Ester Duflo: Socijalni eksperimenti za borbu protiv siromaštva

Dakle, ovdje je: Možete vidjeti, niska sam, ja sam Francuskinja. Imam prilično jak francuski naglasak, i to će biti prilično jasno za koji moment.

Možda otrežnjujuća pomisao i nešto o čemu vi svi znate. I pretpostavljam, mnogi od vas su dali nešto ljudima Haitija ove godine. Ima i nešto drugo u što ja vjerujem, u pozadini vašeg uma, vi također znate da, svakodnevno, 25,000 djece umre zbog potpuno zaustavljivih uzroka. To je zemljotres u Haitiju svakih osam dana. I pretpostavljam da su mnogi od vas dali nešto za taj problem također, ali nekako se to ne dešava sa istim intenzitetom.

Pa, zašto je to slučaj? Dakle, evo jedan misaoni eksperiment za vas. Zamislite da imate par miliona dolara koje ste skupili. Možda ste političar u nekoj zemlji u razvoju, i imate budžet da potrošite; želite da ga potrošite na siromašne Kako da to uradite? Da li vjerujete ljudima koji kažu da sve treba uraditi je potrošiti pare, da mi znamo kako iskorjeniti siromaštvo samo trebamo raditi vise? Ili vjerujete ljudima koji kažu da finansijiska pomoć neće pomoći, nasuprot možda će pogoršati stanje, možda će pogoršati korupciju, zavisnost, itd.? Ili se možda okrenemo prošlosti. Na kraju krajeva, mi smo potrošili milijarde dolara na finansijisku pomoć. Možda pogledamo u prošlost i vidimo da li je postignuto išta dobro.

Ali, nažalost, ne znamo. I najgore od svega, nikada nećemo znati. A razlog je - uzmimo Afriku kao primjer - Afrikanci su dobili mnogo finansijiske pomoći. To su plavi stupci na grafikonu I BDP u Africi nije mnogo napredovao. Ok, uredu. Kako da znamo šta bi se desilo bez finansijiske pomoći? Možda bi bilo mnogo gore. Ili bi možda bili bolje. Mi ne znamo. Mi nemamo kontračinjenične podatke. U svijetu postoji samo jedna Afrika.

Dakle, šta da radimo? Da damo finansijisku pomoć i da se molimo da se nešto dobro desi? Ili da se fokusiramo na naš svakodnevni život i dozvolimo da se zemljotres svakih osam dana i dalje dešava? Stvar je u tome, da ako ne znamo da li radimo ikakvo dobro, mi nismo ništa bolji od doktora Srednjeg Vijeka, i njihovih pijavica. Ponekad pacijent ozdravi, ponekad taj pacijent umre. Zbog pijavica? Zbog nečega drugoga? Mi ne znamo.

Dakle, evo par drugih pitanja. To su manja pitanja, ali nisu baš tako mala pitanja. Imunizacija, to je najjeftiniji način da se spasi život djeteta. I svijet je potrošio dosta novaca na to. GAVI i Gejts fondacije obje zalažu mnogo novca za imunizaciju. Čak i zemlje u razvoju same ulažu dosta truda. I opet, svake godine, najmanje 25 miliona djece ne dobija potrebnu imunizaciju. Ovo je šta mi zovemo "problem posljednje milje." Tehnologija je tu. Infrakstruktura je tu. I opet, ništa ne uspijeva. Dakle imamo milion. Kako koristiti taj milion da riješimo problem posljednje milje?

I evo još jedno pitanje: Malarija. Malarije ubija skoro 900,000 ljudi svake godine, uglavnom ljudi u sub-saharskoj Africi, većina mlađih od pet godina. U stvari to je vodeći razlog smrtnosti za mlađe od pet godina. Mi već znamo kako ubiti malariju, ali neki ljudi dođu i kažu. "Imaš milione. Šta mislite o mrežama za krevete?" Mreže za krevet su vrlo jeftine. Za 10 dolara, možemo proizvesti i poslati insekticidom tretirane mreže za krevete, i možemo nekome objasniti kako da ih koriste. I, ne samo da one štite ljude koji spavaju pod njima, nego imaju i odlične koristi protiv daljne zaraze. Ako pola zajednice spava pod mrežama, druga polovina ima koristi od toga jer se spriječava daljnje širenje bolesti. I opet, samo četvrtina djece pod rizikom spava pod mrežom. Društva bi trebala biti voljna da se potrude i da sponzorišu mreže, da ih daju besplatno, ili, u tu svrhu, platiti ljudima da ih koriste zbog zaustavljanja daljnjeg širenja bolesti. "Ne tako brzo," kažu drugi ljudi. "Ako damo mreže besplatno, ljudi ih neće cijeniti. Neće ih koristiti, ili ih bar neće koristiti kao mreže za krevet, možda za ribarenje." Dakle, šta da radimo? Da damo mreže besplatno, da maksimiziramo pokrivenost? Ili da tražimo da ljudi plate kako bismo bili sigurni da ljudi razumiju vrijednost tih mreža? Kako da znamo?

