, Kini, Evropi, sub-Saharskoj Africi kako se krećemo i trošimo globalnu biomasu. po stopi koja nas u svari ne može održati. Pogledajte ponovo. Jedino mjesto koje ostaje zeleno--i to nije dobra vijest-- su u stvari mjesta poput pustinje Gobi, tundra i poput Sahare. Ali to ne pomaže jer tamo je i bilo veoma malo vrsta i obim biomase je bio mali i na početku. To je izazov. Razlog zašto se to dešava svodi se, po mom mišljenju, na osnovni problem, koji je naša nesposobnost da vidimo razliku između javnog dobra i privatnog profita. Težimo ka tome da konstantno ignorišemo javnu dobrobit jednostavno jer to pripada svima, jer je za opštu upotrebu.

I ovdje je primjer s Tajlanda gdje smo pronašli, jer vrijednost mangrova nije tako velika-- jeste 600 dolara kroz životni vijek od devet godina koliko je to mjereno-- u poređenju sa njegovom vrijednošću u vidu uzgajališta škampa kada raste do 9.600 dolara postoji postepeni trend iskorjenjivanja mongrova i njihovog pretvaranja u farme škampa. Naravno, ako gledamo jednostavno o kolikom profitu se radi, oko 8.000 tih dolara su, u stvari, subvencije. Tako, kada uporedite dvije strane medalje vidjećete da se radi o poređenju 1.200 sa 600. To nije tako teško.

Ali, sa druge strane, ako počnemo mjeriti, koliko bi to zapravo koštalo da se zemljište koje se koristi za farmu škampa vrati za proizvodnu namjenu? Kada izloženost solima i hemijskim tvarima napravi svoje efekte, odgovor je da trošak dostiže 12.000 dolara I ako vidite koristi mangrova u smislu zaštite od oluja i ciklonske zaštite koju dobijate i u smislu ribarenja, ribogojilišta, koji hrane siromašne, tada je odgovor bilži 11.000 dolara. Pogledajmo sada kroz drzgačiju prizmu. Ako posmatrate javno dobro nasuprot gledištu privatnog profita, dobijate potpuno drugačiji odgovor, koji je da zaštita ima više smisla, nego uništavanje.

Dakle, da li je ovo priča iz Južnog Tajlanda? Žao mi je, ovo je globalna priča. I ovdje vidimo kako bi ista kalkulacija izgledala, urađena je nedavno--recimo, u zadnjih desetak godina-- u grupi zvanoj TRUCOST. Oni su uzeli u obzir najvećih 300 korporacija, i šta su procjene? Drugim riječima, koji su troškovi nečinjenja? Ovdje se ne radi o nečemu ilegalnom, ovo je zapravo nastavak uobičajane prakse koja uzrokuje emisije koje utiču na klimatske promjene, koje imaju ekonomsku vrijednost. Uzrokuje zagađenje, koje ima ekonomsku vrijednost, troškove zdravstva i tako dalje. Korištenje pitke vode. Ako pravite bunar da proizvodite koks blizu seoske farme, to nije ilegalno, ali da, to košta zajednicu.

Možemo li ovo zaustaviti, i kako? MIslim da je prvi korak koji treba učiniti vrednovanje prirodnog kapitala. U principu, prirodni kapital je životna supstanca, i to treba prepoznati i ugraditi u naše sisteme. Kada mjerimo GDP kao pokazatelj ekonomski performansi na državnom nivou, ne uključujemo najveću imovinu koju zemlja ima. Kada mjerimo performanse kompanija, ne uključujemo uticaj na prirodu i troškove koje kompanije uzrokuju društvu. To mora prestati. U stvari, to je zaista inspirisalo moj interes u ovoj fazi. Počeo sam projekat nazvan Projekat zelenog računovodstva. To je bilo početkom 2000-tih kada je Indija bila zaluđena rastom GDP-a kao sredstvom napretka-- gledajući kako Kina ima visoke stope raste of osam, devet, deset procenata i pitajući se, možemo li i mi isto tako? Nekoliko mojih prijatelja i ja zaključili smo da to nema smisla. To će koštati društvo mnogo više i uzrokovati gubitke. Zato smo odlučili uraditi ogromnu kalkulaciju i počeli praviti zelena konta za Indiju i njene pokrajine. Tako je počeo moj interes i razvio se u TEEB projekat Kalkulacija ovoga na državnom nivou je jedan dio toga, i to je već započeto. Svjetska banka je ovo prepoznala i oni su počeli projekat WAVES-- Svjetsko računovodstvo i vrednovanje usluga ekosistema.

Ali kalkulacijom ovoga na sljedećem nivou. to znači na nivou poslovnog sektora, je važno. I to smo u stvari uradili sa ovim TEEB projektom. Učinili smo to za sasvim drugi slučaj, koji je deforestacija u Kini. To je važno, jer u Kini 1997, Žuta rijeka je presušila tokom devet mjeseci uzrokujući ogromne gubitke poljoprivredne proizvodnje i bolne gubitke društvu. Samo godinu dana nakon toga Jangce je poplavio, uzrokujući smrt oko 5000 ljudi. Bilo je jasno da postoji problem deforestacije. Bio je povezan uglavnom sa sektorom graditeljstva.

I Kineska vlada je postupila smisleno i zabranila sječu. Retrospektiva kroz 40 godina pokazuje da, kad bismo uračunali ove troškove-- troškove gubitka površinskog sloja tla troškove gubitka vodene mase izgubljena produktivnost, trošak za lokalne zajednice kao rezultat ovih faktora, dezertifikacija i tako dalje-- troškovi bi vili dvostruko veći od tržišne vrijednosti balvana Tako da , u stvari, cijena drveta na tržištu Beijinga mora biti trostruko veća da bi odrazila stvari bol i trošak društva u Kini. Naravno, lako je naknadno biti pametan.

