Alain de Botton: Ateizam 2.0

Jedan od najraširenijih načina za podjelu svijeta je podjela na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju -- na vjernike i ateiste. Tokom posljednjih desetak godina, postalo je veoma jasno šta znači biti ateista. Bilo je veoma glasnih ateista koji su tvrdili, ne samo da je religija u krivu, nego da je vrijedna podsmijeha. Ti ljudi, od kojih je većina živjela u sjevernom dijelu Oxforda, tvrdili su - tvrdili su da vjerovanje u Boga je u stvari zahtjev za vjerovanje u bajke i da je suštinski cijelo to pitanje u stvari samo dječija igra.

Sad, ja tvrdim da bi to bilo prejednostavno. Bilo bi suviše jednostavno odbaciti religiju samo tako. Jednostavno kao upucati ribu u koritu. I ono što bih želio uvesti danas je novi način prakticiranja ateizma -- odnosno, ako tako želite, nova verzija ateizma koju bismo nazvali Ateizam 2.0. Dakle, šta je Ateizam 2.0.? Naime, počinje osnovnom pretpostavkom: naravno da Bog ne postoji. Naravno, ne postoje božanstva ili nadnaravne sile ili anđeli i tome slično. Idemo dalje; to nije kraj priče, to je tek sami početak.

Zanima me takva vrsta sljedbenika koji ovako razmišljaju: koja misli, "Ne mogu vjerovati ni u šta od toga. Ne mogu vjerovati u doktrine. Ne mislim da su doktrine ispravne. Ali "veoma važno ali," sviđaju mi se božićne pjesme. Veoma mi se sviđa umjetnost Mantegna. Volim razgledati stare crkve. Volim listati stranice Starog zavjeta." Šta god to bilo, znate o kojoj vrsti stvari govorim -- ljudi koji su privučeni ritualističkom stranom, moralističkom, društvenom stranom religije, ali ne mogu prihvatiti doktrinu. Sve do sada, pred njima je bio prilično neprijatan izbor. Izbor težak gotovo kao ili prihvatate dogmu i onda možete uživati u svim lijepim stvarima, ili ćete odbaciti doktrinu i biti prepušteni nekoj vrsti duhovne praznine u kojoj preovladavaju CNN i Walmart.

To je ta vrsta teškog izbora. Ne mislim da moramo birati na taj način. Mislim da postoji alternativa. Mislim da postoje načini -- sada sam i pun poštovanja i potpuno bezbožan -- da se od religija nešto ukrade. Ako ne vjerujete u religiju, onda nema ništa loše u biranju i miješanju, uzimajući od religija ono najbolje. I za mene, ateizam 2.0. je istovremeno, kako ja to kažem, način pun poštovanja i istovremeno nevjernički, da se preispitaju religije s pitanje, "Šta se ovdje može iskoristiti?" Sekularni svijet je pun praznina. Rekao bih da smo previše sekularni. I detaljna studija religije mogla bi nam dati odgovore o područjima koja nisu sasvim uspješna. I želio bih proći kroz neke od njih danas.

Želio bih početi sa obrazovanjem. Dakle, obrazovanje je oblast u koju sekularni svijet zaista vjeruje. Kad želimo popraviti svijet, mi mislimo na edukaciju; u nju ulažemo mnogo novca. Edukacija nam neće dati samo komercijalne, industrijske vještine nego ća nas učiniti boljim ljudima. Poznati su nam momenti poput promocija, dodjela diploma sva ta lirska obećanja da će nas proces obrazovanja, posebno visokog učiniti boljim i plemenitijim ljudima. To je divna ideja. Zanimljivo je odakle potiče.

Početkom 19. vijeka u Zapadnoj Evropi prisustvo u crkvama počelo je naglo opadati i ljudi su se uspaničili. Zapitali su se sljedeće pitanje. Pitali su se gdje će ljudi pronaći moral, gdje će pronaći usmjerenja, gdje će naći izvore utjehe? Uticajni glasovi jednoglasno su ponudili odgovor. Rekli su: kultura. U kulturi trebamo tražiti usmjerenja, utjehu, moralnost. Pogledajmo djela Shakespearea, Platonove dijaloge, novele Jane Austen. U njima ćemo naći mnogo istine koju smo ranije pronalazili u evanđelju Svetog Ivana. Mislim da je to predivna i istovremeno realna ideja. Željeli su nadomjestiti svete knjige kulturom. I to je prilično ostvariva ideja. I to je ideja koju smo zaboravili.