I treće pitanje: obrazovanje. Možda je to riješenje. Možda bi trebali poslati djecu u školu. Kako da to uradimo? Da li da uposlimo profesore? Da izgradimo nove škole? Da li da osiguramo ručak u školi? Kako da znamo?

Dakle, ovako stvari stoje. Ja ne mogu odgovoriti na veliko pitanje, da li je finansijiska pomoć uspješna ili ne, ali ova tri pitanja, ja mogu odgovoriti. Ovo nije Srednji vijek više. Ovo je 21. vijek. I u 20. vijeku, randomizirani, kontrolirani pokušaji su revolucionirali medicinu dozvolivši nam da razlikujemo lijekove koji su uspješni i lijekove koji nisu. I možemo uraditi istu stvar randomizirani, kontrolirani pokušaj za društvenu politiku. Možemo i za društvenu inovaciju koristiti iste rigorozne, naučne testove koje koristimo za lijekove. I na taj način, možemo izbaciti nagađanje iz političkih odlučivanja ako znamo šta radi, i šta ne radi, te zašto. I dati ću vam par primjera za ta tri pitanja.

Dakle ja krenem sa imunizacijom. Ovo je Udaipur distrikt, Rajasthan, prekrasno. Kada sam ja krenula tamo raditi, oko jedan posto djece je bilo u potpunosti imunizirano. To je loše, ali takva mjesta postoje. Znaci, to nije zbog toga što vakcine nisu tu. Vakcine su tu, i besplatne su. I nije zato što roditelji ne mare za svojom djecom. Isto dijete koje nije imunizirano protiv ospica, ako dobije ospice, roditelji će platiti hiljade rupija da mu pomognu. Tako da dobijemo ove prazne seoske polu centre i prepune bolnice. Šta je problem u svemu? Pa, dio problema je, vjerovatno, da ljudi ne razumiju sve to u potpunosti. Na kraju krajeva, u ovoj zemlji također, mnoge vrste mitova i zabluda postoje oko imuniziranja. Tako da ako je to slučaj, to je problematično jer je nagovaranje vrlo teško. Ali možda postoji drugi problem također. To je prelazak sa namjere na djelovanje. Zamislite da ste vi majka u Udaipur distriktu, Rajasthanu. Morate hodati par kilometara da biste imunizirali svoju djecu. I možda kada dođete tamo, šta nađete je ovo. Centar za imunizaciju je zatvoren, morate doći ponovo. I vi ste zauzeti, imate mnogo drugih stvari za uraditi, Uvijek ćete polušati da odgodite i odgodite, i na kraju će biti prekasno. Dakle, ako je to problem, to je mnogo lakše jer, A, možemo proces pojednostaviti, i, B, možda možemo dati ljudima razlog da djeluju danas, radije nego sutra.

Ovo su neke jednostavne ideje, ali nismo znali. Pokušajmo ih onda. Znaći, šta smo uradili su randomizirani kontrolirani pokušaji u 134 sela u Udaipur distriktima. Plave tačke su nasumično odabrane. Pojednostavili smo proces. Objasniti ću to za koji moment. U crvenim tačkama, pojednostavili smo proces i dali ljudima razlog da djeluju sada. Bijele tačke su usporedbe, ništa se nije mijenjalo. Znaći pojednostavili smo to organizirajući mjesećni kamp gdje ljudi mogu dovesti djecu na imunizaciju. A onda smo to pojednostavili i dali im razlog da djeluju sada dodajući kilogram leća za svaku imunizaciju. Znamo da je kilogram leća malen. Nikada neće nikoga nagovoriti da uradi nešto što ne želi ra uradi. U drugu ruku, ako je tvoj problem isključivo odgađanje, onda ti možda da razlog da djeluješ danas radije nego kasnije.

Šta smo otkrili? Dakle, prije, sve je bilo isto. To je ljepota randomizacije. Kasnije, kamp, samo postojanje kampa, povećalo je imunizaciju sa šest posto na 17 posto. To je puna imunizacija. To nije loše. To je dobar napredak. Dodajući leća i stižemp do 38 posto. Dakle ovdje imate vaš odgovor. Pojednostavite proces, i dajte kilogram leća, i umnožit ćete imunizaciju šest puta. Sada, možda ćete reći. "Da, ali to nije održivo. Ne možemo konstantno davati leća ljudima." Pa, to je pogrešna računica jer je jeftinije davati leća nego ne davati ih. Jer morate platiti medicinsku sestru ionako, trošak po imunizaciji na kraju ispada niži ako damo inicijative nego ako ih ne damo.

