Mustafa Akyol: Vjera nasuprot tradiciji u Islamu

Prije nekoliko sedmica, imao sam priliku otići u Saudijsku Arabiju. Kao musliman, prva stvar koju sam želio uraditi jeste da odem u Meku i posjetim Kabu, najsvetije mjesto hodočašća u Islamu. Tako sam i uradio; Obukao sam nošnju; otišao u svetu džamiju, i klanjao; posmatrao sve obrede. U međuvremenu, uz svu duhovnost, postojao je jedan svjetovni detalj u Kabi veoma interesantan za mene. Nema razdvajanja na osnovi spola. Drugim riječima, muškarci i žene su se molili zajedno. Bili su zajedno za vrijeme tawafa, kruženja oko Kabe. Bili su skupa za vrijeme klanjanja.

Ako se pitate zašto je ovo uopšte interesantno, morate vidjeti ostatak Saudijske Arabije, jer to je zemlja koja je striktno razdvojena na osnovu spola. Drugim riječima, kao muškarci, nije predviđeno da budete u istom prostoru gdje i žene. Zanimljivo je kako sam ovo primijetio. Napustio sam Kabu da pojedem nešto u centru Meke. Otišao sam u najbliži Burger King restoran. Ušao sam -- i primijetio dio za muškarce pažljivo odvojen od dijela za žene. Morao sam platiti, naručiti i jesti u dijelu za muškarce. "Ovo je smiješno," pomislio sam, "muškarci se mogu miješati sa ženama u svetoj Kabi, ali ne u Burger Kingu."

Ironično. Ironično, ali i informativno. Kaba i obredi koji se obavljaju oko nje su tragovi najranije faze Islama, iz vremena poslanika Muhammeda. Da su se u to vrijeme željeli razdvojiti muškarci od žena, obredi oko Kabe bi bili kreirani u skladu s tim. Ali očigledno da to nije bilo sporno u to vrijeme. Tako da su obredi ostali takvi. Po mom mišljenju podaci o odvajanju žena da bi se stvorilo podijeljno društvo ne postoje u Kur'anu, u samom temelju Islama - uzvišenom temelju Islama u koje svi muslimani, kao i ja, vjeruju. Mislim da nije slučajno što nema ovoga u samom postanku Islama. Jer mnogi naučnici koji izučavaju historiju Islamske misli - muslimanski naučnici ili zapadnjaci - zapravo smatraju da praksa fizičkog razdvajanja muškaraca od žena je nastala u kasnijem razvoju Islama, kada su muslimani preuzeli neke prvobitne kulture i tradicije Srednjeg Istoka. Odvajanje žena su zapravo bile Bizantijska i Perzijska prakse, a muslimani su to preuzeli i uvrstili kao dio svoje religije.

Ovo je samo jedan primjer još većeg fenomena. Ono što danas zovemo islamsko pravo, a posebno islamska kultura - zapravo ima mnogo islamskih kultura; ona u Saudijskoj Arabiji je mnogo drugačija od one u Istambulu u Turskoj odakle ja dolazim. Ali ipak, ako ćete govoriti o muslimanskoj kulturi, ona ima temeljnu, uzvišenu poruku, nastalu u religiji, ali opet mnoge tradicije, shvatanja, mnoge prakse su se dodavale. To su tradicije sa Srednjeg Istoka -- srednjovjekovne tradicije.

Dvije važne poruke, ili dvije lekcije, treba naučiti iz stvarnosti. Prije svega, muslimani - pobožni, konzervativni vjernici odani svojoj vjeri - ne bi se trebali slijepo držati svega u svojoj kulturi, misleći da je to od Boga dato. Možda je nešto loša tradicija koja se treba promijeniti. Sa druge strane, zapadnjaci koji posmatraju islamsku kulturu i vide probleme ne bi trebali zaključivati da je to ono što Islam propisuje. Možda je to dio kulture Srednjeg Istoka koju su zamijenili za islamsku tradiciju.