Ako ste pohađali vrhunski univerzitet -- recimo, ako ste otišli na Oxford ili Cambridge -- sa izjavom, "Ovdje sam u potrazi za moralom, usmjerenjem i utjehom; želim znati kako da živim," uputili bi vas u umobolnicu. To jednostavno nije ono čime se najbolje visokoškolske institucije bave. Zašto? Oni ne misle da je to nama potrebno. Oni ne misle da je nama hitno potrebna asistencija. Oni smatraju da smo mi odrasli, racionalna bića. To što trebamo je informacija. Trebaju nam podaci, ne treba nam pomoć.

Religije polaze od drugačije pretpostavke. Sve religije, najveće religije, zovu nas djecom tu i tamo. I baš kao i djeca, religije vjeruju da imamo ozbiljnu potrebu za pomoći. Jedva se snalazimo. Možda sam samo ja takav, možda i vi, ali ipak, možda se svi mi tek jedna snalazimo. I pomoć nam je potrebna. Naravno da nam treba pomoć. Kao što nam je potrebno i usmjerenje i nauk.

Znamo da je u 18. vijeku u Velikoj Britaniji najveći propodvjednik bio čovjek koji se zvao John Wesley, koji je obilazio zemlju držeći propovijedi savjetujući ljude kako da žive. Propovijedao je o dužnosti roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, dužnosti bogatih prema siromašnima i siromašnih prema bogatima. Savjetovao je ljude kako da žive koristeći medij propovijedanja, klasični medij širenja vjere.

Odustali smo od ideje propovijedanja. Ako biste danas modernom liberalnom individualisti ponudili propovijed rekao bi: "Ne, ne, meni to ne treba." "Ja sam neovisna jedinka." U čemu je razlika propovijedi i modernog, sekularnog načina - predavanja? Dakle, u tome što propovijed želi promijeniti vaš život a predavanja želi dati neke informacije. Mislim da se trebamo vratiti tradiciji propovijedi. Tradicija propovijedanja je visoko vrijedna. jer nam je potrebno usmjerenje, moralnost i utjeha - i religije to znaju.

Dalje, kad govorimo o obrazovanju: u modernom sekularnom svijetu težimo vjerovanju da, kad nekom nešto kažemo jednom, to će se i zapamtiti. Poredaj ih u učionicu, ispričaj o Platonu dok imaju 20 godina, neka nakon toga nastave karijeru kao poslovni savjetnici 40 godina i ta lekcija će ostati s njima zauvijek. Religije na to kažu: "Besmislica. Lekcija se mora ponoviti deset puta na dan. Zato, na koljena i ponavljaj." Zato nam religije govore: "klekni i ponavljaj 10 ili 15 puta dnevno." Očito je naša pamet kao sito.

Stoga su religije kulture ponavljanja. One se vrte oko velikih istina iznova i iznova. Naša asocijacija ponavljanja je dosada. "Daj nam nešto novo," uvijek govorimo. "Novo je bolje od starog." Kada bih vam rekao, "Nećemo imati novi TED. Samo ćemo pregledati sve stare i ponoviti svaku pet puta jer su tako istinite. Gledaćemo Elizabeth Gilbert pet puta jer je to što ona govori tako pametno," - vi biste se osjećali prevareno. Osim kada biste prihvatili religiozni način razmišljanja.

Sljedeće u čemu je religija jako dobra je planiranje vremena. Sve velike religije daju nam kalendare. Šta je kalendar? Kalendar je način osiguranja da tokom godine susretnemo određene veoma važne ideje. U hronologiji po katoličkom kalendaru na kraju marta pomislićete na svetog Jeronima i njegove kvalitete skromnosti i dobrote i velikodušnosti prema sirotinji. Ne biste to učinili slučajno, nego jer ste usmjereni ka tome. Danas ne razmišljamo tako više. U sekularnom svijetu mi mislimo, "ako je ideja važna, sjetiću je se. Naići ću na nju." Besmislice, kaže religioni pogled na svijet. Religije kažu da su nam kalendari potrebni da oblikujemo vrijeme, moramo uskladiti susrete. Ovo je takođe vidljivo i u načinu kako su religije postavile rituale u vezi sa važnim osjećajima.

