Amber Case: Svi smo kiborzi sada

Htjela bih vam svima reći da ste svi u stvarnosti kiborzi, ali ne kiborzi na kakve mislite. Niste RoboCop, i niste Terminator, ali ste kiborg svaki put kada pogledate kompjuterski ekran ili koristite jedan od vaših mobilnih telefona. Pa šta je onda dobra definicija kiborga? Tradicionalna definicija je organizam "kome su dodane vanjske komponente u svrhu adaptiranja novim okolinama." Ta definicija je iz eseja o putovanju u svemir iz 1960. Jer, ako razmislite o tome, svemir je prilično neugodan; ljudi ne bi trebali biti tamo. Ali ljudska bića su znatiželjna, i vole dodavati stvari svojim tijelima da bi mogli otići na Alpe jedan dan i onda postati riba u moru sljedeći.

Pogledajmo koncept tradicionalne antropologije. Neko ode u drugu zemlju, kaže, "Kako su ovi ljudi fascinantni, kako su im alati interesantni, kako im je kultura čudna." I onda napišu esej, možda ga nekoliko drugih antropologa pročita, i mislimo da je to jako egzotično. Pa, ono što se dešava je da smo odjednom otkrili novu vrstu. Ja, kao antropolog kiborga, sam odjednom rekla, "O, vau. Odjednom smo novi oblik homo sapiensa. I pogledaj ove fascinirajuće kulture. I ove začuđujuće rituale koje svi obavljaju oko ove tehnologije. Oni klikaju na stvari i bulje u ekrane."

Postoji razlog zašto proučavam ovo, umjesto tradicionalne antropologije. I razlog je taj što upotreba oruđa, na početku, hiljadama i hiljadama godina posle, sve je bilo fizička modifikacija sebe. To nam je pomoglo da produžimo fizičku stranu sebe, krećemo se brže, udaramo stvari jače, i postoji granica na tome. Ali ovo što posmatramo sada nije produžetak naših fizičkih bića, nego produžetak naše mentalne strane. Zbog toga, sposobni smo putovati brže, komunicirati drugačije. Druga stvar koja se desi je da svi nosimo sa sobom malu Mary Poppins tehnologiju. Možemo staviti što želimo u nju, i ona ne postaje teža, a onda možemo izvaditi što god želimo. Kako ustvari izgleda sadržaj vašeg kompjutera? Pa, ako ga isprintate, on izgleda kao petsto kilograma materijala koji nosite sa sobom u svako vrijeme. I ako izgubite te podatke, to znači da imate taj gubitak u vašem umu, odjednom se osjećate kao da nešto nedostaje, osim što ga ne možete vidjeti, pa se to čini kao vrlo čudna emocija.

Druga stvar koja se dogodi je da imate drugog sebe. Sviđalo vam se ili ne, počinjete se pojavljivati na internetu, i ljudi opće s vašim drugim ja i kad vi niste tamo. Zato morate biti pažljivi s ostavljanjem svojih prvih redova otvorenim, što je, u osnovi, vaš Facebook zid, zato da ljudi ne bi pisali po njemu u sred noći -- pošto je to postalo jako slično. Odjednom moramo održavati naš drugi život. Morate se predstaviti u svom digitalnom životu na sličan način na koji biste to uradili u vašem analognom životu. Pa, na isti način na koji vi ustanete, otuširate se i obučete, morate naučiti to raditi za svoje digitalno ja. I problem je u tome da mnogo ljudi sada, posebno adolescenti, moraju proći kroz dva puberteta. Moraju proći primarni, i to je već neugodno, a onda moraju proći kroz pubertet svog drugog sebe. I to je još neugodnije, pošto postoji stvarna historija stvari kroz koje su prošli na internetu. Neko kome je ta tehnologija nova, je adolescent na internetu, sada. I zato je vrlo neugodno i vrlo im je teško činiti te stvari.

Kada sam bila mala, otac bi me posjeo navečer i rekao, "Naučiti ću te o vremenu i prostoru u budućnosti." A ja bih rekla, "Odlično." Jednog dana me pitao, "Koja je najkraća udaljenost između dvije tačke?" Ja sam rekla, "Ravna linija. Rekao si mi to jučer. Mislila sam da je to jako pametno." On je rekao, "Ne, ne, ne. Evo ti bolji način." Uzeo je komad papira, nacrtao tačke A i B na jednom i drugom kraju i savio papir tako da su se A i B dodirivali. I rekao je, "To je najkraća udaljenost između dvije tačke." Ja sam rekla, "Tata, tata, kako se to radi?" On reče, "Pa, samo saviješ vrijeme i prostor, za to je potrebno jako puno energije, i tako se to radi." Ja rekoh, "Želim to raditi." On reče, "Pa, uredu." I tako, kad god bih krenula na spavanje sljedećih 10 ili 20 godina, razmišljala sam po noći, "Želim biti prva osoba koja će napraviti crvotočinu, koja će natjerati stvari da ubrzavaju brže. I želim napraviti vremeplov." Uvijek sam slala poruke budućoj sebi koristeći diktafone.