Postoji praksa ženskog obrezivanja. To je nešto grozno, jezovito. U osnovi to je operacija kojom se žene uskraćuju seksualnog zadovoljstva. Zapadnjaci, Evropljani ili Amerikanci koji nisu za ovo znali prije saznali su za ovu praksu od muslimanskih zajednica koje su se naselile iz zemalja sjeverne Afrike. Pomislili su, "To je grozna religija koja određuje tako nešto." Ali ako zapravo bolje istražite, žensko obrezivanje nema nikakve veze sa Islamom, to je samo praksa u zemaljama sjeverne Afrike, koja je nastala prije Islama. Postojala je hiljadama godina. Neki muslimani su usvojili tu praksu. Muslimani na sjeveru Afrike, a ne na drugim mjestima. Čak i ne-muslimanske zajednice na sjeveru Afrike - animisti, čak i neki kršćani čak i jedno jevrejsko pleme na sjeveru Afrike je poznato po ženskom obrezivanju. Ono što se smatra problem u Islamu može zapravo biti tradicija koja se prepisala muslimanima.

Isto se može reći i za ubistva iz časti, tema koja se ponavlja u medijima na zapadu - to je naravno užasna tradicija. U nekim muslimanskim zajednicama zaista postoji ta tradicija. Ali i zajednice na Srednjem Istoku, kao što su neke kršćanske ili istočne zajednice, također imaju istu praksu. Tragičan slučaj ubistva iz časti se desio u armenskoj zajednici u Turskoj prije nekoliko mjeseci.

Ovo sve je dio opće kulture, ali mene interesuje i politička kultura i da li su sloboda i demokratija cijenjene, ili da li postoji autoritarna politika prema kojoj država nameće pravila građanima. I nije tajna da su mnogi islamski pokreti na Srednjem Istoku autoritarni, i neki takozvani "Islamski režimi" kao u Saudijskoj Arabiji, Iranu i najgori slučaj talibanskog režima u Afganistanu, oni su poprilično autoritarni -- bez sumnje.

Na primjer, u Saudijskoj Arabiji postoji fenomen nazvan vjerska policija. Vjerska policija nameće navodni islamski način života svakom građaninu, silom - kao što su žene primorane da pokriju glavu - da nose hidžab, pokrivanje glave. Ovo je prilično autoritarno, i ja to mnogo kritikujem. Ali kada sam shvatio da ne-muslimani, ili oni sa istog područja koji nisu naklonjeni Islamu, ponekad se ponašaju slično, shvatio sam da je problem u političkoj kulturi čitavog područja, ne samo u Islamu.. Evo primjera: ja dolazim iz Turske, visoko-sekularne republike, sve do nedavno imali smo, kako sam ja nazvao, policiju za sekularizam, koja je čuvala univerzitete od pokrivenih studentica. Drugim riječima, tjerali su studentice da otkrivaju glave. Mislim da je prisiljavanje žena da otkriju glave okrutno isto kao i prisiljavanje da se pokriju. To treba biti odluka građana.

Kada sam to vidjeo, rekao sam, "Možda je problem u autoritarnoj kulturi regiona koja je utjecala na neke muslimane." Ali može utjecati i na sekularne ljude. Možda je problem političke kulture, i mi moramo razmisliti kako promijeniti tu kulturu. Evo nekoliko pitanja koja sam imao prije nekoliko godina kada sam počeo da pišem knjigu. Pomislio sam, "Napraviću istraživanje kako je Islam postao ono što je danas, kojim se putevima krenulo i kojima se trebalo krenuti." Naziv knjige je "Islam bez krajnosti: Slučaj muslimana za slobodu." Kao što podnaslov sugerira, ispitivao sam islamsku tradiciju i historiju islamske misli iz perspektive individualne slobode, pokušavao sam utvrditi koja je moć individualne slobode.

Postoje pozitivne strane Islamske tradicije. Kao monoteistička religija, koja je definisala čovjeka odgovornog za svoje postupke, Islam je zapravo kreirao ideju individue na Srednjem Istoku a sačuvao je od zajednice, kolektivizma plemena. Iz toga se mogu izvući mnoge ideje. Ali pored toga, ja sam uvidio i probleme unutar islamske tradicije. Ali jedno je zanimljivo: većina ovih problema se pojavila kasnije, ne iz samog uzvišenog temelja Islama, Kur'ana, već iz, opet, tradicija i mentaliteta, ili tumačenja Kur'ana koje su muslimani pravili tokom Srednjeg vijeka. Kur'an, naprimjer, ne oprašta kamenovanje. Ne postoji kazna za izdajništvo. Ne postoji kazna za privatne stvari kao što je opijanje. Ono što čini islamsko pravo, uznemirujući aspekti islamskog prava, su nastali iz kasnijih tumačenja Islama. To znači da muslimani danas mogu se osvrnuti i reći, "Pa temelj naše religije ostaje sa nama. To je naša vjera i bićemo joj odani." Ali možemo promijeniti način na koji se tumači, jer se tumačila u skladu sa vremenom i ambijentom Srednjeg vijeka. Sada živimo u drugačijem svijetu sa drugačijim vrijednostima i političkim sistemima. Tako tumačenje je sasvim moguće i izvodljivo.