Mjesec, na primjer. Važno je gledati u Mjesec. Znaš, kada gledaš u Mjesec, pomisliš: "Veoma sam mali. Šta su moji problemi?" To postavlja stvari na pravo mjesto i tako dalje. Trebali bismo gledati u Mjesec češće, što mi ne činimo. A zašto? Pa ništa nam ne govori: "Gledaj u Mjesec." Ali, ako ste zen budista, sredinom septembra, biće vam naređeno da izađete iz kuće, stanete na kanoničku platformu i da slavite festival Tsukimi biće vam date poeme za čitanje u slavu Mjeseca i prolaznosti vremena i slabosti života koji je pred nama. Dobićete rižine kolačiće. A Mjesec i razmišljanje o Mjesecu će imati sigurno mjesto u vašem srcu. To je veoma dobro.

Ostale stvari o kojima nas religije uče su dobro govorništvo - Iako nisam baš najbolji primjer ovdje - ali oratorstvo, govornička vještina je ključna za religiju. U sekularnom svijetu, možete proći univerzitetsko obrazovanje, loše govoriti, a ipak imati sjajnu karijeru. Ali svijet religije ne misli tako. Ono što govorite mora biti potkrijepljeno veoma uvjerljivim umjećem govora.

Tako, ako odete u afro-američku Pentecostalist crkvu na američkom Jugu i ako slušate šta govore, zaboga, baš dobro govore. Nakon svake uvjerljive poente, ljudi odgovaraju "Amen, amen, amen." A na kraju veoma inspirativnog pasusa, oni će ustati, i reći, "Hvala Isusu, Hvala Kristu, Hvala Spasitelju." Kada bismo ovdje to radili - ipak nemojmo, ali kada bismo - ja bih vama rekao nešto kao, "Kultura treba zamijeniti svete knjige." A vi biste odgovorili "Amen, amen, amen." A na kraju mog govora, svi biste ustali i ponavljali "Hvala Platone, hvala Shakespeare, hvala Jane Austen." I znali bismo da smo dobro započeli ritam. Dobo, dobro, napredujemo...napredujemo...

(Aplauz)

Nadalje, religije znaju da nemamo samo mozak, nego i tijelo. I kada nas uče, one koriste tijelo. Tako, na primjer, uzmimo Jevrejsku ideju oprosta. Jevreji su veoma zainteresirani za oprost i kako da počnu ispočetka. Propovijedi o tome nisu dovoljne. oni ne daju samo knjige o tome. Oni savjetuju da se okupamo. Tako u tradicionalnoj Jevrejskoj zajednici svaki petak idete na Mikveh. Uronite u vodu. i fizička aktivnost potkrepljuje filozofsku ideju. Mi to ne radimo tako. Naše ideje su jedno, a tjelesno ponašanje nešto drugo. Fascinira način kako religije uspjevaju povezati oboje.

Pogledajmo sada umjetnost. Umjetnost je nešto o čemu u sekularnom svijetu imamo visoko mišljenje. Mislimo da je umjetnost jako važna. Dobar dio viške vrijednosti ulaže se u muzeje itd. Ponekad čujemo da su muzeji naše nove katedrale, naše nove crkve. Sigurno ste čuli tako nešto. Mislim da tu ima potencijala, ali smo sami sebe potpuno iznevjerili. A razlog razočarenja je to što nismo pravilno izučili kako su to riješile religije.

Dvije veoma loše ideje lebde u modernom svijetu i sprečavaju nas da izvučemo snagu iz umjetnosti. Prva ideja je da umjetnost treba biti sama sebi svrhom -- što je vrijedno podsmijeha -- da umjetnost treba postojati u hermetički zatvorenom oblaku i da ne bi trebala imati veze sa problematičnom stvarnošću. Uopće se ne slažem s tim. Druga greška je vjerovanje da umjetnost treba objasniti samu sebe, da umjetnici ne trebaju objašnjavati svoje namjere, jer kada bi to otkrili, to bi uništilo čaroliju i moglo bi nam postati suviše jednostavno. Stoga često u muzejima imamo osjećaj - - hajde da priznamo - "ne razumijem o čemu je ovdje riječ." Ali budući da smo ozbiljni ljudi, nećemo to priznati. Ali taj osjećaj zbunjenosti je svojstven modernoj umjetnosti.