Ali ono što sam shvatila kada sam krenula na fakultet ja da se tehnologija ne usvoji zato što radi; ona se usvoji jer je ljudi koriste i napravljena je za ljude. I zato sam počela studirati antropologiju. I kada sam pisala svoju tezu o mobilnim telefonima, shvatila sam da su svi nosili crvotočine u džepovima. Nisu se transportirali fizički, oni su se transportirali mentalno. Pritisnuli bi dugme, i odmah bi bili spojeni kao tačke A i B. Pomislila sam, "O, vau. Otkrila sam to. Ovo je super."

Kako vrijeme prolazi, vrijeme i prostor su se kompresovali zbog ovoga. Možete stajati na jednom kraju svijeta, šapnuti nešto što će se čuti na drugom kraju. Još jedna ideja koja se pojavi je da imate drugu vrstu vremena na svakom uređaju koji koristite. Svaki prozor u browseru vam daje drugačije vrijeme. Zbog toga počnete roviti u potrazi za vašim eksternim sjećanjima -- gdje ste ih ostavili? Sada smo svi paleontolozi koji kopaju u potrazi za stvarima koje smo izgubili na našim eksternim mozgovima koje nosimo u džepu. To stvara jednu vrstu arhitekture panike. O ne, gdje sam ostavio ono? Svi smo mi "Ja volim Lucy" na velikoj tvorničkoj traci informacija, i nismo sposobni stići sve to.

Ono što se desi je, kada unesemo sve to u društveni prostor, počnemo konstantno provjeravati svoje telefone. Tako imamo nešto što se zove ambijentalna intima. Nije da smo uvijek povezani sa svima, ali možemo se u bilo koje vrijeme povezati s kim god želimo. I da možete isprintati sviju iz vašeg mobitela, u sobi bi bila velika gužva. To su ljudi kojima imate pristup baš sada, općenito -- svi ti ljudi, svi vaši prijatelji i porodica s kojima možete biti povezani.

Postoje neki psihološki efekti koji se dese s ovim. Jedan koji me ozbiljno zabrinjava je da ljudi više ne uzimaju vrijeme za razmišljanje, i ne usporavaju i ne prestaju, biti pored svih tih ljudi koji su u sobi stalno, koji se takmiče za njihovu pažnju na simultanim vremenskim sučeljima, paleontologija i arhitektura panike. Oni nikad samo ne sjede. U stvarnosti, kad nemate eksternih ulaza podataka, to je vrijeme kada stvarate sebe, kada možete dugoročno planirati, kada možete pokušati shvatiti ko ste vi zaista. I onda, kada to uradite, možete smisliti kako da predstavite svoje drugo ja na legitiman način, umjesto da se samo nosite sa svime kako se pojavljuje -- i o, moram uraditi ovo, i moram uraditi ovo, i moram uraditi ovo. Zato je ovo jako bitno. Zaista sam zabrinuta da, pogotovo današnja djeca, neće imati to slobodno vrijeme, da imaju instant kulturu klikanja na dugmiće, i da sve dođe njima, i onda postaju jako uzbuđeni oko toga i jako ovisni o tome.

Ako razmislite, ni svijet nije stao. Svijet ima svoje eksterne proteze, i ti uređaji nam svima pomažu da komuniciramo i općimo jedni s drugima. Ali kad to vizualizirate, sve veze koje stvaramo sada -- ovo je slika mape interneta -- ona ne izgleda tehnološki; čak izgleda vrlo organski. Ovo je prvi put u cijeloj istoriji čovječanstva da smo povezani ovako. Nije stvar u tome da mašine preuzimaju; stvar je u tome da nam pomažu da budemo više ljudski, pomažu nam da se povežemo jedni s drugima.

Najuspješnija tehnologija nam se skloni s puta i pomaže nam da živimo svoje živote. U stvarnosti, na kraju ona postane više ljudska nego tehnološka, jer svi zajednički stvaramo jedni druge sve vrijeme. Ovo je bitna tačka koju volim proučavati: da su stvari prelijepe, da je sve to još uvijek ljudska povezanost; samo na drugi način. Samo povećavamo svoju ljudskost i svoju sposobnost da se povežemo jedni s drugima, neovisno o geografiji. I zato ja proučavam antropologiju kiborga.

Hvala vam.

(Aplauz)