Da sam ja jedina osoba koja tako misli, onda bismo bili u nevolji. Ali to nije slučaj. Zapravo, od 19-og stoljeća pa dalje, postoji čitava revizionistička, reformistička -- nazovite je kako god -- tradicija, pravac u islamskoj misli. Bili su to intelektualci ili državnici 19-og vijeka, i kasnije, 20-og vijeka, koji su zapravo bili okrenuti ka Evropi i divili su se onome što Evropa nudi kao što su nauka i tehnologija. Ali i demokratija, parlament, ideja o predstavništvu, jednakosti među građanima. Ovi mislioci, intelektualci i državnici 19-og vijeka vidjeli su ovo u Evropi. Rekli su, "Zašto mi nemamo ovo?" Gledajući unatrag u islamsku tradiciju, vidjeli su sporne aspekte, koji nisu temelj religije, ali možda se mogu ponovo razmotriti, Kur'an se može ponovo čitati u modernom svijetu.

Taj pravac se općenito zove "Islamski modernizam", napredovao je zahvaljujući intelektualcima i državnicima, ne samo kao ideja, već i kao politički program. Zato je u 19-om stoljeću Osmansko carstvo, koje je tada pokrivalo čitavo područje Srednjeg Istoka, učinilo značajne reforme -- kao što je pružanje jednakog statusa kršćanima i jevrejima, prihvaćanje ustava, prihvaćanje parlamenta, promoviranje ideje o slobodi religije. Zato je Osmansko carstvo u svojim posljednjim desetljećima postalo proto-demokratija, ustavna monarhija. U to vrijeme sloboda je bila veoma važna politička vrijednost.

Slično, u arapskom svijetu, postojalo je nešto što veliki arapski historičar Alber Hourani naziva "Liberalno doba". Njegova knjiga se zove "Arapska misao u liberalnom dobu." On definira liberalno doba kao 19. i 20. stoljeće. Ovo je osobito bio značajan trend u ranom 20. stoljeću među islamskim misliocima, državnicima i teolozima. Ali postoji veoma zanimljiv obrazac u ostatku 20. stoljeća, jer svjedočimo brzom gubitku modernizma u Islamu. Umjesto toga, dešava se da Islamizam raste kao autoritarna ideologija, sasvim prodorna, anti-zapadnjačka, koja oblikuje društvo na osnovu utopijske vizije.

Stoga, Islamizam je problematična ideja koja je zapravo kreirala mnogo problema u islamskom svijetu 20. stoljeća. Čak i veoma ekstremni oblici Islamizma su doveli do terorizma u ime Islama -- što je, po mom mišljenju, čin protiv Islama, ali, očigledno, neki ekstremisti ne misle tako. Zanimljivo je pitanje: ako je islamski modernizam bio tako popularan u 19. i ranom 20. stoljeću, zašto je Islamizam postao tako popularan u ostatku 20. stoljeća? Ovo je pitanje, po mom mišljenju, o kojem se treba pažljivo raspraviti. U svojoj knjizi, tražio sam odgovor na to pitanje. Ne morate biti naučnici da biste to razumjeli. Dovoljno je da pogledate političku historiju 20. stoljeća, i vidjećete da su se stvari mnogo promijenile. Kontekst se promijenio.