Religije imaju puno zdraviji pristup umjetnosti. Njima ne smeta pojasniti o čemu govori umjetnost. Umjetnost u svim velikim religijama govori o dvije važne stvari Prvo, ona je tu da bi vas podsjetila šta treba voljeti. Zatim, ona je tu da bi vas podsjetila čega se pojati i šta mrziti. To je zapravo umjetnost. Umjetnost je bazični susret sa njavažnijim idejama vjere. Tako, kada uđete u crkvu, džamiju ili katedralu, ono što pokušavate upiti, očima i svim čulima, istine koje su inače svjesno došle do vašeg uma.

Zapravo, to je propaganda. Rembrandt je propagandist kršćanskog pogleda na svijet. Danas nam riječ "propaganda" pali upozoravajuće lampice Pomislimo na Hitlera, Staljina, što nije nužno. Propaganda je način podučavanja u čast nečemu. Ako se radi o nečen dobro, onda tu nema problema.

Mislim da bi muzeji trebali uzeti strnicu iz religijskih knjiga. Trebali bi se pobrinuti da kada uđete u muzej- kada bih ja bio muzejski kustos, opremio bih prostoriju posvećenu ljubavi, ili sobu za velikodušnost. Sva umjetnička djela nam govore o nečemu. Kada bismo mogli urediti prostor gdje bismo se susreli da djelima gdje bi nam bilo rečeno da ih koristimo da utvrdimo te ideje u našu svijest, imali bismo puno više koristi od umjetnosti. Umjetnost bi preuzela ulogu koju je nekad imala a koju smo zapostavili zbog neosnovanih ideja. Umjetnost bi trebala biti jedan od načina da unaprijedimo društvo. Umjetnost bi trebala podučavati.

Pomislimo nešto drugo. Ljudi u današnjem modernom, sekularnom svijetu, koji su zainteresirani za duhovna pitanja, za pitanja uma, za više duhovne sfere, često su izolovani pojedinci. oni su pjesnici, filozofi, fotografi, filmski stvaraoci. I oni teže da budu sami svoji. Oni su kućne radinosti. Oni su ranjivi, usamljeni ljudi. Postaju depresivni i tužni tako usamljeni. I zapravo ne mijenjaju puno toga.

Sada pomislite na organizovanu religiju. Šta rade religijske organizacije? Grupišu se, formiraju institucije. I to ima cijeli niz prednosti. Kao prvo obim, moć. Katolička crkva prikupila je 97 milijardi dolara prošle godine prema Wall Street Journalu. Religije su moćni mehanizmi. Oni sarađuju, imaju brendove, one su multinacionalne, i one su veoma disciplinovane.

Sve su ovo odlična svojstva. Prepoznajemo ih kod korporacija. Korporacije liče na religije na mnogo načina, osim što se nalaze na dnu piramide potreba. One nam prodaju cipele i aute. Dok su ljudi koji nam prodaju stvari višeg nivoa- terapeuti, pjesnici - oni su usamljeni i nemaju snagu, nemaju moć. Tako da su religije najbolji primjer institucije koja se bori za pitanja svijesti. Sada, možemo se ne slagati sa sadržajem kojem nas religije uče, ali moramo se diviti institucionalnom načinu kako to one rade.

Same knjige, koje su napisali pojedinci, neće ništa promijeniti. Moramo se grupisati. Ako želimo promijeniti svijet, moramo se grupisati i sarađivati. To je ono što religije čine. One su multinacionalne, kao što rekoh. one su brendirane, imaju jasan identitet, tako da se ne izgube u pretrpanom svijetu. To je nešto što možemo naučiti.

Želim zaključiti. Ono što zapravo želim reći je da za sve vas koji radite u različitim poljima, postoji nešto što se od religije može naučiti -- čak i ako ne vjerujete ni u šta od toga. Ako se bavite bilo čime zajedničkim, što uključuje više ljudi zajedno, postoje stvari u religiji za vas. Ako se uključeni u industriju, recimo u industriju putovanja na bilo koji način, pogledajte hodočašća. Pažljivo pogledajte hodočašća. Nismo ni zagrebali površinu onoga što bi putovanje moglo biti jer nismo sagledali šta religije čine s putovanjima. Ako se bavite umjetnošću, pogledajte primjer šta religije rade s umjetnošću. Ako podučavate na bilo koji način opet, pogledajte kako religije šire ideje. Možda se ne slažete sa idejama, ali, zaboga, postoje veoma efikasni mehanizmi za širenje ideja.