A šta je sa mrežama za krevete? Da ih damo besplatno, ili da pitamo ljude da plate za njih? Dakle odgovor ovisi od odgovora na tri jednostavna pitanja. Prvo je: Ako ljudi moraju platiti za mrežu, da li će je kupiti? Drugo pitanje je: Ako im damo mreže besplatno, da li će ih koristiti? I treće pitanje je: Da li besplatne mreže obeshrabruju kupovinu u budućnosti? Treće pitanje je vrlo bitno jer, ako pomislimo da će se ljudi naviknuti na izdatke, možda uspijemo uništiti market za distribuciju mreža za krevet. Ovo je debata koja je proizvela mnogo emocija i ljutih retorika. Više je ideološka nego praktičma. ali ispadne da je jednostavno pitanje. Možemo znati odgovor na to pitanje. Možemo samo pokušati eksperiment. I mnoge eksperimente, i svi će imati iste rezultate, tako da ću ja govoriti samo o jednom.

I taj je bio u Keniji, otišli su okolo i podijelili ljudima bonove, bonove za popust. Tako da ljudi sa svojim bonovima mogu dobiti mrežu za krevet u lokalnim farmacijama. I neki ljudi dobiju 100 % sniženje, a neki drugi 20 % sniženja, i neki drugi ljudi dobiju 50 % sniženja, itd. I sada možemo vidjeti šta se će se desiti. Dakle, šta se dešava sa kupovinom? Ono što možemo zapaziti je da kada ljudi moraju platiti za mreže, stopa pokrivenosti uveliko opadne. Dakle i sa djelimičnim popustom -- tri dolara nije puna cijena proizvodnje jedne mreže za krevet. I sada imamo samo 20 posto ljudi sa tim mrežama za krevete, gubimo zdravstveni imunitet, to nije dobro. Druga stvar je, šta se dešava sa korištenjem tih mreža? Pa, dobre vijesti su da ljudi ako imaju te mreže, će ih koristiti be obzira na to kako su ih dobili. Ako su ih dobili besplatno, koriste ih. Ako su platili za njih, koriste ih. Šta se dešava u dugoročnom planu? U budučnosti, ljudi koji su dobili mreže besplatno, godinu poslije, su dobili ponudu da kupe mrežu za krevet za dva dolara. I ljudi koji su dobili jednu besplatno su ustvari kupili drugu mrežu sa većom vjerovatnoćom nego ljudi koji nisu dobili prvu besplatno. Dakle ljudi se ne naviknu na besplatne izdatke, nego na te mreže. Možda im moramo dati malo više kredibilnosti.

To je primjer mreža za krevet. A vi ćete pomisliti, "To je super. Sada znamo kako imunizirati, znamo kako davati mreže za krevete." Ali ono što političarima treba je niz mogućnosti. Oni moraju znati: Od svih stvari koje mogu uraditi, šta je najbolji način da postignem svoje ciljeve? Pa zamislite da je vaš cilj da podstaknete djecu da idu u školu. Postoje mnoge opcije koje možete uraditi. Možete platiti za uniforme, uklonuti potrebne naknade, izgraditi komunalne toalete, možete izgraditi higjenske uloške za djevojke, itd.. itd. Šta je najbolja opcija? Pa, na nekom nivou, mi vjerujemo da bi svaka od ovih trebala biti uspješna. Pa, da li je to dovoljno, da mi intuitivno mislimo da bi opcije trebale raditi, da ih pokušamo? U biznisu, to definitivno nije način na koji bismo prišli ovom problemu.

Razmotrimo na primjer prevoz sredstava. Prije nego su kanali izumljeni u Britaniji prije industrijiske revolucije, sredstva su prenošena konjskim zapregama. Onda su kanali izgrađeni, I sa tim istim jahačem i tim istim konjem, možemo prevoziti deset puta više tereta. Dakle, da li su trebali nastaviti da prevoze teret na tim konjskim zapregama, na terenu, koji bi na kraju stigli tu? Pa, ako je to slučaj, onda ne bi bilo industrijiske revolucije. Zašto onda ne uradimo isto sa društvenom politikom? Sa tehnologijom, mi provodimo toliko vremena eksperimentirajući, ugađanjem, pronalazeći apsolutno najjeftinije načine da nešto uradimo, dakle, zašto ne radimo istu stvar sa socijalnom politikom?