U 19. stoljeću, kada su muslimani vidjeli Evropu kao primjer, bili su neovisni, više samouvjereni. Početkom 20. stoljeća, padom Osmanskog carstva, cijeli Srednji Istok bio je koloniziran. A šta dolazi sa kolonizacijom? Anti-kolonizacija. Evropa nije samo primjer koji treba oponašati; već neprijatelj protiv kojeg se treba boriti. Dolazi do veoma naglog slabljenja liberalnih ideja u muslimanskom svijetu, to je veoma odbrambeni, kruti, nazadnjački napor, koji je doveo arape do socijalizma, arapskog nacionalizma i na koncu do islamističke ideologije. Kada se kolonijalni period završio, umjesto toga uglavnom su došli sekularni diktatori, koju su govorili da vode državu, ali nisu uvodili demokratiju, već su uspostavili svoju diktaturu. Mislim da je zapad, pogotovo neke sile sa zapada, pogotovo Sjedinjene Američke Države, napravo grešku podržavajući te diktatore, misleći da odgovaraju njihovim interesima. Ali činjenica da su ti diktatori potisnuli demokratiju i islamske grupe iz svojih država je učinila islamiste još oštrijima.

Stoga u 20. stoljeću, u arapskom svijetu postojao je začarani krug gdje je diktatura potisla vlastiti narod uključujući pobožne islamiste, koji su reagovali na nazadnjački način. Ipak bila je jedna zemlja koja je uspjela pobjeći iz tog začaranog kruga. To je zemlja iz koje ja dolazim; Turska. Turska nikada nije bila kolonizirana, ostala je kao nezavisna zemlja nakon pada Osmanskog Carstva. To treba imati na umu. Oni nisu sprovodili anti-kolonijalnu kampanju kao druge zemlje regiona. Drugo, i najvažnije, Turska je postala demokratija ranije nego bilo koje druge zemlje o kojima govorimo. Godine 1950. u Turskoj je održan prvi slobodan i pravedan izbor, koji je okončao apsolutistički sekularni režim, i koji je značio početak Turske. Pobožni muslimani u Turskoj vidjeli su da mogu promijeniti politički sistem glasanjem. Shvatili su da je demokratija u skladu sa Islamom, s njihovim vrijednostima, i oni su podržavali demokratiju. To je iskustvo koje nisu svi muslimani Srednjeg Istoka imali sve do nedavno.

Drugo, u posljednje dvije decenije, zahvaljujući globalizaciji i tržišnoj ekonomiji, zahvaljujući usponu srednje klase, u Turskoj svjedočimo ponovnom rađanju islamskog modernizma. Postoji urbanija srednja klasa pobožnih muslimana koji, opet, gledaju u svoju tradiciju i vide da postoje određeni problemi. Shvataju da se moraju promijeniti, ispitati i poboljšati. Vide Evropu kao primjer koji treba slijediti. Vide barem primjer koji će ih inspirisati. Zato je E.U. proces, trud Turske da se prikljući Evropskoj Uniji, bio podržan unutar Turske od strane pobožnih vjernika, dok su neke sekularne nacije bile protiv. Taj proces je bio malo zamagljen činjenicom da nisu svi Evropljani tako gostoljubivi -- ali to je za neku drugu diskusiju. Ali naklonost ulasku Turske u E.U. u prošloj deceniji je postao skoro pa islamski cilj, i podržan od strane islamskih liberala i seukularnih liberala, također.

Zahvaljujući tome, Turska je mogla napraviti uspješnu priču u kojoj su Islam i najpobožnija shvatanja Islama postali dio demokratske igre, i čak doprinelii demokratskom i ekonomskom napretku zemlje. Ovo je sada inspirativni primjer jednog islamskog pokreta ili neke od zemalja iz arapskog svijeta.

Svi ste vidjeli arapsko proljeće, koje je počelo u Tunisu i u Egiptu. Arapske mase su se protivile svojim diktatorima. Tražili su demokratiju; tražili su slobodu. Nisu ispali islamistička strašila koje su njihovi diktatori koristili da opravdaju svoj režim. Rekli su, "Želimo slobodu, želimo demokratiju. Mi smo muslimani, ali želimo da živimo kao slobodni ljudi u slobodnim društvima." Naravno, ovo je dug put. Demokratija se ne postiže preko noći; to je proces. Ali ovo je era koja obećava u muslimanskom svijetu.

Ja vjerujem da se islamski modernizam koji je počeo u 19. stoljeću, ali je nazadovao u 20. stoljeću zbog političkih teškoća u muslimanskom svijetu, sada ponovo rađa. Mislim da bi oproštajna poruka bila da Islam, uprkos nekim skepticima sa zapada, ima potencijal da stvori svoj put ka demokratiji, ka liberalizmu, da stvori svoj put ka slobodi. Samo im treba dozvoliti da to i postignu.

Hvala.

(Aplauz)