Način da se to uradi je na nivou kompanije, da se preuzme vodstvo, i da se to uradti u mnogim važnim sektorima koji imaju trošak, i da se objave ti odgovori. Neko me pitao, ko je bolji li gori da li je to Unilever ili P&G Kad se radi o njihovom uticaju na prašume u Indoneziji. Nisam mogao odgovoriti jer ni jedna od pomenutih kompanija, iako su dobre i profesionalne, ne radi kalkulaciju niti objavljuje eksternalije.

Ali ako pogledamo kopmanije kao što je PUMA-- Jochen Zeitz, njihov direktor i predsjednik Uprave, jednom me izazvao na funkciji, govoreći da će implementirati moj projekat prije nego što ga završim. Pa, ja sam mislio da smo ga uradili istovremeno, ali ga je on uradio. Zapravo je obradio troškove za PUMU. PUMA ima 2,7 milijardi dolara obrta, 300 miliona dolara dobiti, 200 miliiona dolara nakon oporezivanja, 94 miliona dolara eksternalija, troškova za biznis. Sada to nije zadovoljavajuća situacija za njih, ali su imali smjelosti i samouvjerenosti da izađu pred javnost i kažu:"Ovo smo izračunali. Mi to mjerimo jer znamo da se nemože upravljati onim što se ne izmjeri."

To je jedan primjer, mislim, za nas da se ugledamo i da se oslonimo na njega. Kada bi više kompanija ovo radilo, i ako bi se više sektora uključilo na nivou sektora, mogli biste imali analitičare, poslovne analitičare, i mogli biste imati ljude poput nas i potrošače i udruženja zaista posmatrajući društvene performanse kompanija. Danas to još ne možemo uraditi, ali mislim da je put iscrtan. To se može uraditi. Veoma mi je drago da je Institut profesionalnih računovođa u Velikoj Britaniji već osnovao koaliciju da ovo uradi, međunarodnu koaliciju.

Drugo poželjno, ako dozvolite, rješenje po momo mišljenju je kreiranje tržišta zelenog ugljika. I usput, ovo su moji favoriti-- kalkulacija eksternalija i tržišta zelenog ugljika. TEEB ima više od tuceta različitih grupa rješenja uključujući procjenu zaštićenih zona i plaćanje za usluge ekosistema. i eko-certifikacija i šta god još, a ovo su moji favoriti. Šta je zeleni ugljik? Ono što danas postoji su tržišta smeđeg ugljka. Radi se o emisiji energije. ETS Evropske unije je najveće tržište. Ne funkcioniše baš najbolje. Previše trošimo. Nešto kao inflacija: previše izdajete valute, i desi se rezultat u smanjenju njihovih cijena. Ali radi se o energiji i industriji.

A ono što nam nedostaje su neke druge emisije kao crni ugljik, to je čađ. Šta još nedostaje je plavi ugljik, koji je, u stvari, najveća zaliha ugljika-- više od 55 procenata. Srećom, tok, ili drugačije rečeno emisija iz okeana u atmosferu i obratno, je više ili manje balansirana. U stvari, ono što se apsorbuje je oko 25 procenata naših emisija, koji zatim vode do kiselosti ili prekomjerne bazičnosti u okenima. Više o tome za minut.

I na kraju, tu je deforestacija, i tu je misija metana iz poljoprivrede. Zeleni ugljik, koji je deforestacija i poljopriredne emisije, i plavi ugljik zajedno čine 25 procenata naših emisija. Imamo sredstva već u našim rukama kroz strukturu, kroz mehanizam, nazvan REDD Plus-- šemu za smanjenje emisija od deforestacije i uništavanja šuma. I već je Norveška dala doprinos od po milijardu dolara za svaki prema Indoneziji i Brazilu da implementiraju Red Plus šemu. Tako da sad imamo momentum. Ali bitno je učiniti više od toga.

Hoće li ovo riješiti problem? Hoće li ekonomija riješiti sve? Bojim se da neće. Tu je i područje okeana, koraljnih grebena. Kao što možete vidjeti, prostiru se širom zemaljske kugle sve od Mikronezije preko Indonezije, Malezije, Indije, Madagaskara do zapada na Karibima. Ove crvene tačke, ta crvena područja, u stvari pružaju hranu i preživljavanje za više od pola milijarde ljudi. Znači, to je skoro osmina društva. I tužno je da, kada bismo izgubili te koraljne grebene-- a naučnici nam kažu da bilo koji nivo ugljen dioksida u atmosferi iznad 350 dijelova na milion je suviše opasan za opstanak ovih grebena-- ne samo da rizikujemo istrebljenje čitave vrste koralja, toplovodne koralje, ne rizikujemo samo četvrtinu ribljih vrsta koji su u okeanima, nego rizikujemo i same živote i egzistenciju više od 500 miliona ljudi koji žive su siromašnim zemljama u razvoju.

Tako da odabir cilja na 450 dijelova od milion i odabir dva stepena na klimatskim pregovorima, što smo učinili je bio etički izbor. Učinili smo zapravo etički izbor u društvu da nemamo koraljne grebene. Zapravo što vam ja kažem djelimično je da smo to mogli uraditi. Razmislimo o tome i šta to znači, ali, ne činimo to više. Jer Majka Priroda ima samo toliko u ekološkoj infrastrukturi i toliko prirodnog kapitala. Mislim da ne možemo priuštiti mnogo ovakvih etičkih odabira.

Hvala.

(Aplauz)