Aimee Mullins: Nedaća kao prilika

Voljela bih podijeliti sa vama nešto što sam otkrila prije par mjeseci, pišući članak za italijansko izdanje magazina Wired. Uvijek imam svoj rječnik sinonima pri ruci kad nešto pišem, ali sam već završila uređivanje teksta i shvatila da nikad u životu nisam potražila riječ "onesposobljen"

Dopustite da vam pročitam unos. "Onesposobljen," pridjev: "osakaćen, bespomoćan, beskoristan, ruiniran, ugašen, oštećen, ranjen, manjkav, defektan, obogaljen, uveo, potrošen, onemoćao, impotentan, kastriran, paraliziran, hendikepiran, senilan, oronuo, oboljeo, iznuren, iscrpljen, izmoren, polomljen, otpisan; također vidi: povrijeđen, nekoristan i slab. Antonimi: zdrav, jak, sposoban." Ovu listu sam pročitala prijatelju na glas i prvo sam se smijala, bilo je tako komično, ali sam naprosto odjedanput bila shrvana i ostala bez glasa, i morala sam stati da se saberem od emocionalnog šoka i udara izazvanog napasnošću ovih riječi.

Znate, to je naravno moj stari ofucani rječnik sinonima. Mislim da to mora biti neko prastaro izdanje, zar ne. Ali, u stvari, izdanje datira iz ranih osamdesetih, kad sam polazila u osnovnu školu i oblikovala shvatanje sebe same izvan porodičnog kruga te u odnosu prema drugoj djeci i svijetu koji me okružuje. I naravno, hvala Bogu da tada nisam koristila rječnik sinonima. Mislim da bi, iz ovog unosa, izgledalo da sam rođena u svijetu koji nekoga poput mene percepira bez ikakve pozitivne osobine, a ja sam danas, u stvari, slavna zbog mogućnosti i uzbudljivih iskustava koje je moj život kreirao.

Pa sam tako odmah potražila online izdanje iz 2009. očekujući da ću naći neku reviziju vrijednu pažnje. Evo ažurirane verzije ovog unosa. Nažalost, nije puno bolja. Nalazim da su dvije zadnje riječi "Bliski Antonimi" posebno konfuzne, "cjelovit" i "zdrav."

Tako da se tu ne radi samo o riječima. To je ono što vjerujemo kad su u pitanju ljudi koje imenujemo ovim riječima. Tu se radi o vrijednostima koje stoje iza riječi i na koji način mi postavljamo ove vrijednosti. Naš jezik utiče na naše mišljenje i naš svjetonazor i našu percepciju drugih ljudi. U stvari, mnoga antička društva, uključujući Grke i Rimljane, su vjerovala u moć verbalnog izricanja kletve, zato što glasno izgovaranje nečega tu stvar čini postojećom. Pa, koju stvarnost mi želimo kreirati, osobu sa ograničenjima ili osnaženu osobu? Ležerno čineći nešto tako jednostavno poput imenovanja osobe, djeteta, mogli bi smo ugasiti ili prigušiti njihovu moć. Zar ne bismo umjesto toga željeli da im otvorimo vrata?

Jedna takva osoba, koja je meni otvorila vrata, je bio moj doktor kad sam bila dijete na A.I. Dupont Institutu u Wilmingtonu, Delaware. Zove se Dr. Pizzutillo. Amerikanac italijanskog porijekla, čije je ime očito većini Amerikanaca preteško za izgovoriti, tako da ga znaju kao Dr. P. A Dr. P. je uvijek nosio mašne sa veselim bojama i imao savršene predispozicije za rad sa djecom.

Voljela sam gotovo u cijelosti vrijeme provedeno u ovoj bolnici, sa izuzetkom mojih fizikalnih terapija. Morala sam raditi nešto što je ličilo na bezbrojna ponavljanja vježbi sa ovim glomaznim, elastičnim trakama -- različitih boja -- da se pomogne izgradnja mojih nožnih mišića. A ja sam mrzila te trake više od bilo čega drugog. Mrzila sam ih, pogrdno ih zvala. Mrzila sam ih. I, znate, već sam pregovarala, kao petogodišnja djevojčica, sa dr. P. da se izvučem iz ovog vježbanja, bez uspjeha, naravno. I, jednog dana, on je došao na moje vježbe -- iscrpljujuće i nemilosrdne, te vježbe -- i rekao mi je, "Opa. Aimee, ti si tako jaka i snažna mala djevojčica, mislim da ćeš pokidati ove trake. Ako ih pokidaš, ja ću ti dati sto dolara."