Tako da je moj zaključak da se ne morate slagati sa religijom, ali na kraju dana, religije su tako suptilne, tako kompleksne, tako inteligentne na mnogo načina da ih nije prikladno prepustiti samo vjernicima; one su za sve nas.

Hvala mnogo.

(Aplauz)

Chris Anderson: Ovo je zapravo hrabar govor, jer ste se izložili na neki način podsmijehu nekih krugova.

AB: Možete biti pogođeni s obje strane. Mogu vas ubiti tvrdokorni ateisti, ili oni koji potpuno vjeruju.

CA: Svakog momenta mogu stići projektili iz sjevernog Oxforda.

AB: Uistinu.

CA: Ipak ste izostavili jedan aspekt religije za koji mnogi ljudi kažu da ih možete posudi u svoju svrhu, u smislu da je -- vjerovatno najvažnija stvar za sve koji su religiozni -- duhovno iskustvo, neke vrste povezanosti sa nečim većim od nas samih. Postoji li mjesto za to u Ateizmu 2.0.?

AB: Apsolutno Kao i mnogi od vas koji će reći, "Zar ne postoji nešto veće od nas, našto drugo?" Ja na to kažem,"Naravno." i oni odgovaraju, "Pa zar te to ne čini religioznim?" Na šta ja odgovaram. "Ne." Čemu taj osjećaj misterije, taj osjećaj vrtoglave veličine svemira, mora biti vezan za mističnost? Nauka i samo posmatranje daju nam taj osjećaj i bez toga, tako da nemam potrebu. Svemir je tako velik a mi tako mali, bez dodatne potrebe za religijskom superstrukturom. Tako da se može doživjeti takozvani spiritualni momentum i bez vjerovanja u spiritualno.

CA: Zapravo, dozvolite mi jedno pitanje. Koliko ljudi bi ovdje reklo da im je religija važna? Postoji li ekvivalentan proces koji bi premostio ono o čemu govorite i ono što biste im rekli?

AB: Rekao bih da postoje mnog praznine u sekularnom životu koje treba popuniti. Nije to tako striktno, što pokušavam reći, da se mora birati između religije kada morate prihvatiti svakojake stvari, ili nepostojanje religije kada su vam nedostupni mnogi pozitivni aspekti. Tužno je da stalno govorimo, "Ja nisam vjernik pa ne mogu imati zajednicu, odsječen sam od moralnosti, i ne mogu ići na hodočašće." Želi se reći, "Besmislice. Zašto ne?" I to je zapravo srž moga govora. Postoji mnogo toga što treba svariti. Ateizam se ne bi trebao distancirati od bogatih izvora religije.

CA: Čini mi se da postoji mnogo ljudi u TED zajednici koji su ateisti. Ali vjerovatno većina ljudi u zajednici sigurno ne misli da će religija nestati u dogledno vrijeme i želi naći jezik konstruktuvnog dijaloga i osjećaja da možemo razgovarati jedni s drugima i podijeliti ono što nam je zajedničko. Jesmo li naivni u svom optimizmu da je moguć svijet gdje, umjesto da religija bude bojni poklič podjele i rata, da bude poveznica?

AB: Ne, moramo biti fini naspram razlika. Finoća je često zanemarena vrlina. Protumačena kao licemjerje. Ali moramo doći u stanje gdje, kada ste ateista i neko kaže, "Znaš, molio sam neki dan," vi to ljubazni ignorišete. Nastavite dalje. Jer se slažete sa 90 posto stvari, jer dijelite mišljenja o toliko mnogo stvari, i pristojno se razlikujete. I mislim da su to vjerski ratovi ignorisali. Ignorisali su mogućnost hramoničnog neslaganja.

CA: Na kraju, da li je novost koju predlažete koji nije vjera nego nešto drugo, ako bude trebala vođu. javljate li se dobrovoljno da budete papa?

(Smijeh)

AB: Naime, jedna stvar o kojoj smo veoma sumnjičavi su individualni lideri. To nije potrebno. Ono što sam pokušao postaviti je okvir i nadam se da će ga ljudi jednostavno ispuniti. Skicirao sam grubi okvir. Ali gdje god da ste, ako ste u putničkoj industriji, prihvatiti dio o putovanjim, ako ste u društvenoj industriji, učite iz vjera dio o zajednicama. Tako da je to Wiki projekat.

(Smijeh)

CA: Alain, hvala za podsticanje brojnih narednih diskusija.

(Aplauz)