Pa, sa eksperimentima, šta možemo uraditi je da odgovorimo na jednostavno pitanje. Zamislite da imamo 100 dolara da potrošimo na različite intervencije. Koliko daljnjih godina obrazovanja možemo ostvariti sa stotinu dolara? Sada ću da vam pokažem šta dobijamo sa različitim obrazovnim intervencijama. Dakle prvi su takozvani uobičajeni slučajevi, uposliti nastavnike, jela u školi, školske uniforme, školarine. I to nije loše. Za stotinu dolara dobijemo između jedne i tri dodatne godine obrazovanja. Stvari koje ne rade tako dobro su potplaćivanje roditelja, jer mnogo učenika već ide u školu tako da na kraju potrošimo dosta novca. A ovo su najiznenađujući rezultati. Recite ljudima šta su predonsti obrazovanja. To je vrlo jeftino. Tako da za svakih stotinu dolara potrošenih na to, dobijemo 40 dodatnih godina obrazovanja. I u mjestima gdje imamo crve, crijevne crve, izliječite djeci te crve. I za svakih stotinu dolara, dobijemo 30 dodatnih godina obrazovanja. Dakle ovo nije vaša intuicija. To nisu stvari koje bi ljudi uradili, i opet, to su programi koji su uspješni. Nama su potrebne takve informacije. Treba nam što više toga. I onda trebamo da vodimo politiku.

Sada, počela sam od velikog problema, i nisam ga mogla odgovoriti. I podjielila sam ga u manja pitanja, a imam odgovore na manja pitanja. I to su dobri, naučni, snažni odgovori.

Vratimo se sada u Haiti na momenat. U Haitiju, oko 200 000 ljudi je umrlo. Ustvari, nešto više od posljednjeg mjerenja. I odgovor svijeta je bio odličan. Dvije milijarde dolara su obećane samo zadnji mjesec. To je oko 10 000 dolara po smrti. To ne zvuči tako puno ako pomislite o tome. Ali ako smo spremni potrošiti 10 000 dolara za svako dijete ispod 5 godina koje umre, to bi bilo 90 milijardi godišnje samo za taj problem. Ali to se ne dešava. Zašto? Ja mislim da dio problema je da, u Haitiju, iako je problem ogroman, nekako ga razumijemo, lokaliziran je. Ako damo novac Doktorima Bez Granica, damo novac Partnerima u Zdravlju, i oni ce ga potrošiti da šalju doktore, drvo, slati će stvari tamo i nazad. Problem sa siromaštvom nije takav. Kao prvo, uglavnom je nevidljiv. Drugo, prevelik je. I treće, ne znamo kako da ga riješimo efikasno. Ne postoji srebreni metak. Ne možemo poslati helikoptere da spasimo siromaštvo. I to je vrlo uznemirijuće.

Ali pogledajmo šta smo upravo uradili danas. Dala sam vam tri jednostavna odgovora na tri pitanja. Dajte leća da imuniziramo ljude, dajte besplatne mreže za krevete, i izliječite crve djeci. Sa imunizacijom ili mrežama, možemo spasiti život za 300 dolara. Sa liječenjem crva, možemo dobiti dodatne godine obrazovanja. Dakle ne možemo izliječiti sirmoaštvo još uvijek, ali možemo krenuti. I možda je to mali početak sa stvarima za koje znamo da su efikasne.

Ovo je primjer kako ovo može biti efikasno. Liječenje crva. Crvi imaju mali problem da se nađu na početnim vijestima. Nisu lijepi, i ne ubijaju nikoga. Ali ipak, kada je mladi globalni vođa u Davosu pokazao statistike koje ste vidjeli, počeli su "Deworm the World". I hvala "Deworm the World", i trudu mnogih zemalja i fondacija, 20 miliona školskog uzrasta dijece je izliječeno u 2009. Dokazi su uspješni. Može pokrenuti akciju.

Pa počnimo sada. Sada, neće biti lahko. To je spor proces. Moramo eksperimentisati, i nekada se ideologije moraju skovati na osnovi praktičnosti. I nekada nešto što radi negdje, ne radi svuda. Dakle, spor proces, ali ne postoji drugi način. Ova eknomija koju predlažem, je kao medicina 20. vijeka. Spor, detaljan proces otkrića. Ne postoje medicinska čuda, ali moderna medicina spašava milione života svake godine, i mi možemo uraditi istu stvar.

I sada, možda se možemo vratiti velikom pitanju koje smo postavili na početku. Ne mogu vam reći da li je finansijiska pomoć potrošena u prošlosti napravila promjene, ali se možemo vratiti ovdje za 30 godina i reći, "Šta smo uradili, je ustvari napravilo promjenu ka boljem." Vjerujem da možemo, i nadam se da hoćemo.

Hvala vam.

(Aplauz)