To je naravno bio mali trik dr. P-a da me nagovori da radim vježbe koje nisam htjela raditi zbog mogućnosti da ću biti najbogatija petogodišnjakinja na drugom spratu bolnice, ali ono što je on ustvari učinio za mene je preoblikovanje jednog groznog svakodnevnog događaja u novo i obećavajuće iskustvo za mene. I danas se moram zapitati, do koje mjere su njegova vizija i njegovo deklarisanje mene kao snažne i moćne male djevojčice, oblikovali moju osobnu predstavu o samoj sebi kao prirodno snažnoj, moćnoj i atletskoj osobi u poodmakloj budućnosti.

Ovo je primjer kako odrasli na pozicijama moći mogu potaknuti moć djeteta. Ali u prethodnim primjerima iz ovog rječnika sinonima, naš jezik nam ne dopušta da ostvarimo sebe onako kako bi smo svi željeli, mogućnost da pojedinac sebe vidi kao sposobnog. Naš jezik nije išao u korak sa promjenama u našem društvu, od kojih su mnoge vezane za tehnologiju. Uistinu, sa medicinske tačke gledišta, moje noge, laserska korekcija vida, koljeno od titanijuma i umjetni kuk za tijela izložena procesu starenja koji dopuštaju ljudima da potpuno koriste svoje sposobnosti, i nadilaze ograničenja koja im je priroda nametnula, a da ne pominjemo platforme društvenog umrežavanja, koje dopuštaju ljudima da se samostalno identificiraju, definirajući lično svoj opis, tako da mogu postati dio globalnih grupa po vlastitom izboru. Tako nam tehnologija danas možda jasnije otkriva ono što je oduvijek bila istina, da svako ima nešto osobito i snažno da ponudi našem društvu, i da je ljudska sposobnost prilagođavanja naše najveće dobro.

Ljudska sposobnost prilagođavanja, to je jedna interesantna stvar, zato što ljudi neprestano žele da sa mnom razgovaraju o prevazilaženju nedaće, i ja ću nešto priznati. Ova fraza mi nikad nije bila razumljiva, i uvijek sam osjećala nelagodu pokušavajući odgovoriti ljudima na njihova pitanja u vezi s tim, i mislim da počinjem shvatati zašto je to tako. Implicitna u ovoj frazi o prevazilaženju nedaće je ideja da se uspjeh ili sreća događaju s onu stranu izazovnog iskustva neozlijeđeni ili neobilježeni iskustvom, kao da su se moji uspjesi u životu dogodili zahvaljujući sposobnosti da izbjegnem ili zaobiđem pretpostavljene zamke života sa protezama ili onoga što drugi ljudi percepiraju kao moju nesposobnost. Ali, u stvari, mi smo se promijenili. Naravno, mi smo obilježeni izazovom, bilo fizički, emocionalno ili i jedno i drugo. I predložiću da je to dobra stvar. Nedaća nije prepreka koju trebamo zaobići u cilju da obnovimo življnje naših života. To je dio našeg života. I nastojim misliti o tome kao o svojoj sijenci. Ponekad je vidim kao ogromnu, a ponekad je skoro neprimjetna, ali je uvijek sa mnom. I, svakako, ja ne pokušavam umanjiti uticaj, težinu nečije borbe.

U životu postoji nedaća i izazov, i to je sve veoma realno i odnosi se na svakoga, ali pitanje nije da li ćete se suočiti sa nedaćom ili ne, nego kako ćete se suočiti. Tako naša odgovornost nije da naprosto štitimo one do kojih nam je stalo od nedaće, nego da ih dobro pripremimo za taj izazov. Mi činimo medvjeđu uslugu našoj djeci ako im stvaramo osjećaj da oni nisu opremljeni za prilagođavanje. Postoji jedna važna razlika i distinkcija između objektivne medicinske činjenice da sam ja amputirac i subjektivnog društvenog mišljenja da li sam ja nesposobna ili ne. I, zbilja, jedina realna i konzistentna nesposobnost sa kojom sam se morala suočiti je taj svijet koji misli da me može svesti na te definicije.

U našoj želji da zaštitimo one do kojih nam je stalo dajući im hladne, surove istine o njihovim medicinskim prognozama, ili, uistinu, prognozu o očekivanom kvalitetu njihovog života, moramo paziti da ne uzidamo prvu ciglu u zid koji će zapravo onesposobiti nekoga. Možda postojeći model koji samo gleda šta je neispravno u vama i kako to popraviti, ide više na ruku onesposobljavanja neke individue nego samo to oboljenje.

Ne tretirajući cjelovitost jedne osobe, ne priznavajući njenu potencijalnu snagu, mi stvaramo još jednu bolest na površini prirodne borbe koju ona proživljava. Mi efektvno rangiramo nečiju vrijednost za našu zajednicu. Tako mi trebamo istražiti patologiju i uvidjeti opseg ljudske sposobnosti. I što je najvažnije, postoji partnerstvo između onoga što poimamo kao nedostatak i naše najveće kreativne sposobnosti. Ne radi se ovdje o devalviranju ili negiranju ovih nastojanja kao nečega što hoćemo da izbjegnemo ili pometemo pod tepih, nego da umjesto toga prepoznamo mogućnsti upakovane u nedaću. Tako da možda ideja koju želim da izložim je ne u tolikoj mjeri savladavanje nedaće, koliko je to naše otvaranje prema njoj, njeno prigrljivanje, gombanje sa njom, da upotrijebim hrvački termin, možda čak i plesanje sa njom. I ako možda nedaću posmatramo kao prirodnu, konzistentnu i korisnu, manje smo opterećeni njenim prisustvom.

Ove godine slavimo dvjestoti rođendan Čarlsa Darvina, a prije 150 godina, kad je pisao o evoluciji, mislim da je Darvin ilustrirao jednu istinu o ljudskom karakteru. Da parafraziram, ne preživljavaju najjače vrste, niti preživljavaju najinteligentniji, nego oni koji se najbolje adaptiraju na promjenu. Konflikt je geneza stvaranja. Iz Darvinovog rada, između ostalog, možemo prepoznati da se ljudska sposobnost da preživi i napreduje pokreće borbom ljudskog duha kroz konflikt u transformaciju. Tako, ponovo, transformacija, adaptacija, je naša najveća ljudska vještina. I, možda, dok se ne testiramo, ne znamo od čega smo napravljeni. Možda je to ono što nam nedaća pruža, osjećaj sebe, osjećaj naše sopstvene snage. Mi tako možemo sami sebi nešto pokloniti. Nedaću možemo nanovo promišljati kao nešto izvan i iznad pukog mučenja. Možda je možemo posmatrati kao promjenu. Nedaća je upravo promjena na koju se još nismo prilagodili.

Mislim da je najveća nedaća koju smo sami sebi kreirali ta ideja normalnosti. Pa, ko je sad normalan? Ne postoji normalno. Postoji zajedničko. Postoji tipično. Ne postoji normalno. I da li biste željeli upoznati tu jadnu, monotonu osobu ako bi takva postojala? (Smijeh) Ne mislim da bi. Ako možemo promijeniti ovu paradigmu postizanja normalnosti u onu koja se tiče mogućnosti ili potencijala, uz čak malo više rizika, možemo osloboditi snagu većeg broja djece, i pozvati ih da kroz svoje nesvakidašnje i vrijedne sposobnosti doprinesu zajednici.

Antropolozi nam govore da nešto što mi kao ljudska bića uvijek tražimo od članova zajednice je da budu od koristi, da budu sposobni da doprinose. Postoji dokaz da su neandertalci prije 60.000 godina, nosili svoje starije članove i one sa ozbiljnim fizičkim ozljedama, i možda zato što se životno iskustvo opstanka ovih ljudi pokazalo vrijednim za zajednicu: oni nisu ove ljude posmatrali kao polomljene i beskorisne: oni su smatrani posebnim i vrijednim.

Prije nekoloko godina, bila sam na pijaci u gradu u kojem sam odrasla u toj crvenoj zoni Sjeveroistočne Pensilvanije, i stajala nad hrpom paradaiza. Bilo je ljeto. Nosila sam šorc. Čujem sam glas čovjeka iza mene koji govori, "Pa dobro, ako to nije Aimee Mullins." I ja se okrećem, vidim starijeg čovjeka. Nemam pojma ko je on.

Rekla sam, "Izvinite gospodine, da li se mi poznajemo? Ne sjećam se da sam vas upoznala."

On reče, "Pa dobro, i ne možeš se sjećati da si me upoznala. Mislim, kad smo se upoznavali ja sam te izvlačio iz maternice tvoje majke." (Smijeh) O, taj čovjek. I, ali naravno, zapravo, ukapirala sam.

Taj čovjek je bio dr. Kean, čovjek kojeg sam sam znala samo kroz priče moje majke o tom danu, zato što sam naravno, u svom tipičnom stilu, stigla sa dvije sedmice zakašnjenja na svoj rođendan. I tako je, majčin ginekolog otišao na odmor, pa je čovjek koji je izvršio porođaj bio potpuno nepoznat mojim roditeljima. I zato što sam rođena bez lisne kosti, i imala uvrnuta stopala, i par nožnih prsta u ovom stopalu i par u ovom drugom, on je morao da bude taj, ovaj stranac je morao da bude taj koji je donio loše vijesti.

Rekao mi je, "Morao sam dati ovu prognozu tvojim roditeljima da ti nikad nećeš prohodati, i da nikad nećeš imati vrstu mobilnosti koju imaju druga djeca ili neku neovisnost u životu, i ti si me sve od tada pravila lažovom." (Smijeh) (Aplauz)

Čudesna stvar je to što je rekao da je sakupljao novinske isječke tokom cijelog mog djetinjstva, bilo da se radilo o odlikovanju za pravopis drugom razredu osnovne, maršu sa djevojkama skautima, kao što znate, Halloween parada, kad sam dobila stipendiju za koledž, ili bilo koja moja sportska pobjeda, i on je to koristio i integrirao u predavanja za redovne studente, studente medicine sa Hahnemann i Hershey medicinskih škola. I nazvao je ovaj dio predavanja X Factor, potencijal ljudske volje. Nijedna prognoza ne može objasniti koliko ovo može biti snažno kao odrednica u kvalitetu nečijeg života. I dr. Kean je nastavio da mi govori, rekao je, "Po mom iskustvu, ukoliko nije drugačije rečeno više puta, i čak ako je mu dato nešto malo podrške, ako je prepušteno vlastitim mehanizmima, dijete će uspjeti."

Vidite, dr. Kean je napravio taj pomak u mišljenju. On je shvatio da postoji razlika između medicinskog stanja i onoga šta neko može učiniti sa tim. I bio je pomak u mom mišljenju tokom vremena, u tome, da ste me pitali kad sam imala 15 godina, ja bih zamijenila proteze sa nogama od kosti i mesa, ne bih oklijevala ni sekundu. Čeznula sam tada za tom vrstom normalnosti. Ako me danas pitate, nisam tako sigurna. A to je zbog iskustava koje sam imala s njima, ne uprkos iskustvima koje sam imala sa njima. Možda se ovaj pomak u meni desio zato što sam bila u dodiru sa više ljudi koji su otvorili vrata za mene nego sa onima koji su me sputavali i bacali sjenke na mene.

Vidite, sve što vam zaista treba, je jedna osoba koja će vam otkriti vašu osobnu moć i vi letite. Ako nekome možete dati ključ njegove osobne moći, ljudski duh je tako receptivan, ako to možete učiniti i otvoriti vrata za nekoga u odsudnom momentu, vi ga educirate u najboljem smislu. Vi ih učite da otvore vrata za sebe same. U stvari, tačno značenje riječi "educirati" potiče iz korjena riječi "izvući" To znači, iznijeti na vidjelo ono što je unutar, izvući potencijal. Tako ponovo, koji potencijal želimo izvući?

Bila je jedna studija slučaja 1960 u Britaniji, sa učenicima osnovnih škola i gimnazijalcima. Zove se probe toka. Mi to ovdje u SAD zovemo praćenje. Učenici su podijeljeni na grupe A, B, C, D itd. Tako da A učenici imaju najteži nastavni program, najbolje nastavnike itd. Dakle, oni su uzeli, tokom tromjesečnog perioda, učenike D nivoa i dali im A program, rekli im da su oni A i rekli im da su pametni. I na kraju ovog tromjesečnog perioda, oni su imali rezultate A nivoa.

I, naravno, tužno naličje ove studije, je da su oni uzeli A učenike i rekli im da su D. I ono što se dogodilo na kraju tromjesečnog perioda. Neki su se još motali po školi, a neki su je napustili. Krucijalni dio ove studije je da su i nastavnici zavarani. Nastavnici nisu znali da je izvršena zamjena. Jednostavno im je rečeno ovo su A učenici, ovo su D učenici. I oni su ih na taj način učili i tretirali.

Tako da mislim da je jedina nesposobnost slomljeni duh, duh koji je slomljen nema nade. Ne vidi ljepotu. Više ne posjeduje prirodnu, dječju radoznalost i našu unutrašnju sposobnost imaginacije. Ako umjesto toga, možemo ojačati ljudski duh da održava nadu, da vidi ljepotu u sebi i drugima, da bude radoznao i imaginativan, onda mi istinski dobro koristimo našu snagu. Kada duh ima te kvalitete, u stanju smo da kreiramo nove stvarnosti i nove načine bitisanja.

Želim da vam ostavim jednu pjesmu čiji je autor perzijski pjesnik iz četrnaestog stoljeća po imenu Hafiz o kojoj mi je pričao moj prijatelj Jacques Dembois. A pjesma se zove "Bog koji samo četiri riječi zna." "Svako dijete je upoznalo Boga, ne Boga imena, ne Boga nemogućnosti, nego Boga koji samo četiri riječi zna i stalno ih ponavlja, govoreći, dođite zaplesati sa mnom" Dođite zaplesati sa mnom.

Hvala vam. Aplauz